Slavko Kalezić kaže da vidi posrnuće društva: “Trudim se da budem najbolja verzija sebe i ukažem na prolaznost”

Društvene mreže su dovele do toga da dobra većina gubi dušu, konstatuje multimedijalni umjetnik Slavko Kalezić.

Slavko je bio inspirisan ovom temom, a stav o njoj je objavio upravo na društvenim mrežama.

Kao i uvijek, bio je direktan.

“Društvene mreže mi služe da obavijestim o svemu onome što se dešava na poslovnom planu i da iskažem konstruktivne stavove koji mogu biti od pomoći i koji će osvijestiti. Neko sam ko primjećuje. Ne osuđujem. Trudim se da budem najbolja verzija sebe i ukažem na prolaznost. Rad na sebi mi je životna misija. Otkrivanje istine”, napisao je Slavko.

Sa druge strane, nimalo mu se ne dopada ono što primjećuje.

“Primjećujem da je mnogima životna misija da obasipaju licemjerstvom, tj. konstantan bijeg od sebe da bi pridobili rulju. To je realnost tj. posrnuće društva. Bez obzira na to, život je divan i kreiranje sopstvenog mikrosvijeta je savršen odbrambeni mehanizam”, zaključio je Slavko.

pročitaj više

Vedrana Rudan: “Djeci nakon smrti treba ostaviti samo dugove i pogrebne troškove”

Književnica Vedrana Rudan često komentariše aktuelna dešavanja, a svojim izjavama često privlači veliku pažnju.

Vedrana Rudan je sada u svojoj novoj kolumni govorila o djeci i nesvakidašnjim stavom izazvala brojne reakcije, a prenosimo je u cjelosti.

“Moj poljski prevodilac Gregor ispričao mi je fenomenalnu anegdotu. On i žena iznenada su dobili dvije karte za pozorišnu predstavu koju su svakako željeli vidjeti. Imali su malog sina, njihova teta čuvarica je srećom bila kod kuće. Zatražili su od nje da uskoči.

Rekla im je da može ali da neće jer pohađa kurs. “Kurs, kakav kurs?”, pitao je Gregor. Poljska je u to vrijeme ušla u Evropu. Kurs organizuje jedna evropska organizacija, svi koji ga polazimo moramo naučiti kako reći NE. Mogu čuvati malenoga ali neću.” Gregor je bio u šoku, nisu otišli u pozorište. Ja sam tada prvi put skontala da je najveći izazov svakome od nas kako u životu bez oklijevanja reći NE. Od moga razgovora s Gregorom prošlo je dvadesetak godina.

Doduše, nije lako otvoreno govoriti o izgubljenim bitkama. Kad smo već kod NE tu je riječ najteže izgovoriti u pravcu mesa našeg mesa. S jedne strane smo mi, umorni od života, neki od nas na odlasku, s druge strane su vampiri u punoj snazi. Mi njih volimo, ili mislimo da ih volimo ili smo povjerovali onima koji su nam rekli da je jedina neraskidiva veza ona između naših krvopija i nas.

A oni… Prijatelj je svoju kuću poklonio ćerki, bila je trudna, muž student, ona studentkinja u trideset i drugoj, ako ti neće pomoći otac, ko će? Djevojka se udala i uselila, moj prijatelj je uselio u podstanarski stan od trideset kvadrata, starcu u pedeset i devetoj malo treba, bivša žena živi u drugoj državi.

Prijatelj je srećan čovjek. Smije čuvati unuku, smije je voditi u vrtić, smije je voditi iz vrtića, smije s njom u svojoj garsonijeri provoditi svaki vikend jer njegova djeca, sad već na pragu četrdesete, studiraju”, povremeno čak i nešto rade. Kad prijatelj plati najam, režije i pasju hranu za svoju Lulu malo mu ostane za preživljavanje. To skriva od djece” tako da od svoje devedesetogodišnje majke posuđuje lovu da bi mogao hraniti unuku. Doduše, Lole će se morati odreći jer se stanari bune. Lola laje”, zidovi su tanki, prijatelj traži dobre ruke u koje će uvaliti svoju ljubimicu, nikako da ih nađe.

Svi njegovi vršnjaci koji imaju unučad traže dobre ruke za svoje ljubimce jer ne možeš hraniti i njih i unučad.

Prijateljica, zajedno smo išle u osmogodišnju školu, na pragu je sedamdeset i pete. Radi u Italiji. “Srećom, rekla mi je juče, zdravlje me služi, čuvam onog starca već dvadeset godina, ako umre djeca će mi crknuti od gladi.” Njena djeca su na pragu pedesete ali život je težak, život je skup, djeca djece traže svoje. Zato su nonu nagovorili da svoj stan iznajmi. Kad od Italijana dobije slobodan vikend spava na kauču kod djece u dnevnom boravku. Znam da im smetam ali mi to nikad nisu rekli.”

Komšinica je već tri nedjelje u domu. Dom je smrdljiva rupa, uski hodnici zakrčeni su kolicima u kojima sjedi usrana starčad koja pojma nema gdje je. Šezdesetosmogodišnja komšinica u punoj snazi spava u sobi s nepokretnom ženom koja urla čitavu noć. Svoju je kuću dala sinu, jadno pedesetogodišnje dijete ne može sa troje djece biti podstanar.

Srećom, dogovorila se s vlasnikom doma pa svakog dana autobusom ide u grad i čisti stanove da bi mogla plaćati dom. Važno mi je da su oni na sigurnom i da ih niko ne može izbaciti iz kuće.”

Juče je kod mene bio unuk Krešo. Otvorio je frižider: “Nona, nema kole, ti znaš da ja pijem samo kolu!” Ko te je*e”, rekla sam ispunjena nježnošću i ljubavlju. Nona”, sjeo je na kauč i digao noge na fotelju, vi imate i kuću i vrt i mačke, a mi živimo u onoj rupi, vas ste dvoje, a nas ima…” Reci tati da se goni u ku*ac!”

Davno sam napisala da djeci nakon smrti treba ostaviti dugove i pogrebne troškove. Niko me ne sluša. Ni ja samu sebe nisam slušala. U posljednje vrijeme gledam oko sebe i polako, nikad nije kasno, učim, učim, učim…”.

pročitaj više

Severina: “Boriću se do zadnje kapi krvi za svog sina”

Nakon što je Vrhovni sud u Hrvatskoj poništio presudu Županijskog suda u Splitu i muzičkoj zvijezdi Severini Vučković u potpunosti oduzeo zajedničko starateljstvo nad sinom Aleksandom, pjevačica se oglasila dirljivom objavom na Instagramu.

“[O maloj kapi na dlanu i proceduri]. Nosim ga od kada je bio mala kap na dlanu. Od kada se rodio smo samo nas dvoje. Prvi zub, prva temperatura, prvi koraci. Tata se povremeno pojavljivao (kao i dan danas) i odlazio. I onda je odjednom odlučio biti otac. Od tada, već gotovo 11 godina, traje mučenje i agonija mog djeteta i mene. Ročišta, saslušavanja, ispitivanja, prijavljivanja, vještačenja.

Znaš da ništa pogrešno nisi napravila. I ne vjeruješ da ti se to opet događa. I nisi kriva. Na svoje dijete nikada nisam glas podigla, a kamoli išta slično. Ne postoji ama baš nikakav razlog zbog kojeg dijete ne bi trebalo živjeti u svom domu u kojem se rodilo, sa mnom, svojom bakom, ljudima koje zna od rođenja.

Sad su Vrhovne sudije dale svoj obol. Digli su ruku u ime mog djeteta, koje nikad nisu vidjeli, s kojim nikad nisu razgovarali, koje ima svoj život, svoje misli i koji trpi torturu, i ja zajedno s njim. Ne da mi se sada tražiti nepravilnosti u odlukama Vrhovnoga suda, ne da mi se više tražiti ikakve nepravilnosti, a pogotovo ove koje su one suprotne postojećoj praksi…

Ja sam mama. On je moja kap na dlanu, a ja ću se boriti do zadnje kapi krvi za nju. Svoju kap na dlanu.

Moje dijete živi i ide u školu u Zagrebu, za razliku od njegovog oca. Sramota me ove države da se ovakve stvari rade djetetu, da ja ne smijem o tome govoriti da ne bih nekoga uvrijedila.

Pojednostavljeno, ovo zapravo znači da ću ponovno svoje dijete, koje sam rodila, odgajam, školujem, koje je živjelo sa mnom od rođenja, viđati utorkom i četvrtkom od 16 do 20 sati i svaki drugi vikend subotu i nedjelju.

Prošla sam svu golgotu hrvatskog pravosuđa pa ću i ovu Vrhovnoga suda. Kažu da su ukinuli presudu zbog proceduralnih razloga. J*bali vas ‘proceduralni razlozi’. J*bala vas i korupcija u ovoj državi. Jednom ste uspjeli, ovaj put nećete”, napisala je u objavi Severina, a na slici je grafit nje i sina.

Severini je, po odluci Vrhovnog suda ukinuta presuda iz 2021. godine i sada potpuno pravo nad starateljstvo još uvijek maloljetnog Aleksandra (11) ima samo otac, Milan Popović.

pročitaj više