Potresno pismo sestre dječaka ubijenog prije 15 godina u Goraždevcu: Brate Panto sanjam da te grlim!

Potresno pismo sestre dječaka ubijenog prije 15 godina u Goraždevcu: Brate Panto sanjam da te grlim!

Aleksandra Dakić Jovović, rođena sestra ubijenog dječaka Pantelije Dakića (12) u Bistrici kod Goraždevca, napisala je potresno pismo povodom 15 godina od jezivog zločina nad njenim bratom i njegovim drugarom Ivanom Jovovićem (19).

Ni deceniju i po poslije ubistva nevine djece nedaleko od Peći ne zna se ni ko ih je ubio dok su se kupali u Bistrici, ni zašto do sada nije pronađen monstruozni zločinac.

U potpunosti prenosimo njeno pismo:

“Panto moj,

pišem ti ovo da olakšam sebi, iako ga ti nikad nećeš pročitati jer su te uzeli.

Dragi brate, kako sam samo željela da… Da čuješ tu reč iz mojih usta i koliko sam samo puta sanjala da ću je izgovoriti, dok si ti tu, da me čuješ. Koliko puta sam želela da mi te život vrati bar na jedan tren, bar jednom da te zagrlim i da izgovorim riječ “brate”.

Koliko sam samo sanjala o tome, i dalje o tome sanjam, ali sad sam odrasla i znam da se to nikad dogoditi neće. Bog mi te uze i nikad ne vrati niti će te vratiti. Šta da kažem, brate moj? Koliko sam puta plakala, koliko sam puta poželjela da me Bog uzme sebi kao što mi je uzeo tebe. Zapitam se čemu sve ovo vodi? Zašto je baš tebe Bog uzeo sebi? Zašto se meni baš sve ovo desilo? Zašto baš ja da stalno patim? Zar sam zaslužila sve to? Ali, kažu da sve ima razlog i da poslije kiše dolazi sunce, znam i to, dođe jako sunce ali se kiša opet vraća..

Meni je sunce baš na Zadušnice donijelo prvu sreću, Pavla, isto mi je tako sunce na dan Svetog Stefana Dečanskog donijelo drugu sreću, Tihona, i znam da nije to slučajno, znam da si uvijek tu i to me svih ovih 15 godina drži da te čuvam jako u srcu kao moju podršku i snagu.

Zanimaju te mama, tata i brat? Pitaš se kako su oni? Pa, brate moj, i oni su dobro, postali su baka i deka, a Nemanja ponosni ujak. U svim trenucima naših života si nedostajao, a tek ćeš da nedostaješ.

Teško je brate iz dana u dan, i ne vjerujem u onu frazu da vrijeme liječi sve, nedostaješ mnogo. Ali, ja sam jaka osoba, izdržaću kao što sam sve izdržala. Za svoje godine sam puno proplakala, to je i razlog što sam zrelija, ali svejedno se smijem i smijaću se uvijek, zbog tebe. Nasmijana sam stalno, pred drugim ljudima. Kad sam sama kod kuće, isplačem se, olakšam sebi. Kad mi suza krene, ja je vratim odakle je došla, a nekad ona mene pobijedi, pa krene jedna, druga pa treća i ja tu ništa ne mogu. Prepustim se suzama i emocijama. Brate moj, ja sam sada majka, teško mi je što nisi bio tu da me zagrliš jako i da sa tobom podijelim najsrećnije trenutke u životu kao što su bili majka, tata i Nemanja.

Imam i prijatelje koji su stalno uz mene. Nema ih puno, ali su svaki put su tu za mene.

Brate moj, pišem ti ja stalno i pisaću. Tvoja sestra.

Slični članci

Ostavi komentar