Crnogorska spisateljica Nina Vuksanović nedavno je objavila peti romana “Đavolja svetica” u izdanju Narodne knjige. Nina nam je otkrila kako je nastao roman.
-Oximoron u nazivu romana sugeriše na protivrječnosti o kojima govorim u knjizi. Naime, protagonistkinju romana Mariju karakteri[e veoma kompleksan unutrašnji, psihološki svijet koji će čitaocu, vjerujem predstavljati senzaciju jer se u romanu oslikavaju ljudske emocije i untrašnji konflikti glavne junakinje. Podstrek da kreiram ovo štivo su zapravo aktuelne teme današnjice, tabu, ljudske traume, neprihvatanje i nerazumijevanje različitisti- rekla je za Magazinnina Nina Vukasanović.
Do sada ste obajvili četiri romana. Dva su posebno važna za Vas. Jedan ste posvetili ćerki, drugi mami. Kada ste ih pisali kako ste se osjećali?
-Do sad sam objavila četiri ronana, a ovaj je moje peto ostvarenje. Dva su veoma značajna za mene jer sam u njih utkala svoje najdublje emocije vezane za svoje najbliže krvne srodnike- majku i kćerku. U pitanju su dakle dvije autobiografije. Prva posvećena kćerki Emiliji u kojij sam se bavila problemima i izazovima u odgajanju djeteta sa posebnim vaspitnon obrazovnim potrebama. U drugoj noveli, posvećenoj pokojnoj majci sam ispisala stranice koje su iz moje duše kroz pero zauvijek svo neizbrisiv žig ostavile na bijeloj hartiji par dana nakon njenog upokojenja u Gospodu. U noveli sam se trudila da čitaocima na topao i neposredan način približim lik svoje majke u čemu sam i uspjela jer su nakon čitanja mnogi koji je nijesu poznavali stekli utisak kao da su joj bili bliski. Ovo prozno ostvarenje je prožeto opisom žene koja se kao i većina majki poteklih iz patrijarhalnih crnogorskih porodica trudila da djecu vaspitava na temeljan i odgovoran način i u biću djeteta zauvijek ukorijeni tri veoma važna imperativa postupanja-bratsko sestrinska ljubav, očuvanje i pozitivan odnos prema tradiciji i poštovanje starijih. Pokretačka energija da napišem ovaj roman su bile vječna ljubav i neizmjerna zahvalnost prema mojoj majci za sve što mi je pružila, za sve što danas i jesam i nijesam.
Čije romane domaćih autora vi volite?
-U mojoj kućnoj biblioteci posebno mjesto zauzimaju djela neprikosnovenih: Andrića, Crnjanskog, Krleže, Pekića, Selimovića, Jakovljevic, Nušić i brojni drugi savremene epohe stvaranja pisane riječi.
Koliko je zahtjevno pisati romane? Odakle crpite inspiraciju?
-Pisanje romana je zahtjevno koliko i odgajanje djeteta-to je predanost, ljubav, davanje i uzimanje. Knjizevnost se kao i život živi i teško je planirati radjanje nekog djela. Djelo se kao i čovjek začine i potreban je, nerijetko i mukotrpan put do njegovog konačnog rađanja. Ljudski život se začne i rodi iz ljubavi tako je i sa književnim djelom. Ono se rodi i živi u čovjeku i mora da nađe svoj put mimo unutrašnje dimenzije kreatora. Razlika je što se čovjek rodi, živi i vaskrsava na nebu, dok književno djelo i drugo umjetničko djelo se začne i rodi u stvaraocu a vaskrsava u duši čitaoca.
Imate tri ćerke. Kako postižete sve?
-Kao i većina balkanskih žena, moj najveći ponos, pokretač i dar su moja djeca. Najstarija kćerka je skoro dvije pune godine uplovila u svijet punoljetnih pa i ne zahtijeva moje posebno vrijeme i posvećenost kao ni fizičku predanost. S druge strane, jednogodišnja kćerka i šesnaestogodišnja kcerka s autizmom su moje glavno zanimanje, svakodnevni izazov i nepresusni pokretač i podsjetnik da svakog dana vrijedi smijati se, radovati i živjeti zivot punim plućima.
Šta vas čini srećnom i zadovoljnom ženom?
-Sreća je nestalna kategorija pa često i neobjašnjiva. Nekada je čovjeku dovoljno da se uhvati za kvaku i da u duši osjeti sreću. To je, vjerujem božanski uticaj na čovjekovo postojanje. Parametar za onu istinsku, relevantnu ljudsku sreću je na prvom mjestu dobro zdravlje, porodična radost (sloga,razumijevanje,harmonija), unutrašnji mir i potreba da se uvijek, ma kako bilo -ide samo naprijed.
Šta vas je ojačalo u životu i dalo vam snagu?
-Kao i svakog čovjeka, tako je i mene život najviše ojačao iskušenjima koja mi je na ovom putu postavio. Iskušenja nam daju dar da prepoznamo prave vrijednosti, da se izdignemo iznad često i samih sebe i da živimo onu verziju sebe koju ne bismo prepoznali da se sa istim nismo suočili.
Da li je danas dobro pričati, pisati o svojim osjećanjima? Da li treba kriti osjećanja?
-Vjerujem da ovaj svijet čini veći broj ljudi koji prepoznaju i poštuju čistu, iskrenu i duboku ljudsku emociju. Žensko pero je prijemčivije ženskoj populaciji upravo zato što iz njega izlazi ona slabost ženskog bića, strepnja, zaljubljenost, istina, životna iskušenja i sagledavanja životnih ishoda. Što se mog pisanja tiče, moja pisana riječ pripada i skrenima, empatama, humanistima, pravednima, hrabrima, umjerenima, mudrima, odgovornima, onima koji se raduju tuđem uspjehu, darežljivima. Duboko vjerujem da broj gore navedenih prednjači u odnosu na one koji se ne uklapaju u ovaj opis. To ubjeđenje mi i daje podsticaj da se radujem i stvaram. Skrivanje osjećanja je odlika primitivizma i licemerja.
Koje su vam želje? O čemu maštate, sanjate?
-Zahvalnost na svemu sto imam stavljam ispred svojih želja. Želje su mi da mi Gospod održi trenutno životno stanje i da bdi nad mojom malenkošću kao sto je to činio četrdeset i cetiri pune godine. Maštam o životu u mom voljenom Beogradu u skromnoj kućici pored Dunava i osunčanim prostorijama sa klavirom na sred sobe.
Vesna Čađenović
