Momčilo Otašević:Doktorirali smo roditeljstvo i dobru organizaciju

Momčilo Otašević:Doktorirali smo roditeljstvo i dobru organizaciju

Jedan od omiljenih glumaca regiona, tridesetjednogodišnji Momčilo Otašević, već duže je i među najangažovanijima na ovim prostorima, pa nikada ne znate u kom gradu ćete ga sresti. U šali kaže da kolegama, prijateljima i kumovima, kada ga nazovu i pitaju “gdje si”, jednostavno odgovara: “Tu sam”. “I, zaista, uvijek sam tu negdje”, pojašnjava uz smijeh. Iako je sa porodicom, suprugom Jelenom i troje djece, “stacioniran” u Zagrebu, često je u Beogradu ili Podgorici. Ekipa magazina Hello ga je, proteklog vikenda, zatekla “u raskoraku” između rodnog Cetinja i Podgorice.

“Sinoć sam doputovao sa mojom Mašicom. U Crnoj Gori ću biti nekoliko dana, pa putujem dalje, dok će ona ostati još malo sa babom i djedom. Večeras i sjutra igram predstavu “The Beauty Queen” u Crnogorskom narodnom pozorištu, odmah zatim idem u Beograd, gdje snimam seriju “Klan”, a već krajem nedjelje sam u Splitu. Kolega Vladimir Posavec i ja pripremamo duo-dramu “Tesla – prilagođavanje anđela”. Premijera će biti 1. juna u “Lisinskom”, a poslije toga kreću gostovanja”, otkriva Momčilo kako izgleda njegov poslovni raspored u samo jednoj sedmici.

Na pitanje uspijeva li da izađe na kraj sa tekstovima, iskreno priznaje:

“To mi nikada nije bio problem. O tekstu obično razmišljam dok putujem, nekad se i sam zapitam da li ga znam, ali čim izađem na prvu probu i vidim drage ljude sa kojima radim, shvatim da je situacija pod kontrolom. Izgleda da mi glumci imamo neku posebnu memoriju, da ne kažem “skladište” u glavi”.

Momčila možemo gledati i u novoj televizijskoj seriji “Bilježnica profesora Miškovića”, u kojoj igra znatiželjnog novinara Boška.

“Ne sjećam se da se kod nas snimala neka misterija sa sajens fikšn elementima. Zaista sam uživao dok sam radio i nestrpljiv sam da vidim kako je sve ispalo. Svi smo dali maksimum, a vrijeme provedeno na setu bilo je sadržajno i kvalitetno. Prvi put sam radio sa Miroslavom Lekićem, Anicom Dobrom, Milenom Radulović, Svetozarom Cvetkovićem, dok ostale kolege znam odranije. Sve u svemu, divno iskustvo”.

Iz njegove priče stiče se utisak da i ne stiže da prepakuje kofere jer je stalno na putu, a on objašnjava kako uspostavlja ravnotežu između poslovnog i porodičnog života.

“Stvarno mnogo radim, i to je s jedne strane dobro. Moramo živjeti od nečega. Istina, dešava se da danima nisam kod kuće, bilo da imam snimanja ili igram predstave, ali zato, kad se vratim, isključim telefon i apsolutno se posvetim familiji. Naučio sam da balansiram na relaciji posao–privatno, i za sada mi dobro ide. Prizori iz parkića, poput ovih na fotografijama koje smo podijelili sa vama, naša su svakodnevica. Trudimo se da u slobodno vrijeme sve petoro budemo zajedno, ali ako to nije izvodljivo, jedno od nas preuzima brigu o djeci, dok drugo obavlja tekuće obaveze. Dvoje glumaca, troje djece, od toga dvije bebe, treba sve dobro uklopiti. Što u šali, što u zbilji, imam običaj da kažem da ćemo Jelena i ja doktorirati organizaciju”.

U domu Otaševića sve je podređeno najmlađima: dvanaestogodišnjoj Loti, Jeleninoj ćerki iz prvog braka, Maši koja će u avgustu napuniti tri godine i šestomjesečnom Jakši.

“Nije uvijek lako, ali je divno. Jelena i ja pomažemo jedno drugom, nadopunjujemo se i stvarno dobro funkcionišemo. Imamo sreću i da su nam djeca divna. Dobro, znam da će svaki roditelj to reći, ali stvarno je tako. Sjećam se da sam ubrzo poslije Mašinog rođenja pomislio: “Pa, nije tako teško imati djecu.” (smijeh)

Da li ga je Jakša demantovao u tom stavu.

“Naprotiv, on je bolja beba nego što je Maša bila. Pošto je među njima mala razlika, lako sam obnovio gradivo vezano za kupanje, presvlačenje… Imam utisak da je ubrzo sve došlo na svoje mjesto i krenulo pravim tokom. Jednom prilikom negdje smo krenuli zajedno, pogledao sam oko sebe i samo mi je “kliknulo”: “Oho, pa nas je petoro u autu”. Sjećam se da me je Jelena pitala zašto sam usporio, mada ja nisam ni bio svjestan da sam to uradio. Imati djecu je stalna briga i odgovornost, ali i neizmjerno uživanje i ljubav”.

“Sad je iskrsla situacija da dolazim poslovno u Crnu Goru, pa sam poveo Mašu. Jeleni će biti malo lakše samo sa Lotom i Jakšom, a baba i djeda će na Cetinju uživati sa unukom. Ostaće malo i sama sa njima dok ja budem radio, pa ćemo poslije zajedno kući. Draga je i poslušna djevojčica, nije problem čuvati je. Kao svako dijete tog uzrasta sve je zanima i svuda bi išla, tako da traži pažnju i strpljenje. Voli kad dođe na Cetinje jer je svuda pješačka zona, pa može opušteno da trčkara. U Zagrebu stalno moramo da budemo na oprezu zbog gužve, saobraćaja, pješačkog prelaza. Slobodna je jedino kad odemo u park. Kod babe i djede joj je cio grad park, i to nacionalni. Sa nepune tri godine premala je da shvati čime se tata bavi i zašto nije uvijek sa njom. Mada, kada me vidi na televiziji, obavezno konstatuje “evo ga tata” ili zaključi “tata radi posao”, smije se Momčilo.

A ko od koga više uči?

“Koliko ćerka uči od mene, toliko ja učim od nje. Jer, šta je drugo dječja igra nego gluma, i šta je gluma nego igra. Obožavam da je posmatram dok se igra, često me zaprepasti idejama. Juče je vidim kako gnječi neki jastuk, pitam je šta radi, a ona kaže: “Pravim picu”. Skoro je mijesila tijesto sa babom, pa je zapamtila kako je ona to radila. Čak je i ruke obrisala o krpu, iako su joj bile čiste”, priča ponosan tata.

Na pitanje šta je uz djecu naučio o sebi, iskreno kaže:

“Naučio sam da mogu mnogo više nego što sam mislio, a mislio sam da mogu stvarno mnogo. Kad čovjek osnuje familiju, otvori mu se cio jedan novi svijet, i onda shvati da granice ne postoje”.

Slični članci

Ostavi komentar