Život u kolektivnom braku

Život u kolektivnom braku

Kroz zatvoreni prozor jutro se smiješi na mene. Prija mi taj smješak. Daje energiju. Otvaram prozor da udahnem svjež vazduh.

Spremam se za posao i po navici palim televizor.

Anketa, pitaju penzionere kako žive.  Ne znam koji se odgovor očekuje od ljudi koji primaju 120, 150, 200 evra mjesečno.

Pitaju i studente kako je to biti samostalan sa 20 godina?!

Krećem na posao.

Na stolu hrpa novina. Na svim naslovnim stranama vladajući i opozicioni prvaci. Šta je ko rekao, šta je ko kome odgovorio…

Razmišljam o računu za struju koji sam zaboravila kući, na stolu. Golem račun iako nismo bili pola mjeseca kući. Ne znam ga „pročitati“, ali znam da ga moramo platiti.

Vraćam se kući. Po navici palim televizor.

Opet isto: politika na sto načina. Sve ista lica. Kao da smo u kolektivnom braku, a nismo, ne dao Bog, a i  zakonom je zabranjeno.

Spremam ručak za mog muža i dočekujem ga radosno jer nisam ga vidjela cijeli dan, a  sa njim jesam u braku!

On voli svoj posao, nije isplativ za njega, nema menadžerskih sposobnosti, ali i dalje radi svoj posao sa ljubavlju. Zato i kuburimo sa računima. Ljubav ima cijenu:)

A   ovaj „kolektivni brak“ počeo je kad i naš, mislim suprugov i moj. Samo sa jednom razlikom:

Oni su bili mladi, lijepi i pametni. Mi smo bili samo mladi.

MN

 

Slični članci

Ostavi komentar