Ne samo djeca, već i odrastali, imaju pravo na grešku. Zapravo, prema riječima psihologa Milje Krivokuće, naša percepcija greške kao isključivo nečeg negativnog, nečega što nas čini manje vrijednim ili manje sposobnim, predstavlja iskrivljeno i pogrešno uvjerenje.
“Pogrešno vjerujemo da ‘ne smijemo da griješimo’, da su greške ‘strašne i nedopustive’, što vodi kontraefektima ne samo kod djece, već i kod odraslih. Psihološki pritisak koji na ovaj način sami produkujemo ili provociramo kod djeteta vodi u emocionalne blokade. Sa druge strane samo iz greške možemo nešto da naučimo, nikako iz savršenstva. Greška nam zapravo poručuje da nešto možemo da uradimo i drugačije. Ona je vodič ka tome da se razvijamo, da isprobamo nešto novo. Ona nam poručuje da odbacimo naše stare navike i pokušamo drugačije”, objašnjava psiholog.
Prema njenim riječima, u vaspitanju u kome i sami roditelji imaju prava da pogriješe jako je važno da roditelji osvijeste svoja uvjerenja u odnosu na greške koje su neizbježne i kod djeteta i kod njih. To je važno jer je poželjno da roditelji budu tolerantni na greške djeteta, da ga usmjeravaju, da ga podrže dok ono uči nešto novo i u tom učenju griješi.
“Ukoliko vrijeđamo dijete zbog toga što je pogrešilo, rizikujemo da kod njega razvijamo nisko samopoštovanje, strah da izađe iz komforne zone, strah od greške i samim tim od pokušaja. S obzirom na to da se učenje ne dešava samo u školi u formalnom obrazovanju, već počinje mnogo ranije, važno je da roditelji njeguju toleranciju prema greškama čim krenu prvi vaspitni uticaji na dijete. U komunikaciji sa djetetom pažnju treba da obrate i na neverbalnu komunikaciju, odnosno na cjelokupnu poruku koju šalju djetetu”, ističe psiholog za Blic ženu.
Iz odnosa koji roditelj ima prema greškama djeteta, dijete može da “izvede” različite zaključke, često pogrešne u odnosu na sebe, kao i u odnosu roditelja prema njemu. Na primjer, dijete pogrešno može da zaključi da će ga roditelj voljeti samo ukoliko dostiže “neki postavljeni stanadard”, a to je i osnova za ljubav i odnos koji će ono razvijati prema sebi i prema drugima.
“Istina je, dakle, da najbolje učimo iz sopstvenih grešaka, a u tom učenju upravo sprečavamo da one imaju ozbiljnije posledice po nas”, zaključuje Krivokuća.
(Yumama)
