Otvoreno pismo Slavka Kalezića upućeno umjetničkom direktoru CNP-a Željku Sošiću

Otvoreno pismo Slavka Kalezića upućeno umjetničkom direktoru CNP-a Željku Sošiću

Umjetnički direktor Crnogorskog narodnog pozorišta Željko Sošić neće podnijeti ostavku na tu funkciju, uprkos zahtjevima dijela glumačkog ansambla.

“Ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bih podnio ostavku. Kao javni funkcioner svoje države snosim punu odgovornost za sve učinjeno, odgovoran sam za svoj rad i podložan sam, kao i svi, apsolutnoj provjeri svih institucija koje su nadležne za sprovođenje kontrola. Pored svega ovoga, u najvećoj mjeri sam zadovoljan visokim umjetničkim standardima projekata koje potpisujem kao umjetnički direktor, što i jeste osnova mog posla, a u šta se može uvjeriti i publika i svi zainteresovani”, obrazložio je Sošić svoj stav “Vijestima”.

Glumac CNP-a Slavko Kalezić je jedan od članova koji je upitio apela za razrješenje umjetničkog direktora CNP Željka Sošića i poslovne direktorice Milice Tomović.

On je napisao otvoreno pismo upućeno Željku Sošiću, a mi ga prenosimo u cjelosti

foto: Dimitrije Nedeljković

Gospodine Sošiću,

Inspirisan Vašim intervjuem koji ste dali za portal “Vijesti” imao sam potrebu da Vam ukažem, makar, na dva dijela izjave koju ste dali. To neću učiniti sa prezirom apropo Vaše rečenice “… sa prezirom odbacujem takve besmislice.” upućene nama, glumcima. Veoma sam dobronamjeran.
Pa da počnem:

  1. “Na pada mi na pamet da se spuštam na nivo dokazivanja svojih kompetencija bilo kome.”

Kako sebe doživljavate otkad ste došli na poziciju umjetničkog direktora? Čime ste željeli da nas fascinirate? Vjerujem da ste pročitali pozorišnu etiku Stanislavskog u kojoj, između ostalog, piše da je jedan od uslova stvaranja reda i zdrave atmosfere u pozorištu učvršćivanje autoriteta lícā, koja iz ovih ili onih razloga treba da vode posao.
Biću jasan. Siguran sam da ste, kao reditelj, razmišljali o tome kako da izgradite autoritet. Osvrnuću se, opet, na Stanislavkog: “Mišljenja sam da odgovornost za ansambl, za umjetničku cjelinu i izrazitost predstave pada na reditelja. Stvaralački rad reditelja mora se razvijati zajednički sa radom glumaca, ne prestižući ga i ne vezujući ga. Pomagati stvaralaštvo glumca, kontrolisati ga i harmonizovati, pazeći da ono organski izrasta iz jedinstvenog umjetničkog “jezgra” drame, isto onako kao i svi spoljni oblici predstave – to je, po mom mišljenju, zadatak savremenog reditelja.” Ako ste dosegli ovaj nivo autoritativnosti i povjerenja kao reditelj, iznenađuje me činjenica da na poziciji umjetničkog direktora Vaš autoritet niste učvrstili.
Vi ste, juče, napunili 40 godina. Umjesto da svoj jubilarni rođendan, između ostalog, proslavite i sa glumačkim ansamblom koji bi trebalo da vodite i da ga njegujete, odabrali ste da, baš na taj dan, date intervju zbog kojeg sam se, u više navrata, neprijatno iznenadio. Nažalost. A trebalo bi da Vam se vjeruje, zar ne?
Pominjete Vaše kompetencije. Pitam Vas kako je realno da ste, do sada, režirali samo tri pozorišne predstave: Hanđo, Jukia Mišime (Crnogorsko narodno pozorište), Pravednici, Albera Kamija (Kraljevsko pozorište Zetski Dom) i Slijepi, Morisa Meterlinka (NVO Atak). Koliko su puta odigrane? Usuđujete se da govorite o Vašim kompetnecijama u okviru pozorišne djelatnosti? Bilo bi izuzetno pretenciozno da Vam sada, iz svog ugla, govorim o tome šta su, zaista, kompetencije.
Stanislasvki u pozorišnoj etici, takođe, kaže:
“U pozorišnom životu obično se javlja antagonizam između umjetničkog i administrativnog dijela, između scene i kancelarija. U carskim vremenima to je pogubilo pozorište. Naziv “kancelarija imperatorskih pozorišta” je postao u svoje vrijeme nadimak koji je najbolje od svega označavao birokratsko odugovlačenje, zastoj, rutinu i slično. Jasno je da pozorišna kancelarija mora biti postavljena na svoje mjesto. To mjesto je službeno (u smislu “uslužno”), pošto ne kancelarija nego scena daje život umjetnosti i pozorištu, ne kancelarija nego scena privlači gledaoce i stvara pozorišnu popularnost i slavu, ne kancelarija nego scena stvara umjetnost, ne kancelariju nego scenu voli društvo, ne kancelarija nego scena stvara umjetnost, ne kancelarija nego scena utiče na gledoace i djeluje vaspitno na društvo, ne kancelarija nego scena stvara prihod itd.
Ali probajte reći to bilo kome producentu, direktoru pozorišta – oni će pobjesneti od takve jeresi: tako se snažno ukorijenilo u njima shvatanje da uspjeh pozorišta zavisi od njih, od njihovog upravljanja. Oni rješavaju da se nešto plati ili ne plati, ocjenjuju praviti onu ili ovu postavku, oni utvrđuju i odobravaju predračune, oni određuju nagrade, naplaćuju kazne, kod njih su prijemni referati, raskošni kabineti, ogromna svita, koja često pojede veliki dio budžeta. Oni bivaju zadovoljni ili nezadovoljni uspjehom predstave ili glumca, oni dijele besplatne ulaznice. To njih ponizno moli glumac da se propusti u gledalište glumcu potrebno lice ili dobar poznavalac. Oni su ti koji se važno šetaju po pozorištu i s vrha primaju ponizna klanjanja glumaca. Oni su ti koji se pojavljuju u pozorištu kao strašno zlo, kao ugnjetači i rušioci umjetnosti. Ja nemam dovoljno riječi da izlijem svu zlobu i mržnju na veoma rasprostranjene tipove administrativnih službenika u pozorištu – bezočnih eksploatatora rada glumaca.
Od davnašnjih vremena administracija, koristeći osobenosti naše prirode, ugnjetava glumce.
Glumci su kao stvoreni za eksploatisanje tim prije što, pružajući sve na sceni, nemaju snage za odbranu svojih ljudskih prava.”
Ovo je napisao Stanislavki a ja Vama kažem da neću klimati glavom i da, i te kako, imam snage za odbranu svojih ljudskih prava i odbranu poziva kojim se bavim a koje Vi želite da devalvirate time što ne znate koliko ne znate.

  1. “Ne može se nacionalni teatar pretvoriti u amatersku družinu u kojoj će se projekti raditi ad hoc, u kom će se zbog epidemije raditi samo monodrame, recitatorske večeri i slično.”

Poslije ove izjave jedino zdravorazumsko pitanje koje mi se nameće jeste: Da li smo Vi i ja pohađali istu Filološku gimnaziju i da li smo mi diplomirali na istom Fakultetu dramskih umjetnosti? Vi upoređujete monodramu i recitatorske večeri? Da li Vi znate šta je monodrama? Da li ste znali da je monodrama pozorišna forma u kojoj tekst realizuje samo jedan glumac? Da li ste svjesni koliko je monodrama dragocjena kao pozorišna forma za kojom pozorišna publika čezne? Monodrama kao pozorišna forma je izuzetno teška i za glumce sa značajnim scenskim iskustvom. Od glumca se očekuje virtuoznost u realizaciji govorne radnje tj. korišćenje glumačkih sredstava koja nikog ne ostavljaju ravnodušnim. Dovoljno je navesti dva glumačka imena: Milan Lane Gutović i Zijah Sokolović. Da li ste nekada odgledali njihove monodrame? Ako niste njih onda će te, uskoro, imati prilike mene da gledate u monodrami koju pripremam mjesecima. Sa zadovoljstvom ću Vas pozvati na premijeru.
A kad smo kod recitatorskih večeri? Mislim da je, u ovom slučaju, ispod nivoa o tome govoriti. Nekako ne priliči kontekstu nacionalnog pozorišta.

Srdačno Vas pozdravljam u nadi da će te voljeti umjetnost u sebi, a ne sebe u umjetnosti.

mr Slavko Kalezić,
stalni član glumačkog ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta

Slični članci

Ostavi komentar