Pogled u ogledalo

Nedavno sam pročitala tekst u kome se njegov autor čudi što PR, ljekari i drugi koju gostuju na TV  govore ekevskim jezikom. Da budem iskrena, nisam pitala ljekara koji me nedavno operisao kojim jezikom govori, niti me to intertesovalo, jer me nije operisao ni crnogorskim, ni srpskim ni hrvatskim jezikom već svojim znanjem. I što bi mi onda to bilo važno? Na TV gostuju strani sportisti koje smo debelo platili da igraju za naše timove, pričaju na engleskom pa nam to ne smeta.

crying_192283

Sinoć sam se silno rastužila zbog onih nekoliko stotina ljudi i djece koji su izašli na ulice Podgorice da protestuju zbog zločina učinjenim nad bebom. Svega nekoliko stotina. Puna nam usta lijepe priče, onako, razumne, tople, ljudske, a u stvarnosti svako gleda sebe i jedino ga interesuje sopstvena g…ca. To je realnost. I naše licemerje je realnost, ma koliko ga probali kamuflirati.

Ne znam kakav će tok imati stravična priča čiji je epilog smrt bespomoćnog djeteta, ali se pitam koliko ima djece koju roditelji zaanemaruju? Koliko ima djece koja trpe fizičko zlostavljanje? Kako će dijete dokazati da je psihički zlostavljano? Ima li ono snage za to, jer ono je samo dijete. Koliko ima incesta a o njima se ćuti? Nema ih? Ako nisu prijavljeni znači li to da ih nema? Koliko ima nasilja nad muškarcima? Koliko ima uopšte nasilja?

Dijete ima pravo na bezbrižno djetinjstvo. Ali, ako živi u siromaštvu i bijedi, ako u 21. vijeku nema struje o kakvom bezbrižnom djetinjstvu govorimo?

Sve ovo mi pomalo liči na odvlačenje pažnje od suštine: Koliko smo istinski ozbiljni i odgovorni kao društvo.

Najteže je pogledati svoj lik u ogledalu.

MN

Slični članci

Ostavi komentar