Nova kolumna Aleksandra Đuričića: Prodavačica

Sa svih strana smo zaliveni teorijama, prognozama, predviđanja o nekom novom-starom svijetu koji nas čeka. Ne znamo kada, ali nas čeka. Ne znamo kakav će biti, ali će biti. Ili možda već jeste. Teška su vremena. Neumitni su oni momenti: ”Nisam to ovako zamišljao!” Nije lako, ali niko nije ni rekao da će biti lako. Što bi kazala Nadežda Madeljštajm svom mužu Osipu kada su vadili iz bašte neki smrznuti krompir da prežive, a on je nešto gunđao:”Šta je, da nećeš možda da budeš srećan?

”Ova situacija, za sada bez ograničenog roka trajanja, je definitvno promijenila parametre života, ophođenja, pa i kriterijume na ljestvici slavnih. Pjevačice naviknute da ginekološkim snimcima i poganim jezikom osvajaju naslovne strane malo su skrajnute. Tamni ta slava pod kojom su se poljuljkivali splavovi. Više su one životinje nosile na svojim plećima nego što su ih pomazile, ili pak vidjele u Zoološkom vrtu, pa se ne snalaze u novim ekološkim okvirima.

Influenserke su na bolovanju.

Sportisti su uglavnom zabrnuti nad svojim milionskim ugovorima i ljepoticama na revers.

Ima naravno i svijetlih primjera: teniser Novak Đoković, fudbaler Stevan Jovetić, košarkaš Vladimir Štimac… Ima ih.

Ali, ovo doba iznjedrilo je neke nove heroje: medicinske radnike, prodavce, volontere, ljude koji još uvijek mogu da se smiju i zasmijavaju druge. Svako od njih zaslužuje posebno poglavlje o “čojstvu i junaštvu”, ali ovom prilikom o prodavačicama i prodavcima, ljudima u marketima koji sve vrijeme stoje prkosno na svojim slabo plaćenim radnim mjestima, naoružani kilogramima živaca da istrpe svaku mušteriju. I onog koji je uprtio 100 tona brašna i kontigent toalet papira i onog koji je tu po navici došao da istrese dnevnu dozu frustracija, koju je donio u praznom cegeru. Posmatram već duže vrijeme, i prije ove apokalispe, te divne “obične” ljude, imam dva marketa preko puta kuće i stalno idem nešto da kupim, uvijek mi nešto fali i onda ćaskam sa njima. Jednom mi je djevojka na kasi rekla:”Evo, vi ste prvi koji se danas nasmijao.” A bilo je to pred samo zatvaranje radnje.

Prodavačica na suhomesnatom, na pitanje šta ima lijepo da mi preporuči, samo me je pogledala:”Ništa, znam kako se ovo pravi, diplomirala sam prehrambenu industriju.” O, kakav paradoks da baš ona radi na tom sektoru. Na početku ovog osvješćivanja da je pandemija zakucala i na naša vrata, dečko u libanskom fastfudu, dok sam čekao bejrutski humus, falafel i sudžuk,  mi je saopštio da neće da radi naredna dva mjeseca:”Moram da se ukarantim zbog ćaleta. Novog tatu mi niko neće dati, a posao možda i hoće.”  Imao sam omiljenu kasirku u megamarketu, kojoj sam u noćnoj smjeni jednom odnio omiljeno piće, džin tonik, a ona mi je kada su je premještali u drugu radnju poklonila dvije staklene čaše. Razmišljajući o svim tim ljudima koji stoje na prvoj liniji ovog nevidljivog fronta, do svijesti mi je doprlo i to da moja baba Bosa bila sredinom prošlog vijeka prodavačica u jednoj delikatesnoj radnji u centru Podgorice. Nemam pojma, možda sve to ima neke veze. A vjerovatno i nema.

Nedavno je izašla jedna divna knjiga savremene japanske autorke (Sajaka Murata) i zove se “Prodavačica”(izdavač Booka). Briljantan i zabavan roman o neuklopljenosti i nerazumijevanju prikazan kroz psihu nezaboravne junakinje Keiko Furukura koja ima 36 godina i tačno polovinu svog života zaposlena je kao prodavačica u mini-marketu. Tu se jedino osjeća kao da ima svrhu i po prvi put u životu uklopljena je u svoje okruženje. Prateći ritam svakodnevnih poslovnih obaveza i kopirajući izgled, ponašanje i govor svojih kolega Keiko je gotovo savršeno sakrila svoje nesnalaženje u svijetu odraslih i „prilagođenih“. Međutim, kako godine prolaze, pritisak društva na nju da se uda, rodi djecu i nađe bolji posao postaje sve neprijatniji i prisiljavaju Keiko da preduzme neke prilično neobične akcije… Ovdje stajem. I preporučujem odlazak u knjižaru. I da se obavezno nasmijete prodavačici, bilo da je u izlogu ili za kasom.

Slični članci

Ostavi komentar