Navršava se 23 godine od smrti Ksenije Cicvarić: Živjela u siromaštvu, htjela da se ubije sa djecom, udavala se dva puta, a onda postala velika zvijezda

Navršava se 23 godine od smrti Ksenije Cicvarić: Živjela u siromaštvu, htjela da se ubije sa djecom, udavala se dva puta, a onda postala velika zvijezda

Čuvena interpretatorka crnogorskih narodnih pjesama Ksenija Cicvarić koja je preminula 11.februara 1997.godine, ostavila je neizbrisiv trag u narodnoj muzici, ali malo njih zna koliko je bila potresna njena životna priča.

Rođena Podgoričanka život je posvetila podjednako porodici i pjesmi, ali članovi njene porodice nikad nijesu izlazili u javnost i govorili o životu “Slavuja sa Ribnice”, kako su joj tepali sugrađani, a kasnije i mediji.

Svoja sjećanja svojevremeno je za “Treće oko” podijelio Ksenijin sin, pjesnik Duško Novaković.

“Moja majka je rođena u porodici Radivoja Bracovića, u Podgorici, 1926. godine. Talenat za pjesmu naslijedila je od majke Simone koja je izuzetno lijepo pjevala. Kao mala često se kupala na rijeci Ribnici i po povratku kući, u sumrak, dok su Podgoričani zalivali bašte, počela bi da pjeva tako lijepo i glasno da su svi izlazili na ulice i pitali se ko to pjeva. Kad su otkrili da je to ‘mala Radivojeva’, prozvali su je ‘naš slavuj sa Ribnice’”, rekao je Novaković.

BIJEG IZ PODGORICE

Ksenijina velika želja je bila da školuje glas. Međutim, otac joj nije dozvolio i upisala je Radničku školu.

“Bistra je bila majka, otresita, brza, energična, nije davala na sebe. Željela je da upiše Srednju muzičku školu u Kotoru, molila je oca, ljubila mu noge mjesecima, ali on je nije pustio. Govorio je da se žensko čeljade ne odvaja od kuće, jer svakakve opasnosti vrebaju”, rekao je Duško.

Ksenija je imala nekoliko braće i sestara koji su poginuli u bombardovanju Podgorice u Drugom svjetskom ratu. Na žalost, tada je i Ksenija stradala, jer se građanstvo krilo u pećinama Morače i Ribnice i kada je pala jedna bomba u blizini, ona je obnevidjela. Srećom, tu se našao jedan italijanski ljekar koji je odmah intervenisao i spasao je doživotnog sljepila.

Foto: Culture corner

“Još jedan tragičan događaj iz njenog djevojačkog doba odigrao se 1945. godine kada su Italijani odstupali prema Albaniji, a partizani nadirali i oslobađali Podgoricu. Tada se čuo glas da će svi građani koji nisu pristupili partizanima biti podvrgnuti sudskim procesima. Formirali su se čuveni zbjegovi crnogorskog naroda, zbjegovi radničkih ljudi koji su, plašeći se nove vlasti, krenuli preko Bosne i Hrvatske ka zapadnim teritorijama. I ona je bila u jednom od tih zbjegova. Na pola puta, negdje u Bosni, na nekoj planini, otac joj je umro. Tu su ga i sahranili, ali kasnije nisu mogli da pronađu njegov grob. I tu nije bio kraj njenim mukama. Krećući se kroz Hrvatsku, uhvatile su ih ustaše! Onoga koji je Kseniju vukao za kosu, vodeći je na klanje, srećom je umilostivio njen brat koji mu je dao jedan ukradeni pištolj i očevo prstenje. Brzo su pobjegli i dokopali se Slovenije, pa Austije. Negdje na pet – šest kilometara od austrijske granice zbjeg je zaustavljen. Rečeno im je da su engleska vojska i partizani sklopili dogovor da se sve izbjeglice vrate u Podgoricu i da im se neće desiti ništa. Toliko bola za mjesec dana rijetko ko bi izdržao. Kada su se vratili, odmah su i brata i nju uključili u raščišćavanje bombardovane Podgorice”, priča Ksenijin sin.

HTJELA DA SE UBIJE SA DJECOM

Poslije rata je srela Nikolu Novakovića iz Makedonije, pilota JAT-a. Upoznali se na jednoj zabavi, svidjeli se jedno drugom i ubrzo vjenčali. U tom braku rodilo se dvoje djece, Duško i njegova sestra Irena. Na žalost, njihova sreća kratko je trajala. Njen muž, informbirovac, morao je da pobjegne. Kasnije su saznali da je uhvaćen i da je u logoru, ali nikakve informacije više nisu imali. Ksenija je ostala sama, sa dvoje djece, na ulici. Prebjegla je u Makedoniju. Duško se sa tugom sjeća tog perioda.

“I Makedoniju je morala da napusti zbog djevera, mog strica, koji je bio ministar za šumarstvo i kao komunista nije smio da dozvoli da žena njegovog brata informbirovca bude tu, jer mu je to smetalo u političkoj karijeri. I pored sjajnog odnosa sa svekrvom i svekrom, majka je morala da napusti Makedoniju. Morala je da se vrati u Podgoricu, u atmosferu do te mjere očajnu da je na tom putu, prelazeći Peć na Kosmetu, htjela da se ubije zajedno sa nama, djecom. Htjela je da skoči sa mosta u Sitnicu i da završi sa tolikim mukama koje su nju, kao mladu ženu, snašle. Ona je od rane mladosti bila izložena nesvakidašnjim životnim problemima koje nekoga ne zadese cio život, a nju su stigli za nekoliko godina. Srećom, jedan prolaznik je naišao i otrgao nas od smrti”.

Foto: Youtube (Printscreen)

Po povratku u Podgoricu radila je najteže poslove. Sa majkom je prala vojnički veš da bi dobijala kupone za hranu. Čistila je i podgoričku Opštinu. Nije se libila da radi bilo koji posao, samo da prehrani djecu. Pjesma joj je bila jedini izlaz, jer je tu pronalazila svoj mir. Vrlo brzo je otišla u hor “Stanko Dragojević”, gdje je prvo bila horski pjevač, a zatim solista. Otvaranjem Radio Titograda počela je da snima narodne pjesme sa orkestrom. U jednom trenutku šef orkestra bio je Janika Balaš i ona je često pjevala sa njim.

“U čuvenim podgoričkim večerima, kad je narod od zabave jedino imao izlazak u restorane, Ksenija je pjevala u restoranu ‘Crna Gora’. Programski repertoar izvodila je i u bašti restorana i u Plavom salonu, gdje su dolazili političari i eminentni gosti, ali ipak, najviše je voljela da pjeva običnom narodu. Tu je nekako i počela njena karijera, jer su se ljudi masovno skupljali da je slušaju, i u nedostatku mjesta u bašti restorana okupili bi se ispred ograde i uživali u narodnim pjesmama koje je majka pjevala. Ja sam često išao sa njom. Bio sam mali, pa je meni najveći doživljaj bio kad sam večerao njihove čuvene ćevape”, prisjeća se Duško.

POGIBIJA SINA

Kako godinama nisu imali informacije o Ksenijinom mužu, mislili su da je poginuo u logoru. Shvativši da u vaspitanju djece treba i “muška ruka”, odlučila je da se preuda za Miloja Cicvarića iz Čačka, koji je takođe bio pilot. Taman kad je pomislila da je došlo srećnije vrijeme za nju i njenu porodicu, desila se još jedna, možda i najveća nesreća u životu svake žene. Dva dana poslije rođenja sina Žarka, šestogodišnji sin Vladimir gine ispred zgrade u sabraćajnoj nesreći!

“Majka je pjevala čak i u najtežim životnim uslovima. Međutim, jedini period tišine u njenom životu bio je kad je mali Vladimir poginuo. Veoma je teško podnijela činjenicu da je izgubila dijete. Nije više mogla da gleda ulicu u kojoj su živjeli, tako da je moj očuh tražio premještaj za Beograd”, ispričao je Duško Novaković.

Na Radio Beogradu su čuli za Kseniju. Saznavši da se preselila u Beograd, poslali su joj poruku po kuriru da joj je Vlastimir Pavlović Carevac, tadašnji šef Narodnog orkestra, poručio da dođe na audiciju.

“Bilo je dvoumljenja sa njene strane, ali prevagnula je ljubav prema muzici i veliko poštovanje legendarnog Carevca. Sina nije mogla da vrati, a htjela je nešto da učini za žive koje voli. Moja majka je imala devizu da pjeva ne samo za sebe, nego za sve ljude koji imaju neku muku. Otišla je na audiciju i na pitanje čika Cara, kako ga je kasnije zvala, šta će da pjeva, rekla je da će otpjevati jednu kosovsku pjesmu. Carevac je dao znak orkestru i počeli su jednu melodiju, ali majka je rekla da to nije ta pesma. ‘Izvoli, Ksenija. Ti počni, a mi ćemo da te pratimo’, bile su Carevčeve reči. Majka je otpjevala čuvenu pjesmu ‘Zapjevala sojka ptica’, ali na jedan drugačiji način, kako se danas više ne pjeva. Kasnije mi je rekla da je ona to naučila od svoje majke i da je to mnogo teža verzija od ove današnje. Kad su završili sa pjesmom, Carevac se okrenuo ka orekstru i rekao: ‘Vidite šta je glas’!”

Foto: Youtube (Printscreen)

DALI JOJ NOŠNJU KRALJICE MILENE, PA ODUZELI

Ksenija za života nije dobijala mnogo nagrada. Njen prvi uspjeh bio je na Jugoslovenskom festivalu narodne muzike na Cetinju. Otpjevala je pjesmu “Sjever ružu niz polje nijaše” i publiku i kolege ostavila bez daha. Kao nagradu dobila je nošnju kraljice Milene.

“Majka je bila veoma ponosna na tu nagradu. Međutim, kada je Nikita Hruščov boravio u Crnoj Gori sa suprugom Ninom, crnogorska vlada je odlučila da joj pokloni nešto reprezentativno. Došli su kod Ksenije, uzeli nošnju kraljice Milene i predali je gospođi Hruščov, tako da je majka ostala i bez te prve nagrade u životu. Da zlo bude veće, morali su nošnju da skrate jer je Nina bila niska žena, tako da se sjećam riječi moje majke: ‘Zar nisu mogli nešto drugo da joj poklone, nego su morali da unište onako divnu nošnju’”, kaže Duško.

Sarađivala je sa mnogim orkestrima, najviše sa Narodnim orkestrom Radio Beograda pod upravom najprije Carevca, a kasnije Miodraga Jašarevića i Ljubiše Pavkovića. Pjevala je često i uz orkestar Duška Radetića. Mnoge pjesme koje je izvodila smatraju se izvornim, a mnoge je i otrgnula od zaborava. Najviše pjesama iz njenog repertoara dobila je od Hamdije Sahinpašića koji je govorio da samo ona može da otpjeva te pjesme na način koji je on doživio dok ih je pisao. Tako su nastale pesme “Il’ je vedro, il’ oblačno”, “Da mi je znati, Bože moj”, “Drug se drugu žali na đevojku” i mnoge druge.

“Mnogi ne znaju da je majka sama napisala jednu pjesmu koju je posvetila mojoj sestri, a svojoj kćerki Ireni koju nije vidjela 20 godina. To je pjesma ‘Dolinom se šetala djevojčica mala’. Po povratku mog oca iz logora ja sam pripao majci, a Irena ocu, tako da njih dvije nisu bile u kontaktu veoma dugo”.

ASTMA PREKINULA PJEVANJE

Ksenija je najviše pjevala crnogorske pjesme, ali često je znala da otpjeva i srpsku, makedonsku, albansku i sandžačku pjesmu. Međutim, mnogi ne znaju da je bila veliki ljubitelj italijanskih i španskih pjesama i da ih je često pjevala za svoju dušu.

Foto: Youtube (Printscreen)

“Mogla je da pjeva sve. Nevjerovatno koliko je njen glas upijao sve te pjesme različitih krajeva. Znala je italijanski jezik i često je odlazila u Italiju po ‘krpice’. Uživala je da prodavcima stavi do znanja da je ona ne samo kupac, nego i pjevač iz Jugoslavije. Počela bi da pjeva u radnji i tada bi bila zaustavljena sva trgovina, jer su sa ulice ljudi dolazili da je slušaju. Znala je da mi, u šali, kaže po povratku sa puta: ‘I tako sam dobila upola cijene ono što sam htjela da kupim’. Slično se dešavalo i po Grčkoj. Znala je da zapjeva na nekom vjenčanju, ispred crkve, na koje bi slučajno naišla. Želja za pjesmom uvijek je bila jača od nje…”

Međutim, prenosi portal CdM, poslije smrti drugog muža naglo je oboljela od astme. Počela je teško da diše i više nije mogla u pjevanju da iznese frazu do kraja. To možda i nije bilo toliko primijetno, ali odgovorna Ksenija nije htjela sebi da dozvoli da u njenoj interpretaciji bude i najmanjih grešaka. Povukla se sa muzičke scene i posvetila svojim unucima. Februara 1997. godine završila je u bolnici. Pored nje je bila njena najbolja prijateljica, takođe vrsni pjevač Radio Beograda Nada Mamula. Pokušala je da je odobrovolji riječima: “Ustaj, rode moj, da pokažemo ovima danas kako se pjeva, zakopčane do grla”. Na žalost, Ksenijino srce nije izdržalo. Njen glas je utihnuo 11. februara. Ostavila je divne pjesme i neponovljive interpretacije.

Slični članci

Komentar on “Navršava se 23 godine od smrti Ksenije Cicvarić: Živjela u siromaštvu, htjela da se ubije sa djecom, udavala se dva puta, a onda postala velika zvijezda

  1. Spiro Radojicic

    Ziv joj je jedan brat,odnosno moj djed… Mirko Miko Bracovic – rodjeni brat Ksenije Cicvaric koji danas ima 94 godine !

Ostavi komentar