Pozitivan duh, neposrednost i širok osmijeh krase Anđelku Prpić, damu koja, kako kažu, uliva optimizam. Iako je domaća publika zavoljela kroz komične uloge, od 11. februara širom Srbije imaće prilike da je gleda u psihološkom trileru “Jedini izlaz”, gdje tumači glavnu junakinju Anu Kolar.
– Izazov je bio raditi ovaj film. Nakon što me je reditelj Darko Nikolić pozvao i rekao mi da mi daje glavnu ulogu, ja sam mislila da se on šali sa mnom. Pomislila sam: “Bože me oprosti, on me zove za glavnu ulogu u trileru. Kome bi to palo na pamet, ako nije neka parodija”. Međutim, kada sam pročitala scenario, koji se u dahu čita, za koji moram da pohvalim scenaristu Marka Popovića, zahvalila sam reditelju na ukazanom povjerenju i prionula na posao. Smatram da je značajna priča. Aktuelna danas, kao i prije mnogo godina i nažalost čini mi se i ubuduće. Siromašne zemlje nemaju kada da se bave traumatizovanima čak ni kada dođe do pitanja života i smrti, a kamoli predupređivanjem problema, dakle prevencijom. Možda uspijemo nekoga da osvjestimo i malo ojačamo, onda bi sve imalo smisla – kaže za “Super TV” Anđelka Prpić.
Ana Kolar je žrtva. Koliko je njen život probudio kod tebe emocija i da se saosećaš sa njom?
– Ana je inteligentna, obrazovana žena i uspješna advokatica. Gledano sa strane živi jedan lijep, situiran život. Ima porodicu, sina koji je divan dječak. No, imala je tu nesreću da joj je jako mlad poginuo muž u požaru koji je zadesio jedan beogradski klub. I dalje se vide posljedice takve traume, ali se ona bori kroz život. Planira da otputuje, nađe novi početak sa djetetom. Život joj se okreće naopačke i sve u šta je vjerovala postaje upitno. Opasno je kada se neko poigrava sa vašim umom, kada više ne znate nikoga kome možete da vjerujete. To je strašan momenat, kada žrtva nije svjesna ko je neprijatelj. Stvar se komplikuje kada dolaze drugi problemi: finansijski, emotivni, psihološki, porodični. Ana je doživjela ozbiljnu traumu kako u primarnoj porodici, tako i u tridesetim. Uz sve to pati i od disfunkcionalne amnezije – mozak izbriše sjećanja vezana za jaku traumu kako bi preživio. Mene je zanimalo kako se to manifestuje. Radila sam i konsultovala se sa dvojicom stručnjaka: Bojanom Pejuškovićem i Goranom Bajićem, našim uvaženim psihijatrima. Pomogli su mi da razumijem kroz šta takva osoba emotivno prolazi, sa čime se bori i kako se to manifestuje.
Koliko je danas tabu razgovarati sa psihijatrima, psihoterapeutima, zatražiti im pomoć?
– Imala sam sreću da mi u život dođe Maja Noveljić, moja divna koleginica i jedna od najboljih prijateljica. Ona mi je odškrinula ta vrata i objasna zašto je to nešto najnormalnije. Idemo na depilaciju, kod zubara, na fitnes, trudimo se da se zdravo hranimo, a odlazak kod psihotarapeuta – ne nikako. Iz mog iskustva najbolje što čovjek sam za sebe može da obezbijedi je upravo takav rad na sebi. Nema smisla da se bavite svojom spoljašnošću, ako unutra niste sređeni. Divno je kako sebe upoznajemo i razumijemo.
Da li si se plašila s obzirom na to što si poznata ličnost kako će to neko protumačiti?
– Nemam ja taj problem. Volim da idem na javna mjesta, da kupujem na rasprodajama, da sa sinom sjedim u parku. Ja sam čovjek od krvi i mesa. Imam identične probleme, dileme, iste me stvari raduju kao i ostale. Na kraju nemam nijedno negativno iskustvo. Ne znam da li je to srećna zvijezda, ali nisam imala razloga da sumnjam. Inače, ne spadam u kategoriji polučovjek-poluparanoja. Uvijek mislim pozitivno. Ne da mi je to neka nametnuta mantra, nego sam tako nabaždarena. Mislim da mi je to jedan od značajnijih kvaliteta.
I šta si tada govorila svom psihotarapeutu?
– Pomišljala sam kakav to ja problem imam? Ima ljudi, koji nemaju šta da jedu, pa su ne daj bože žrtve nekih ozbiljnih stvari. Što bi moja mama rekla: “Nisi ti gladna, ti si besna”. Vaspitani smo u tom duhu, da mislimo da je to bes. Ali ne, to je nasušna potreba. Da se malo pročešljaš, usmjeriš, da provjeriš sebe. I onda sam shvatila da nema potrebe čekati da se veliki problem desi. Naprotiv, još je bolje otići dok niste u velikom problemu ili da možda toga niste ni svjesni. Ja to upražnjavam godinama. Ranije je to bilo jednom, dva put nedjeljno, sada jednom u dvije, tri nedjelje. To je mentalna higijena koja je svima neophodna.
Da li si uspjela uz pomoć psihoterapije kvalitetno posložiš život?
– Psihoterapeuti vam dođu, barem iz mog iskustva, kao odraz u ogledalu. Zapravo sve do čega vi dođete i šta iznesete je već u vama. Samo kada to izgovorite naglas i percipirate drugačije. Jako je važno kada neko ide na psihotarapije da je svjesan da to želi, da mu treba pomoć bilo kakvog tipa. Razmišljala sam da li ću imati potreba da se dopadnem doktorki, da je šarmiram, da sve bude u cilju da na kraju ona meni kaže: “Bravo Anđelka, kako ste vi divna osoba”. A zapravo kada dođete na tu fotelju, konačno sve nametnuto otpadne, kao da vam neki serum istine ubrizgaju. I cijenite te momente.
Tvoj sin Jakša je dete koje je vrlo inteligentno, što se može vidjeti po videima koje postavljaš na Instagramu. Koliko je to olakšavajuća oklonost, pa si mogla s njim da pričaš o porodičnim odnosima, o tome da je došlo vrijeme da tata i mama stave tačku na svoj brak?
– Moj bivši muž i ja nismo stvari prepuštali slučaju. Nismo se pravili pametni, nego smo otišli da se konsultujemo s kim treba i kako treba pričati. Na kraju krajeva, ako nećete da idete kod nekoga, postoje knjige. Stvarno čovjek o svemu danas može da se edukuje, informiše. Da se izbjegne neka velika šteta. Ono što sam iz svega toga zaključila je da će dijete stvari doživjeti onako kako ih i vi doživljavate. Dakle, ne možete i ne treba lagati djecu. Ako mogu da dam savjet, konsultujte se sa stručnim licem, pomoći će vam, olakšati i bićete ponosni na sebe jer radite pravu stvar na pravi način i znajte da za sve postoji rješenje.
Da li ti reprizne epizode sitkoma “Andrija i Anđelka” laskaju ili ti stavljaju teret?
– Ne stavlja mi teret. To je posao na koji sam jako ponosna. I kao učinak, a i kada se sjetim tog procesa rada, uvijek mi lijepo oko srca. Ako se reprizira često, valjda je znak da je to dobro.
Da li si srećna žena?
– Ne znam, je l’ to smike da se kaže (smijeh). Je l’ to protiv uroka. Stvarno se ne bih žalila i zahvalna sam mom anđelu čuvaru. Uživam u životu i što bi rekao Čola: “Ništa ja tu ne bih dirao”.
Jesi li zaljubljena?
– Jesam, u život, cvijeće, ljude, dobre čizme, dobru klopu, vino, muziku… Sve volim.
