Smrt mitropolita crnogorsko –primorskog Amfilohija Radovića u tren obišla je svijet. Vjernici, ne samo u Crnoj Gori, već žirom svijeta tu vijest primili su sa velikom tugom. Od petka ujutro 30.10.2020. kada je umro u KC Crne Gore nakon čega je njegovo tijelo preneseno u cetinjski manastir a dan kasnije u podgorički Saborni Hrama Hristovog Vaskrsenja u čijoj je kripti po sopstvenoj želji pokopan hiljade ljudi u nijemom mimohodu odavali su mu počast. O životu i radu mitropolita Amfilohija svjedoče mnoge poznate ličnosti. Među njima je i proslavljeni glumac Petar Božović koji u ekskluzivnom intervju za za portal Serbiantimes između ostalog kaže:
„Mislili smo da njemu nema kraja i da uopšte nije smrtan dok se ne riješe mnogi problemi. Ali, eto priroda i Bog su ga prizvali sebi, privili uz svoje skute shvativši da i on može da se umori“.
Šta je još kazao Petar Božović pročitajte u intervju-u koji prenosimo u cjelini.
Kako ste prihvatili ovu vijest?
– Dosta teško. Mi smo Amfilohija doživljavali i vidjeli stalno u borbi. Mislili smo da njemu nema kraja i da uopšte nije smrtan dok se ne riješe mnogi problemi. Ali, eto priroda i Bog su ga prizvali sebi, privili uz svoje skute shvativši da i on može da se umori. Čovjek je malo zbunjen tom činjenicom iako smo navikli na umiranje kao dio života. Naročito sada zbog ove situacije, koja je i sama doprinijela njegovom odlasku. Ali, radujte se braćo! Imali ste takvog čovjeka, takvog ratnika Božjeg za hrišćanstvo u teškim trenucima, takvog graditelja crkvi, obnovitelja manastira, ali prije svega obnovitelja duha hrišćanskog, koji je bio zanemaren, pogotovo u Crnoj Gori.
Šta Vam prvo padne na pamet kada pomislite na vladiku Amfilohija?
– Sjećam se jednog sastanka u Nikšiću, pored dvora kralja Nikole. Tada sam se pripremao da snimam “Gorski vijenac”. Bili smo često u kontaktu. Susreli smo se na groblju kod tih dvorova, gdje smo bili svjedoci kako se nasledstvo nećaka koristilo za pravljenje grobnica. To smo komentarisali, ali ima jedna stvar koju nikada neću zaboraviti. Kada je dolazio i takoreći ponovo pokrštavao stanovništvo, rekao mi je: ”Petre, da li vjerujete da nisu znali da se prekrste?” Ako od toga krenete, pa stignete do ovih litija i velelepnih hramova, koje je on inicirao, vidite šta je postigao za kratko vrijeme.
Možda mogu 82. godine čovjeku da izgledaju kao nešto dugo, ali u istorijskom kontekstu ta vremenska kategorija se ne smatra velikim periodom. To njegovo dijelo ostaje na dobrobit naroda i mislim da će se tek sada preliti onaj dio naroda koji je stegnut, da će se objediniti, ne samo kao što je uspjelo sa litijama. Ne samo u tom vjerskom, nego i u građanskom, rekao bih demokratskom smislu. Njegove zasluge će tek timovi stručnjaka da objašnjavaju i analiziraju, ali nama običnom narodu dobri Đedo je mnogo ostavio. Žalost u srcu, ali ponos što smo ga poznavali.
Koliko često ste komunicirali?
– Znao je da me zove, kada god nešto treba. Kada je bila proslava 600 godina Moračkog manastira dobio sam vijest da treba da budem tu i tu, u toliko i toliko. Krenuo sam iz Beograda, avion je nešto kasnio, imao sam problema sa putovanjem. Ali, nekako sam stigao na neki ćošak u Podgoricu. Oni su naišli, maltene su me strpali u gepek. Krenuli smo i ja kažem: ”Vladiko, evo zamalo da ne dođem zbog kašnjenja nekih službi.” A, on se okrene i onako sugestivno izgovori: ”Morača Vas ne bi oprala.” Kako je bio strog prema sebi, tako je bio i prema drugima.
Imali ste baš intezivan odnos
– Bio sam na otkrovenju i osveštavanju manastira u Podgorici, Baru, Beranama, čak sam i držao konferansu, kada su sva crnogorska plemena davala po jedan krst za Saborni hram u Momišićima, u Podgorici. I onda sam svako pleme komentarisao koristeći duhovitosti koje je imao kralj Nikola, gdje im je davao neke karakteristike, lišavajući ih velikog herojstva a dodajući im ljudske osobine. A jednom sam u Praskvici, paštrovićkom manastiru iznad Svetog Stefana, koji je dosta čuven, imao recitovanje Njegoša. Nisam ni znao da je on tu. Poslije su me pozvali da dođem u neku prostoriju. Kada sam ušao, njih 15 sjedi, a on predsjedava, kao da je direktor, nekog… Kako se to kaže, grupa preduzeća…?
Konzorcijum.
– E, da konzorcijum. Slušam šta on sve priča, od sitnica, nekih potreba koje su domaćinske prirode, svima potanko objašnjava šta, gdje… Znate, kao u onim velikim starim seoskim zadrugama, uvijek je bio neki đed koji je rukovodio svim tim. Imao je sve u malom prstu. Van ovih duhovnih poslova, bio je jako praktičan. Da ne pominjemo njegovo obrazovanje, koje nikada nije isticao. Znao je tih pet-šest jezika i raznih čuda. Stvarno je bio bogat, svaka mu čast. Vrlo sam srećan na neki poseban način što sam služio svakoj njegovoj ideji, što sam mogao da učestvujem u tome.
Kada ste to snimali “Gorski vijenac”?
– E, sad me mnogo pitate. Bilo je davno, negdje prije bombardovanja. Kada sam išao da tražim manastire, to sam snimao u Jerusalimu, jordanskim pustinjama, po Grčkoj… Na kraju mi je trebala i Crna Gora, pa sam išao da tražim manastire, došao sam u piperski manastir, koji je nekada bio ruina, i naišao sam na jednu prelijepu, divnu građevinu u kojoj je bilo pet-šest djevojaka i jedna mati. I mati me pitala: “Zar morate ovde da snimate?“ To sam rekao vladiki Amfilohiju, koga sam iz milošte zvao Amfos.
Kako?
– Amfos. Zvao sam ga i Risto, pošto je on iz junačke kuće Radovića, potomak čuvenog vojvode Mine Radovića. Ovo Mine, treba kratkosilazni akcenat. Došao sam to da mu kežem, i on onako ponosno krene da priča: “One su odlučile da žive odvojeno od svijeta…“ Tako su me odbili, a da sam insistirao on bi mi to dozvolio. Ali i meni je bilo žao, jer je bilo dosta statista, trebalo je da u ženski manastir dođu momci iz kulturno-umjetničkog društva. Odustao sam od toga, našao sam jedan objekat sasvim prigodan. Imao bih dosta doga da pričam, ali mislim da je dovoljno.
Neću da Vas zadržavam, znam da danas slavite svetog Luku.
– Lučindan je majčina slava. Ja sam Rovčanin, a moja piperska slava je Mitrovdan. Mi smo riješili da to svedemo na proslavu sa najosnovnijim članovima porodice, i ništa više. Vremena za slavlje će biti, ovo sada treba obilježiti slavskim kolačem, osvještenjem i žitom. Ne treba praviti, kao što je u posljednje vrijeme počelo, velike fešte koje traju po nekoliko dana. Tu se ne poštuje svetac, već počinje takmičenje čija je slava bila raskošnija, bolja. Kao da je svadba. Slava nije svadba, to je nešto drugo. Ali mi sve moramo da pretvorimo u Ivkovu slavu.
Piše: Aleksandar Đuričić; Foto: Youtube, Mitropolija
