Nova kolumna Aleksandra Đuričića:Tri poljupca hoću ja

Nova kolumna Aleksandra Đuričića:Tri poljupca hoću ja

Policijski sati, vrijeme kućne izolacije, nervni sistem koji se nerijetko ponaša kao fliper koji tiltuje, svi oni zajedno nabacuju razne teme i trileme. Ove noći, kada velegrad i selo izgledaju potpuno isto, kada nema nijednog spoljašnjeg šuma, a možemo da se zabavljamo samo u sopstvenoj glavi, kada su jedine moždane vijuge kompjuter ili telefon razdire me dilema:“Hoćemo li se ikada više ljubiti?“

Spadam u onu kategoriju ljudi, a nije malobrojna, koja voli da se ljubi, da prema voljenima iskazuje tu vrstu bliskosti. Nekako taj cmok, poljubac u obraz ili onaj sočni u usta je momenat kada se iskonski zbliže dva bića. Osjete se na tren. I onda idu dalje. Zajedno, ili svako svojim putem.

Drugi se sapliću o drugačije stvari. Recimo, Ana Divac, supruga košarkaške legende Vlade Divca je podijelila sa svojim pratiocima na društvenim mrežama da je nervira kamenac u tuš kabini koji sada sama mora da skida, od kada više nema kućnu pomoćnicu. I pohvalila se da je uspijela to da uradi iako je ranije kućna pomoćnica tvrdila da je to  nemoguće. Naravno da su je samleli na društvenim mrežama kao sirotu, razmaženu bogatašicu. Vjerovatno se gospođa Divac sada prvi put susrela sa kamencem u luksuznoj kupaonici. Ali razumio sam je. Njen strah je samo strah od nepoznatog. Krpu nije uzela u ruke vjerovatno još od studentskih dana. Kao što sam ja sada prvi put u životu samostalno uključio veš mašinu. Strahovi su različiti. Što bi se reklo prema svecu i tropar.

Neki drugi se ne obaziru na strahove ili nemaju mogućnost da se sretnu sa sopstevenim strahom, pa piče po svome. Gradilišta i dalje rade, zgrade niču. Fizikalci, u žargonu nazvani bilderi, više na skelama, građevinama, bagerima, bez rukavica i maski, puše, dijele pivo ili koka-kolu, ko šta voli. Smiju se i zidaju. Ono što se nekada zvalo fenserima sada su hipsteri. Oni čekaju u redovima, ne za brašno i kvasac, nego za kapućino napravljen od brazilske-argentinske kafe, sjednu preko puta Sunca i prave selfije da ovjekoveče svoje naočare iz ovogodišnje kolekcije „Bvlgari“ ili „Persol“, sa trenerki vrište ostale modne marke, uglavnom furaju brade, a kola su parkirana baš tu. Taman da se naslone, da otpiju još jedan gutljaj zdravog soka sa ukusom đumbira. Volim da ih posmatram. Zanimljivo mi je kako njih radi strah.

Ovaj period ima i dobrih momenata, ne baš mnogo, ali ima. Mladi bijeli luk može da se jede od sumraka do svitanja.

U međuvremenu su se rasprostrli razni teoretičari,znani i neznani, razmišlajući naglas šta će biti poslije ovog smaka svijeta. Hoćemo li ikada više ići u pozorište?  Koliko je daleko more? Neće više biti onakvih svadbi. A bogami ni sahrana. Realno, fali nam Živko Nikolić. 

Nego, da se vratimo mojoj muci: Šta će biti sa poljupcima? Nek’ Ana Divac brine o svom kamencu u tuš kabini, mene zanima šta če biti s našim obrazima i usnama.

O ranoj istoriji poljupca ne zna se mnogo. Rimljani su poljupcima pozdravljali članove porodice i prijatelje. Oni su praksu ljubljenja proširili na veći dio Evrope i sjever Afrike. Parovi su se vjenčavali poljupcem pred okupljenima. Ta praksa se zadržala do danas. Bolje reći, do juče. Sada se ljube pod maskama.

Ljubljenje nije svojstveno samo ljudima. Primati, poput bonobo majmuna često se ljube, psi i mačke se ližu i njuškaju, čak se i puževi i insekti upuštaju u igru pipanja. Moguće je da kod životinja nije riječ o ljubljenu već o međusobnoj njezi i komuniciranju, ali to ponašanje utiče i osnažuje povjerenje i povezanost između životinja.

U svojoj Istoriji Herodot piše o ljubljenju među Persijancima, koji su osobu jednakog položaja pozdravljali poljupcem u usta, a one malo niže klase, poljupcem u obraz. Persijanci su odbijali da ljube Grke u usta, zato što je u drevnom Egiptu krava bila sveta životinja, a Grci su jeli govedinu.

Za vrijeme Rimljana poljupci su prerasli političku i socijalnu notu i dobili seksualnu ulogu. U vremenima nepismenosti poljupcem su se potvrđivali razni ugovori, odakle i potiče fraza „zapečatiti poljupcem“. Poslije je došlo ono „udari mi pečat“, „potpiši se“ Danas je mahni mi sa rastojanja od dva metra. O tempora, o mores!

Svojevremeno sam Predraga Mijatovića, fudbalera „Partizana“ koji je tada prešao u „Real“ iz Madrida, pitao nešto na temu poljubaca. Ne znam kako smo stigli do toga, ali znam da mi je pričao kako se Španci ljute kada se, on naviknut na ljubljenje kao znak pozdrava, poljubi sa ženama u prisustvu njihovih  partnera. Ili kada krene da se ljubi tri puta, a oni to rade samo dva. Smijali smo se tome kako Španci bespotrebno ljubomorišu. To je samo poljubac. Samo?

Slični članci

Ostavi komentar