Bojan Marović već dvije decenije živi u Beogradu, ali svaki slobodan trenutak koristi da dođe do Crne Gore kako bi bio sa majkom Sanjom i bratom Borisom.
Oni su mu uvijek bili podrška i velika snaga. Zato boravak u Podgorici ili na moru gdje imaju kuću za Bojana je veliki dar i odmor.
Tako je nedavno boravio na moru, a forografija sa čamca dovoljno govori koliko mu prija voda, pa nije skidao osmijeh.
-Duša mi je more- napisao je Marović.
Gostujući nedavno na Blic televizij Bojan je govorio da ima osjećanje pritiska, tada mu znači odlazak na obalu gdje umije da priča ali i da plače.
– Ja sam odrastao pored te obale. Po tri mjeseca sam na raspustima bio kod bake i deke. Skoro, kada sam došao, pošto je deda umro, baba i ne dolazi dole više, gledam, to more je isto ostalo. Sve je isto i ja ne želim da se to mijenja. Kada odem tamo ja sam opet onaj mali Bojan od pet godina ili sedam ili deset koji je mreže raspetljavao i koji se bo na udice i koji se radovao kada ujak donese dobru ribu… Ja sam onaj isti Bojan. Ovaj Bojan koji sjedi ovdje i onaj tamo to nema veze sa mozgom. Ja tamo imam i dalje istu percepciju i taj mir ne bih dao nikome na ovom bijelom svijetu. Tamo kada dođem ja se ispričam, isplačem… – rekao je tada Bojan i dodao:
– Kada se ispričam sa morem, svaki taj val kada preklopi sakrije tu tajnu i odnese je negdje daleko na pučinu, i kad odem nazad ja shvatim u stvari zašto sam ja ovakav kakav sam, zato što sam dugo slušao samo taj zvuk. I taj mir koji imam u sebi je nešto što pronosim dalje i djelim to sa ljudima.
M.N.
