Piše Aleksandar Đuričić: Žurka za jednog čovjeka

Piše Aleksandar Đuričić: Žurka za jednog čovjeka

Partijanje, žurke, zabave, što bi Zagrepčani rekli – tulumi, bile su podijum za mentalno odrastanje generacija koje su bitisale na ovim prostorima. Na prapočetku bjehu igranke. Djevojke su nosile baletanke, one sa šnirom, vezane oko nogu da ne spadnu. Suknje su bile od crnog tafta, a ispod toga bijeli žipon i gore bijela bluza. Glavna fora prilikom plesa bila je da se djevojka što više zavrti i da se vidi noga iznad koljena. Tadašnji mangupi bi sjedeli na ladnom betonu i gledali koja će više da poleti ka plafonu. Frajeri su nosili uske frula pantalone, legenda kaže da su morali da namažu noge da bi mogli da se uvuku u nogavice, furali su malo dužu kosu, takozvane „mondiš“ frizure, zalizane sa strane i zalijepljene briljantinom, orahovom vodom ili najprostije zašećeronom vodom. Ko to rasčešelja dobije odmah krestu kao pjevac. Nosile su se visoke kragne, obavezno izvučene i nezakopčane. I naravno sakoi sa širokim ramenima. Bile su to pedesete godine prošlog vijeka. Doba nevinosti. Organizovale su se takmičenja u igranju, a najbolji par bi dobio na poklon tortu od orkestra. Bilo je i tuča, ali nikada u sali za ples. Momci se zakače, izađu ispred, pofajtaju se i vrate se na zabavu. Gledao se San Remo i već sutradan su muzičari skidali Adrijana Ćelentana. Bili su u modi i nedjeljni matinei.

Istorija žurki na ovim prostorima, od Vardara pa do Triglava, mijenjala se kako su se smjenjivala i vremena, krišom su se uvozile ploče sa Zapada, nabavljala su se pojačala, stigao je i prvi džu-boks, poslije toga i vokmen. Sada se i ploče i džu boks vraćaju u modu. Ko to ima – taj je car.   

Istraživalo se polje zabave. Odrastao sam na mitskim pričama o osamdesetim i novom talasu, partijima koji su obećavali još zabavnije novo sjutra, o frajerima (kada kažem frajer mislim Vlade Divljan) i ribama ( kada kažem ribama, uh, mislim na mnogo njih: od Mire Furlan do sestara Mijatović, Bobić…) Obarale su se ruke između Beograda i Zagreba, ko će da napravi bolju zabavu/tulum. Pičilo se vozovima u oba pravca. Dubravka Duca Marković je vodila „Hit meseca“ i cijela Yuga je bila nedjeljom uveče prikovana uz tv aparate. Sada su u modi drugi aparati – respiratori, jbg.

Imam dosta utakmica u nogama kada je partijanje u pitanju. Od onih srednjoškolskih, kada bez greške pijan ubadaš ključ u bravu i ulaziš na prstima da ne probudiš ukućane, do nekih zabava u Londonu i Rio de Ženeiru. Volim tu noćnu energiju, kada se miješaju ritmovi i osmjesi, piće  i flert, kada je glavna dilema da li pobjeći prije nego što svane. A onda, jbg, svane.

E, da ne zaboravim, kada su u pitanju te srednjškolske ludorije, pamtim i jednu zabavu kod sadašnjeg crnogorskog ambasadora u Kini. Svitalo je iznad Bjelopavlića ( Dobro, ne vičite sada na mene. Bio je cool lik, vjerujte mi.)

Nulti Exit i oni koji su uslijedili poslije toga bili su duhovna hrana da preživimo estetiku i muziku Miloševićevog vremena koje su nas  napadale sa svih strana. Glavna matrica je bila „šta je to u mom tijelu, šta me tjera ka posijelu.“ Preživjesmo i to. Nekako.

Sada je došlo novo doba. Trenutno se zove Korona. Ne mogu nigde, tj. mogu, ali neću. Sjedim sam gajbi. I pravim žurku za jednog čovjeka, a taj čovjek sam ja. Upravo počinje policijski čas. Gledam kroz prozor, vidim neke autobobile, vjerovatno imaju specijalnu dozvolu za kretanje. Ili su samo bahati. Spremam kajganu sa tikvicama, paradajzom i bijelim lukom. I čaša bijelog vina. Vrijeme je da se upoznamo, nasamo. A po svoj prilici imaćemo i vremena. Javljam kako nam teče veza.

p.s. Svaki pisac želi da bude preveden na neki jezik. Meni se upravo to desilo. Preveli su me sa ekavskog na moj maternji ijekavski. Hvala.   

Napomena: Autor je novinar i pisac. Rođen je u Podgorici, živi i piše u Beogradu.

Slični članci

Ostavi komentar