I dok se Mitroviću i dalje sudi za izazivanje saobraćajne nesreće u kojoj je Andrea stradala na licu mjesta, u znak sjećanja na nju, i na gubitak poslije kog nema povratka pravoj sreći, Savo je napisao priču. Prenosimo je u cjelosti:

“Pet godina se nanizalo. Čitav jedan život se odigrao.

Mrzim povratke skoro koliko i rastanke, i osim tebi, jedino se još noći vraćam kao vjerni sluga.

Tako ona i ja zajedno zalivamo svaku pomisao i pravimo novi svijet u iščekivanju izlaska Sunca.

Zahvalan sam zvijezdama na njoj, a njoj na tebi. Muka mi je od riječi koje pamtim dugo, dugo i koje urezujem po zidovima vlastite sobe. Ispred mene je zid, onaj koji me uči da nikad ne treba biti tako jak da ga srušiš. Moraš da naučiš da živiš s tim zidom. Od njega nije teško napraviti neku novu dimenziju. Obojio sam ga u neku nježniju boju, onu koja mi neće donositi gorčinu. Sedim na klupi, tamo gdje se sastaju oni koji počinju i završavaju. Tamo, gdje se sastajemo ti i ja.

Život mi nije dao priručnik i nikakvo objašnjenje u vezi tebe…

Kad si se rodila: ” Čestitamo ! Majka i djevojčica su dobro. Imaćete pravog borca u kući ! “

Foto: Facebook / Facebook

Ma, daj ćale… Ali bio si tu ti. Gledao si me kroz prozorčić na vratima i mahao si. I bio si nasmijan. Medicinska sestra te je odvukla i rekla da nema potrebe da više budeš tu, jer ću ja da spavam i biću velika, jednog dana. Ali, ja se ni tad nisam osjećala kao neko ko će biti veliki. Osjećala sam se maleno i nisam želela da spavam. Sve je bilo blaže i ljepše dok se ti smiješ. Pa makar kroz prozorčić. Bilo je potrebno da ti budeš tu.

A, kad si stradala, sjedio sam i pitao se: ” Kako je moguće da život ne diše i da sve je stalo ?”

A, da li se sjećaš kako je sve počelo ? Kao da smo bili zajedno u nekom paralelnom univerzumu i onda se nešto desilo, bacilo nas u ovaj, sudarili smo se i nastavili da hodamo kroz život, držeći se za ruke. Hoćeš da mi spremaš štrudlu sa makom ? Samo ako ćeš da mi pjevaš, dok ti spremam. Šta da ti pjevam ? Neku ljubavnu pesmu. Kod tebe je sve ljubav. Sa tobom je sve ljubav. Ma,j ti si ljubav. Kažeš mi da si negde pročitao da je uvijek trenutak da budeš nečije proljeće i da voliš što je tvoj trenutak baš sada i traje ?! Kažem da volim da takvom proljeću budem Sunce. Kažeš da si skontao da kada god si gledao prema Suncu, bio si srećan ?! Zato piljiš u mene ! A, da te podsetim za metar kreveta i jedinu noć, u ovih 5 godina, koju si spokojno prespavao ? Vidim da si uredna u prelistavanju mojih pisanija, pa ću ti odgovoriti. Kažu da spavati pored nekog je mnogo više nego spavati sa nekim. Ogoljen od laži, vjeruješ nekom da bude sasvim blizu tebe u trenutku tvoje najveće nemoći. Da li može jedna asocijacija, a da ti ne prsne amigdala ? Anja, očito me navlačiš na nešto što ima veze sa tobom, a nikako da saopštiš. Poznat mi taj tvoj rad. Počni. Plave ruže i makovnjača ? Opaaa ! Pa ti si se zaljubila ?! Jesam, ali još je rano da ti pričam o tome. Još ga pržim na čežnji. Pa, tom će i Sizif pozavideti na truda. Neće, ćale, jer je to ok lik. Sjajno ! Samo te molim da ne forsiraš klišee onog tvog pajtosa Bukovskog, od milošti zvanog Buksna. Ma, Buksna mi objasnio puno toga, a naročito da sujeta vrijedi po lule duvana. Nego, osjećam da želiš nešto da me pitaš ? Da ! Da li si diplomirala ? Pa, zar ne primećuješ krila ? Ovdje sam postala ono, što sam ovdje oduvijek željela. Imam krila da letim kuda god poželim. Prilike su našle mene bez da sam se morala previše truditi. Dobro, lagim malo. Zaslužila sam ih, ali volim sve što radim toliko da se osjećam kao da se samo dobro zabavljam. I ne moram nikad da budem ni odrasla ni velika. Ti me činiš i odraslom i djetetom u isto vrijeme. Samo je potrebno da budeš tu gdje jesi.

Prije nego što odeš, imao bih nešto da ti predložim, jer si velika.

Vidiš mene da nisam neki lik. Bio sam okružen onim što život ponudi i što samo jednom dobiješ. Tako i ti, dopuštaš da te dodiruju rukama tuge. Zato nemoj da dopustiš da te opet dodirnu. Ne slušaj šta ti govore. Nema potrebe za tim. Znaš da će jednog dana opet doći neko tuđe, odbjeglo i poluprazno srce koje će tražiti mir. Nemoj da maštaš o moru, mjestima na koja trebaš poći i ugasiti sve one lampe na obali… Priča je prošla! Ne gledaj u stranu, možda vidiš nekoga ko će ti sve one boje obojiti opet crnom. Uništiće tako lijepu sliku koju si tako marljivo stvarala. Površni su, puštaju te da ih zagrliš, a onda te puste. Uzeli su ti riječi i sve što si napravila ljepšim i boljim. Ostaćeš zagledana u jednu julsku noć i ispraćati još jedno ljeto. Zaboravi da je ikada bilo neko proljeće, da te neko pustio da postaneš dio priče. Prestani da krivicu tražiš u sebi. Nema je, nikad nisi ni bila kriva. Nije šala da uništavamo ljude koje volimo. To nije kliše, već stvarnost. Zato su ljudima potrebni ti sitni crvi, koji će biti tu da ispričaju neku lokalnu priču i poruše sve te miline novog dana. Kreni i ne misli, pusti druge da vole ono što si stvorila. Vjerujem da neće biti dovoljno snažni da čuvaju taj sjaj. Ti nisi neka sitna duša koja može da voli baš svakog crva koji te pogleda nježno. Pusti da prođe, kao i oluja u zoru. Potrebno je da osjećaš da bi živjela punim životom. Jedino tako tvoj svijet neće prestati da priča i da živi. Već čujem i škripu olovke dok pišeš, uz prkosni osmijeh: “Ovaj život nije bio dobar, idemo na sledeći!”

Dobro čuješ, ćale !

Opalio si me životom po sred čela. Nedostaješ mi baš kao što i ostaloj djeci, ovde, nedostaju njihovi roditelji i porodice. Nas ovde ima mnogo i tu smo negdje oko vas.

Anja, nikad mi neće biti jasno zašto sam te upisao na kurs letenja, da bi sad mogla da se družiš sa Petrom Panom.

A, ti ćale, nemoj da se stidiš kad pričaš sa praznom stolicom ili fotografijom. Tebi barem ne moram da objašnjavam da sam uvijek tu. A svijet neka misli… Guraj našu priču, naše vizije o svijetu za djecu. Vuci napred i gore. To su dva jedina dozvoljena pravca. Da, i ne brini. Čuvam osmijehe od zaborava.

Minut po minut prolazi, suza po suza iz oka, ističe.

Zaklopio sam onu zadnju koricu gdje piše: ‘Sve prolazi ali sve se ne zaboravlja.'”

(noizz.rs)