Milutin Obradović: Siromašni su ljudi koji zaborave svoje djetinjstvo, to je kao da su ostali bez savjesti

Slike Milutina Obradovića obilaze svijet. U maju ove godine dobio je prestižnu nagrada za savremeno umjetničko stvaralastvo „Mikelanđelo Karavađo“. Nagrađeno djelo pod nazivom “Ukras moga neba” bilo je  izloženo u Bramanteovoj Palati u Rimu.

Milutin je rođen je 8. jula 1979. godine u Bijelom Polju. Poslije Srednje likovne škole „Petar Lubarda“ završio je Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju. Do sada je imao dvadesetak samostalnih i kolektivnih izložbi, a njegova izložba slika pod nazivom „Običan malecki san“otvorena je 13. novembra u Modernoj galeriji Podgorice. Više od 300 ljudi prisustvovalo je otvaranju izložbe koje je pratila glumačka predstava i perfomans koji je nosio naziv “Dodir i nemir”.

15203389_579405828914744_8694195593134668120_n

Vaša izložba nosi naziv „Obični malecki san“ . Da li ste i dalje sanjar, i o čemu sanjate?

Jako sam srećan što je izlozba jako posjećena, i eto, mogu reći da je to sjajan primjer da umjetnost ipak pobijedi sav  šund i kič koji nam se svakodnevno servira. Moji snovi nisu šarena lepeza neispunjenih želja, već tovar moje najiskrenije čistote koju pretačem svojim djelima u javu.

Rođeni ste u Bijelom Polju, tamo odrastali. Kada se sjetite djetinjstva, kakve uspomene nosite? Koliko vam je djetinjstvo bilo pokretač u životu?

Kada posmatrate Bijelo Polje imate osjećaj da su neke vile visoko uzletjele iznad te čarobne kotline koju Lim dijeli na dvije obale,gdje se crveni krovovi kuća prelivaju na latice cvijeća, dok pašnjaci i šume sve to uvijaju u svoje čarobne zelene boje. Ja sam čovjek malih gradova, vrlo intimno i snažno vezan za svoju kolijevku iz koje je prohodalo, a kasnije poletjelo u svijet moje djetinjstvo. Najiskrenija sjećanja na Bijelo Polje nose uspomene na ljude koji, nazalost, nisu više među nama, moje bliske rođake i komšije za koje sam duboko vezan, jer su bili odličan primjer koji je svojim savjetima učestvovao na formiranje mene kao čovjeka. Sva moja igra bila je vezana za rijeku Lim. Čini mi se da bih i danas zatvorenih očiju umio nacrtati reljefnosti određenih djelova rijeke gdje smo se kupali, lovili ribu, vozili se na gumenim šlaufima. Nikada nisam odbacio djetinjstvo. Siromašni su ljudi koji to urade, to je kao da su ostali bez savjesti. Djetinjstvo grije sjećanja, hrani nadu i čini beskrajan prostor najiskrenije čovjekove sobe.

Kažu da su umjetnici veliki poemi? Ima li istine u tome?

Sigurno da ima, iako je u dobu u kom živimo dozvoljena svaka vrsta promjene, tako da  je i ponašanje umjetnika podleglo tim promjenama. Nekada je čovjek bio frajer sa cigaretom u ustima, a danas su u modi mišićave ruke nahranjene vještačkim proteinima.

Imate dva sina. Da li biste voljeli da nastave vašim stopama? Da li pokazuju dar ka umjetnosti?

Svako u životu bira šta želi da bude. Neko želi da ostane sam, neko da pronađe svoje želje, a nekom Bog pomogne da nikad ne sazna šta želi nego da traga i vječito lovi raznim izazovima, svaki svoj budući dan. Moja zželja je da moja djeca prvo budu ljudi savjesni i častni, da imaju taman toliko da ostanu i siti i gladni svojih dostignuća. Želja mi je da ih neka sila odvede ka zanimanjima koja neće biti uzaludna nego prostrana i vrijedna ljudskog postojanja. Ako se odluče da krenu mojim stopama biću im velika podrška. Za sada, ne pokazuju sklonost prema umjetnosti već prema sportu, ali kako čovjek nije stalan oblik tako će i oni svojim odrastanjem mijenjati oblik svoji želja.

Kada ste bili najponosniji na sebe?

Najponosniji sam na sebe što nikada nisam sebi dozvolio da u sebi trpim , što sam čestitao nekom ko je to zaslužio, ponosan sam na sebe što moja svijest o značenju riječi “promjena”  usmjerava moje iskustvo i čini me bogatijim u svojoj jednostavnosti.

Tekst: R.Novaković, foto: Privatna arhiva, Facebook

Slični članci

Ostavi komentar