Branka Katić: Ne mjerim se s drugima, već radim na ličnom usavršavanju i sopstvenom boljitku

Branka Katić: Ne mjerim se s drugima, već radim na ličnom usavršavanju i sopstvenom boljitku

Započeti intervju sa Brankom Katić rečenicama koje mogu da zaliče na banalnost, bilo bi jednako kao kada bi profesor srpskog jezika vlastito ime počeo da piše malim slovom. Međutim, ponekad vrijedi rizikovati… Ako u uvodu, bar poštujući norme žurnalizma, imamo nameru da pružimo osnovnu informaciju o sagovorniku, pa uz to nenametljivo prenesemo i neki lični doživljaj, u slučaju da razgovarate sa glumicom svjetskog kalibra kakva je naša Branka Katić, poželite da odstupite od svih pravila i potpuno izbjegnete šablone. Zbog toga ćemo izostaviti detalje o njenim počecima, tragu koji je ostavila u srpskoj kinematografiji, preseljenju u London, udaji za britanskog reditelja Džulijana Farina, životu u Americi, filmu Državni neprijatelj u kom je glumila sa Džonijem Depom i Kristijanom Bejlom… Umjesto toga, rizikujući da se okliznemo na ivicu banalnosti, poželjeli smo da s vama podelimo naš utisak da bi upravo ovu filmsku divu trebalo propisati kao obaveznu i provjereno efektnu terapiju za podizanje raspoloženja i nivoa pozitivne energije. Dakle, bar jednom nedeljno Branka Katić – za srećniji i kvalitetniji život.

Ništa manje nije značajan ni utisak da se čovjek osjeti nekako privilegovano kada sedi i razgovara sa istinskom glumačkom zvijezdom čija vas prirodnost opčini u toj meri da već posle nekoliko minuta ćaskanja imate utisak da je poznajete cio život.
„Upravo sam se vratila sa snimanja nastavka filma Kingsman, reditelja Metjua Vona, u Torinu. Igrala sam Aleksandru Nikolajevnu Romanov, poslednju rusku caricu. Partneri su mi bili Ris Ivans i Tom Holander. Film je snimljen u raskošnoj produkciji i sa saradnicima koji čine vrh svjetske filmske industrije. Uživala sam u prelepim haljinama, lokacijama i dobrom društvu”, počinje razgovor Branka, dok ove rečenice upotpunjuje iskrena radost koja je primetna na njenom licu.

Već dvij decenije pravite duže pauze u srpskoj kinematografiji, a nedavno ste u Beogradu paralelno snimali čak dve serije. Da li vas je taj intenzitet rada obradovao ili iscrpeo?

Koliko god da su snimajući dani dugi, uvek me rad ispunjava i inspiriše. Mi glumci smo velika djeca, uvijek zaigrani, zamaštani, vazda zagledani u ljudske duše. I kada smo potpuno iscrpljeni, srećni smo jer volimo svoj posao.

Možete li da nam nagovestite kakva će biti tranzicija bez Zorana Cvijanovića, u nastavku serije koja nosi naziv Ujka, novi horizonti?

Tranzicije neće biti, nećemo joj dopustiti da se desi. Sada već sa sigurnošću mogu da vam kažem da će biti ludo! Beskrajno se zabavljamo na snimanju, imamo malu, ali divnu ekipu, pregršt fantastičnih glumaca koji nam dolaze u goste, grupu predanih i duhovitih reditelja. Naš glavni lik u ovoj sezoni je Macin brat blizanac Ujka, maestralno ga glumi Nikola Đuričko, koji je prepun energije i blesavih glumačkih rešenja. Boris Milivojević i Nikola milion puta su me zasmikali do suza. Srđan Anđelić je napisao odlična scenarija, uveo je dosta novih, zanimljivih likova i dotakao našu svakodnevicu sa mnogo lucidnosti, dobrog ukusa i humora, što nije lako, zar ne?

Druga serija, Grupa, potpuno je drugačija. Kakvu ulogu u njoj tumačite?
U seriji Grupa igram malu, ali zanimljivu ulogu žene koja je nesrećnim slučajem u samoodbrani ubila muža. Zbog toga je već sedam godina u zatvoru. Kada konačno izađe na slobodu, suočava se sa strašnim saznanjem da njena maloljetna ćerka diluje drogu.

Koliko je bilo zahtijevno pripremati se za takvu ulogu?
O samom činu zločina pričala sam sa inspektorom policije i prisetila se posete zatvoru sa pozorišnom predstavom. Instinktivno sam pokušala da u scenama sa ćerkom nađem neku drugačiju vrstu autoriteta, da sve dođe iz ljubavi i zdravog razuma, a ne na silu, ne zato što moraš da slušaš roditelje…

U seriji Grupa igrate majku tinejdžerke koja nastoji da svoje dikete odvrati od puta koji vodi u propast. Vaši sinovi su u tim, kako obično kažu, ludim godinama. Na koji način ih vi zajedno s njima proživljavate?
Naši dječaci su veoma zreli za svoje godine i s njima nemamo mnogo drame. Nadam se da će tako biti i ubuduće. Uvijek smo ih tretirali kao ravnopravna, odrasla ljudska bića. Mi nikada nismo bili strogi roditelji niti smo ih na bilo koji način kažnjavali. O svemu su uvijek mogli da popričaju s nama, ali i da se nasmiju, i humor je bio važna stavka u njihovom odgajanju. Zadovoljna sam sinovima, jer vidim da su lijepo vaspitani, poštuju ljude, uvažavaju različita uverenja, umeju da saslušaju druge osobe i imaju saosjećanje za tuđe patnje. Imaju želju da učine svet boljim mjestom za život i učestvovali su na demonstracijama protiv uništavanja naše planete na ulicama Londona. Nadam da će naći svoje prave strasti u životu i odabrati profesije koje će im biti zanimljive.

Snimate i posljednju sezonu popularne serije Novine. Osjećate li žal što se bliži kraj tog projekta?

Mnogo sam ponosna na Novine i ne osjećam žal zbog toga što snimamo poslednju sezonu, jer mislim da je dobro završiti seriju dok je priča još jaka. Ona me je na najbolji mogući način vratila na mapu naše filmske i televizijske produkcije. Tumačeći ulogu Dijane, vratilo mi se ono pravo uživanje u glumi. Radujem se ponovnoj saradnji sa odličnim hrvatskim rediteljem Daliborom Matanićem i ekipom koja je već treću sezonu ista. Postali smo kao mala porodica koja sve uspijeva da postigne, uprkos raznim burama koje su nas do sada stigle.

To je prva serija iz regiona koja je na Netflix-u, najvećoj platformi za streaming program na svijetu. Mislite li da je to potvrda da postoji šansa za male produkcije kreativnih industrija s naših prostora?
Naravno da uvijek postoji šansa. Kvalitet je najbolja karta za internacionalni uspeh.

Emir Kusturica je izjavio da filmski stvaraoci moraju da prihvate nova
pravila tržišta i platforme kakva je Netflix, ističući da neće
daleko stići oni koji gaje iluzije da film danas može da živi samo u
bioskopima. Dijelite li njegovo mišljenje?
Netflix kao platforma ima ogromnu popularnost, domet i publiku. Takođe, ima i slobodu da nudi sadržaje koji ne robuju bilo kakvoj cenzuri. Mada, i dalje najviše volim da pogledam dobar film u bioskopu.


Serija Novine predstavlja vešt i pitak prikaz sprege politike,
kriminala, crkve, medija i tajkuna. Kada ste vi u pitanju, šta vam je od toga najdalje?
Privatno nemam veze ni sa jednim od tih društvenih miljea i smatram da sam zbog toga mnogo srećnija. Vlast i moć nikada me nisu impresionirali. Umesto da odgovorno čine sve što mogu za opšte dobro, mnogo su češće izvor zla i malverzacije.

Koliko se u Srbiji promijenio način snimanja filmova i serija u odnosu na vreme pre nego što ste započeli život u inostranstvu?
Onoliko koliko su se promijenili i naši životi u posljednjih dvadeset godina. Od ekspanzije mobilnih telefona i interneta pa do svih dostignuća novijeg datuma, sve je danas, za moj ukus, došlo previše brzo. I od produkcija se očekuje da snime mnogo više materijala u što kraćem vremenskom roku, zbog čega kvalitet svakako trpi, a ekipe naših filmskih radnika uspijevaju ono što je skoro nemoguće.

Snimate širom svijeta. Čijem pristupu je najsličnija srpska produkcija?

Hrvatskoj, jer je atmosfera radna, ali u isto vreme i opuštena. Pored dobre atmosfere na snimanju, ljudi vole i da se druže posle završetka posla.

Kako izgleda vaš idealan dan u Beogradu, kada nema snimanja?
Ručak sa porodicom, šetnja, druženja sa prijateljima, odlazak u pozorište, dobar koncert…

Jednom ste rekli da ćete se, kad dođe vrijeme za penziju, vaš suprug Džulijan i vi skrasiti u Beogradu. Da li to i dalje želite?
Još uvijek sa porodicom živim u Londonu, a Beograd je moja omiljena destinacija. Žao mi je što je centar naše prestonice u ovako jadnom, prašnjavom i raskopanom stanju, voljena beogradska kaldrma zamijenjena je grubim kamenom i grad trenutno ima kvalitet otvorene rane, gdje god pogledate.

Za vas je sloboda izuzetno važna za kvalitet života. Kada ste do nje došli?
Davno sam sama sebi dala dozvolu da budem ono što jesam. Ne mjerim se s drugima, već radim na ličnom usavršavanju i sopstvenom boljitku. Ljudi će uvijek imati različita mišljenja, ukuse, ideje i besmisleno je očekivati da vas svi vole ili misle kao vi. Svoju decu učim da budu vjerni sebi i onom što osećaju, da ne robuju nikakvoj modi ili pritisku sredine. Ličnu slobodu sam osvajaš.

Kako ste je vi osvajali?

Prvi put sam osjetila da sam je izgubila kada su ljudi još davnih devedesetih počeli da me prepoznaju na ulici. Imala sam osjećaj kao da sam stalno u krupnom planu: kako izgledam, s kim sam, šta radim, a onda sam odlučila da ne robujem tome kako me bilo ko vidi ili doživljava. Dopustila sam sebi da budem bezbrižna i pod lupom slučajnih prolaznika.

Takođe, shvatila sam da instinktivno uvek dođem do najboljih izbora. U tom smislu sebi sam dala slobodu da sama odlučujem i biram svoj put. Sloboda zahtijeva hrabrost, a nekad i malo mangupluka.

 

Imate li i dalje vremena za crtanje, slikanje, pravljenje raznih figurica, što vam je pored glume takođe pasija?
Budući da mi je ovo jedna od produktivnijih godina u karijeri, tek kada svim snimanjima dođe kraj, verujem da ću tada konačno pronaći dovoljno vremena i za ostale svoje pasije.

Na šta ste najponosniji od rukotvorina koje ste ranije uradili, koja vam je posebno draga i zbog čega?

Dragi su mi crteži nastali prije više od 30 godina.. Na jednom sam još te davne 1987. predvidjela da ću biti majka dva dečaka, tako mi danas izgleda… Bilo je tu i autića od plastelina sa malenim ružama i damskim tašnama na zadnjem sedištu, kuća putujuća na kamionu, kao da sam i njome predvidjela da ću cijelog života mnogo putovati…

 

I dalje imate energiju jedne tinejdžerke. Odakle je crpete?
Djetinjasta sam još uvijek ili bolje je reći zauvek. Volim ljude, nježna ljudska razmjena uvijek me puni novom energijom i čini srećnom. I znam da je u djelanju spas, u radoznalosti i povezanosti sa svetom oko nas. Trudim se da budem fizički aktivna i malo zdravog protoka energije uvijek mi dobro čini. Volim odlaske u prirodu, važno mi je da se izmjestim makar na par sati i napunim baterije na tom čudesnom energetskom izvoru.

 

Koja je najveća zabluda o vama?

Nemam pojma i baš me briga za zablude koje postoje o meni. Više me brine kolektivna zabluda da globalno zagrijevanje i uništavanje ekološkog sistema naše planete nema veze s nama. Voljela bih da svi to osvestimo i ponesemo ceger na pijacu, da koristimo staklenu ili metalnu bocu za vodu, da pazimo gde bacamo đubre… Generalno, moramo početi aktivno da radimo na smanjenju količine otpada koji generišemo svojim potrošačkim manijama. Iskreno se nadam da će i reciklaža zaživjeti na našim prostorima. Moramo da mislimo na generacije koje dolaze. Nije fer da im ostavimo planetu ugušenu našim đubretom, a sve zbog lijenjosti i nemara.

 

Koliko vam nedostaje srpsko pozorište?
Mnogo! Gluma pred publikom predstavlja potpuno drugačije iskustvo od onog pred kamerama. Magična je ta razmjena energije. Pre tri godine igrala sam u Šekspirovom pozorištu Globe u Londonu, gde sam tumačila lik boginje Atine u Orestiji, u verziji mladog pisca Rorija Malarkija. Imala sam veliku tremu jer 16 godina nisam bila na pozorišnim daskama. Engleske kolege bile su zaista odlični partneri, a dobila sam i kompliment u dnevnim novinama da sam šarmantno odigrala boginju. Verujem da ću se vratiti na scenu i u Beogradu, samo čekam da se za to steknu pravi uslovi. A uvijek kada dođem, uživam u raznim predstavama u kojima me naši glumci iznova zadive svojim darom.

Nedavno ste snimali film u kome glumi i Havijer Bardem. O kom ostvarenju je riječ?
Snimila sam film Molly, engleske rediteljke Sali Poter, u kome igram sa Havijerom Bardemom, koji je uzbudljiv, snažan, istinit glumac, i mladom američkom koleginicom El Fening, takođe odličnom glumicom, ali i pravom mudricom. Ona je pred kamere stala prvi put još u trećoj godini. Sali pravi umetničke filmove, pa je ceo proces bio veoma organski i imali smo veliku slobodu da istražimo tanana stanja jedne veoma delikatne situacije.

Kako je bilo sarađivati sa Bardemom?
Sa posvećenim glumcima uvek je lako sarađivati. Zadatak je zajednički – da se nađe istinitost date situacije i znamo da zavisimo jedni od drugih, a dobar partner uvijek te učini još boljim.

Kako ste ga vi doživeli, kao klasičnu holivudsku zvijezdu ili kao španskog umetnika koji je zadržao svoj šarm?
Definitivno kao španskog umetnika velikog integriteta i snažnog talenta.

Kada se očekuje premijera tog ostvarenje?
Na jesen, nadam se.

Većina svjetskih glumica zapada u svojevrsnu euforiju kad biraju toaletu za crveni tepih pred neku premijeru, a vi?
Nemam stilistu, ali imam divne prijatelje i prijateljice u modnoj industriji već više decenija, pa u opuštenoj atmosferi oblačimo Cicu za svaku moju premijeru.

Jednom prilikom govorili ste o svojoj prijateljici Jasmin iz Londona koja tvrdi da je udobnost neprijatelj kada je rijč o stilu. Vi ne mislite tako?
Razumem šta je htjela da mi kaže. Međutim, kako starimo, želja za udobnošću snažnija je od želje da izgledamo doterano. Nisam nikada bila ljubitelj tijesne odjeće i visokih štikli. U mojim godina lako se sklizne u preudobnu odjrću i momenat kada ne pazite više na figure, tako da sam poslušala moju drugaricu Jasmin, pa ne kupujem više garderobu koja je nekoliko brojeva veća.

Da li je još nešto osim gena i teenliftinga, redovne fiskulture lica, zaslužno za vaš mladalački izgled?
Genetika, joga, teenlifting, zdrava ishrana i lijepe misli.

(bazar)

Slični članci

Ostavi komentar