Dubravka Drakić: Uvijek sam se plašila “kalupa”, umjetnost je na margini, a političari i rijaliti zvijezde su popularni

Crnogorsku glumicu Dubravku Drakić upoznali smo kroz niz zanimljivih televizijskih i filmskih projekata, kao što su „Pogled sa Ajfelovog tornja“, „Budva na pjenu od mora“, „Biser Bojane“, „Atomski zdesna“, „Gorčilo“ i „Grudi“.

Birajući uloge koje u velikoj mjeri izražavaju njen snažan habitus i sugestivan i uvjerljiv umjetnički izraz, kako pred kamerama, tako i u teatru, Dubravka širi granice svog umjetničkog djelovanja i sve više postaje dio kvalitetnih regionalnih ostvarenja, pa ćemo je uskoro vidjeti u još jednoj neobičnoj ulozi u seriji „12 riječi“, prenosi 24sedam.rs.

Njeni intervjui nisu toliko česti, jer joj medijska eksponiranost nije imperativ karijere, pa utoliko više priča koja je pred vama ima veću težinu i otkriva mnogo o glumici koja, kako kaže, nikada nije bila „rođena“ glumica.

Sudeći po ostvarenjima u kojima smo vas gledali i autentičnoj ekspresiji u ulogama, čini se da je vaš talenat u podjednakoj mjeri bogat kako svjetlošću, tako i tamom. Koliko taj kontrast čini osnovnu boju vaše glume?

“Trudim se da razvijam stvaralačku maštu, da mi ona bude mjera talenta, jer uprkos ograničenjima, donosi snagu i svježinu u glumačkom izrazu. Uvijek sam se plašila „kalupa”, takav pojednostavljen pristup izboru glumaca za određene uloge pripada anahronom, bajatom odnosu. Tome sam se i sama opirala, rizikujući i igrajući uloge na dramskoj sceni za djecu, sa jednakom strašću kao na večernjoj, u televizijskim i filmskim projektima jednako radosno kao u ispitnim filmovima studenata. Gluma je igra, i ako u mojoj igri ima i svjetlosti i tame, imala sam sreće i mogućnosti da širim igralište, a mislim da i te kako ima još neistraženog prostora”.

Šta je obilježilo Vaš put od trenutka spoznaje da je gluma vaša težnja, preko Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, zapaženih uloga na crnogorskim i regionalnim scenama, do velikog platna i malog ekrana?

“Nikada nisam bila „rođena” glumica. Trebalo je vremena da se ohrabrim i priznam da mogu da polažem prijemni ispit, a zatim da osjećaj stida i nelagode prevazilazim uz požrtvovano praćenje profesora tokom studija. Onda sam prihvatila imperativ u glumi da sve što je ljudsko, nije mi strano, pa sam godinama, osim profesionalnog, dodala i životno iskustvo, koje nekad može da pomogne, a nekad i ne. Naći mjeru i izgraditi stabilan odnos prema sebi i svijetu u sasvim nestabilnom društvu i vremenu zahtijeva svakodnevnu borbu u životu”.

Koji ljudi su vas formirali kao glumicu?

“Studentkinja sam prve generacije FDU Cetinje. Te davne 1994. godine klasu su primili profesori Minja Dedić i Boro Stjepanović. Asistent nam je bila Stela Ćetković. To je moj prvi susret sa profesionalnom glumom, moj prvi utisak, a on jeste ključni i odlučujući”.

Prelaskom kojih stepenika ste pobijedili sebe, strahove i slutnje i došli do zasluženog mjesta na umjetničkoj mapi ovih prostora?

“Nisam još stigla do tog stepenika. Pozicije na takvoj mapi su vrlo izmjenljive, zavise od previše faktora, a nekad baš i nisu zaslužene”.

Kakvo iskustvo i lekcije su vam donijeli padovi i neuspjesi? Koliko su boljela oguljena koljena i suze, a zašto su vrijedjeli?

“Suze pročiste i ohrabre za dalje. Da nema pada, teško da bismo znali što je uspon, pa je takva krivulja potpuno prirodna. U našem poslu najviše boli kad znate da ste mogli bolje i više, ali nije se sve sklopilo. A baš se rijetko sve sklopi”.

Iza vas su veliko iskustvo i neosporan uspjeh. Koji njegov segment vam je lično najdraži, koja uloga ili čin umjetnosti?

“Meni je u svakom procesu najdraži period pripreme, traganja, otvaranja, postavljanja bezbroj pitanja, improvizacija… I uvijek mi se čini da se prebrzo odustane od traganja, a već se „pakuje”! Volim predstave koje se dugo igraju, pa se onda razvija i raste premijerno „pakovanje”. To je najveća glumačka radost. Doživjela sam je u ulozi Florens Foster Dženkins, u predstavi „Slasti slave“. Divna podrška kolega, timska igra, partnerski odnos sa Mladenom Nelevićem, neobična sinergija sa publikom. Sklopilo se”,

Čini se da spadate u kategoriju onih glumica koje mogu da iznesu kompleksne uloge životno i iskustveno starijih žena. Kada ste u glumi najviše poništili sebe, a kada u životu?

“Poštujem starost, svi joj težimo, ali nikada sebe ne poništim. Trudim se da se prilagodim ulozi, da razumijem različitosti, prepoznam situaciju. A u životu, mnogo češće, suzdržati se od reakcije na provokacije znači, najčešće, poništiti svoju pravu prirodu zarad nekog dobra”.

Kao pedagogu, koje je vaše osnovno pravilo koje prenosite mladim generacijama u vezi s glumom, a koje u vezi sa životom?

“Nema osnovnog pravila! Kad se položi prijemni počinje novi život, počinje studiranje i razvijanje glumačke ličnosti, a takav složen proces traži hrabrost, strpljenje i upornost. Za početak”!

Da li biti direktor pozorišta znači biti Talija ili Melpomena?

“Znači biti odgovoran za finansije, repertoar i zaposlene, ako izdržite, otprilike četiri godine. Mnogo sam tada naučila, i o sebi, i o drugima”.

U kom pravcu danas ide umjetnost na našim podnebljima?

“Danas je, zbog pandemije izazvane koronavirusom, umjetnost na margini. Od nje se kod nas najbezbolnije odriču, a to je bolna realnost. Političari su popularni, omiljeni i sveprisutni, kao i zvijezde rijalitija i estradne ličnosti. Prisutnost i uvažavanje umjetnika je ekvivalent zdravlja društva, a ovim prostorima trebaće još mnogo godina da zarastu rane”.

Osmijeh i toplina su, čini se, vaš zaštitini znak. Uz njih, stamenost i snaga. Kada su vam pomogle, a kada odmogle?

“Kad pretjeraju”.

Šta vam je Crna Gora dala od svog kamena i mora u karakteru, a kom dijelu tog istog kamena i mora se uvijek vraćate, i zbog čega?

“Živim na moru, radim na planini, odmaram se na jezeru. To je radost i bogatstvo neopisivo. Boravak u prirodi me oplemenjuje”.

Vaš suprug je moreplovac. Koliko je teška uloga Penelope u životu?

“Uloga Penelope je teška na sceni, igrali smo godinama divnu predstavu “Penelopijada“, po tekstu Margaret Atvud, koju je režirala Dragana Varagić. Ne bih nikako voljela da sam Penelopa, a posebno ne da mi je suprug Odisej”!

Kada svojoj ćerki kažete „Ne daj se, Ines“?

“To samo Rade Šerbedžija izgovara sa pravim podtekstom”!

Kojim imenom i osjećanjem nazivate sreću?

“Porodica. Ljubav”.

Čemu se posvećujete kada ste daleko od glume i svega u vezi s poslom?

“Baštovanstvu”.

Šta je izvjesno na profesionalnom planu u budućnosti?

“Serija „12 riječi“ koju smo počeli da snimamo prije početka pandemije, a uskoro završavamo snimanje. Igram Tijanu Stanojević, advokata iz Beograda. Serija obrađuje privredni kriminal na vrlo specifičan način, tako da vjerujem u njenu posebnost u trenutnoj hiperprodukciji TV formata. Jelena Stolica je divna rediteljka, okupila je neočekivanu glumačku ekipu, radili smo u izuzetnoj atmosferi i jedva čekam emitovanje. Radu sa studentima se takođe radujem, kao i povratku repertoarima, koji čekaju od marta”.

Related posts

Ostavi komentar