Olja Knežević: Odnedavno sam počela da sebi ugađam

Neposredna, sa razoružavajućim osmijehom i energijom u trenu osvaja ljude i prostor oko sebe. Engleski jezik i književnost diplomirala je u Beogradu, desetak godina sa porodicom živjela u Londonu, sada živi u Zagrebu a rodoj Podgorici, koja je utkana u njeno biće, često se vraća.

Olja Knežević, do sada, je napisala četri knjige. Njen prvi roman „Milena & druge društvene reforme“ pisala je  2007. godine u Londonu gdje je magistrirala kreativno pisanje. Roman je proglašen radom generacije na Birkbek Koležu, uslijedila je zbirka njenih kolumni „Londonske priče juga“, pa roman „Gospođa Black“ i  najnoviji „Katarina, velika i mala“ za koji je nedavno dobila  V.B.Z  nagradu za najbolji neobjavljeni rukopis.

 

Dobitnica ste V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman za rukopis „Katarina, velika i mala“. Kako je došlo do toga da se prijavite na konkurs i jeste li očekivali nagradu?

Rukopis romana ‘Katarina, Velika i mala’ bio je završen. Bolje reći, bila je završena možda deseta po redu verzija rukopisa, pročišćena, skraćena, u nju utkani savjeti tri osobe i književnice u čije savjete vjerujem. Gdje s tim? Htjela sam krenuti nekim novim putem, ne opet poslati samo u Crnu Goru, mom izdavaču. I tako sam odlučila. Poslala sam rukopis na taj VBZ-ov konkurs. Znala sam da će se na rezultate konkursa čekati najmanje tri-četiri mjeseca, pa sam sve to bacila na zadnje sjedište u glavi. Ma ne ni na zadnje sjedište, nego u gepek, tamo u neki ćošak. Nisam nikome o tome govorila.

Kako je reagovala vaša porodica?

Oni se više raduju nego ja. Ja sam još uvijek pomalo nesvjesna koliki je to uspjeh. I dalje najviše volim to što je konkurs bio anoniman, pa je stvarno pobijedilo samo moje pisanje.

Ranije ste izjavili da vaš suprug misli da treba u tišini da stvarate dok ne napišete remek-djelo. Šta vam je rekao kad ste dobili nagradu?

Rekao je: “Ecce remek-djela!” Tako nešto, manje dramatično.

Katarina, velika i mala“tematski  liči na vaša ranija djela. Po čemu je drugačija od njih?

Katarina je najzrelija junakinja, najzrelije je i napisana, njen život najcjelovitije prikazan – do sada. Sljedeći roman će biti još bolje napisan. Drago mi je da se oslobađam u pisanju. A nismo tako vaspitavane, mi, žene moje generacije. Vaspitavane smo da se ne oslobađamo kroz umjetnost, nego da se divimo drugima, a mi u tišini da stvaramo.

Rođeni ste i odrasli u Podgorici, živjeli u Londonu a sada živite u Zagrebu. Koliko je bilo teško prilagoditi se različitim sredinama i koja sredina je vama najbliža?

Hoće li zvučati lažno i nadmeno sada ako kažem da mi je London najbliži? Ali, evo, već sam to rekla. Svakoj bi ženi London bio najbliži. Ne znam je li se promijenio, ali dok sam tamo živjela, osjećala sam se slobodnom i ravnopravnom kao žena. Drago mi je što mi je kćerka tamo živjela do njene desete godine. To se na njoj osjeća, dalo joj je samouvjerenost. Londonskoj sam se klimi najteže prilagodila. Zagreb sada mnogo više volim, od ove godine, kao da smo kliknuli. A Podgorica je jednostavno dio moga bića, moja autentičnost.

Šta vam je naviše nedostajalo?

Ljudi koje volim i topla predvečerja. Ma, mladost mi je nedostajala, kao i svima. To se svede sve na mladost.

Često dolazite u Podgoricu. Kakav je prvi osjećaj kad stižete u  rodni grad?

Majka me uvijek dočeka na aerodromu. Može li bolje od toga? Jer, onda je to kao povratak u mladost.

Koje slike iz djetinjstva se često sjetite?

Velike porodice, komšija, drugarica i drugova iz kvarta, iz škole, njihovih roditelja – i, nekako sam nas sve u toj slici okupila u dvorištu ispred kuće u Gornjoj Gorici, gdje sada živi moj brat s porodicom. A tu su i mnoge slike s crnogorskih plaža koje smo otvarale Prvog maja.

Ko je najviše imao uticaja na vaše pisanje?

Ja. Da mi nije to moja ljubav i potreba, uzalud bih isčitavala biblioteke.

Često ste govorili o bliskosti sa vašom majkom. Uspijevate li i u kojoj mjesri da takvu bliskost prenesete na svoju djecu?

Bliska sam s djecom, ali druga su vremena. Moja bi se majka uvijek prvo pobrinula o sebi, imala je i kao veoma mlada – jer mene je rodila s nepunu 21 godinu – tu mudrost da nezadovoljna majka i djecu čini nezadovoljnom. Ne valja im takva. Valja im kad voli sebe. Ja sam to odnedavna počela da treniram: da budem sebi na prvom mjestu, da sebi ugađam. Da me ne diraju dok pišem…

Čija podrška vam je najdragocjenija?

Imam krug prijateljica i članova porodice koji poznaju, vole i podržavaju pravu mene, a i ja njih. To je moje najveće bogatstvo.

Tekst: Vesna Čađenović/ Foto: Privatna arhiva

 

Slični članci

Ostavi komentar