Crnogorski glumac Stevan Radusinović iznenada je priminuo u 47.godini života.
Njegov kolega i prijatelj glumac Slobodan Slobo Marunović oprostuo se od njega dirljivim pismom koje prenosimo u cjelosti.
Kako je život nepravedan prema nježnim i plemenitim ljudima, koji neprekidno nose osmijeh u očima i unaprijed opraštaju očekivanu grubost i prostotu puka, koji u njihovoj krhkosti i suštinskoj osjećajnosti vide ono što ne posjeduju,ono što je namijenjeno samo Odabranima …
U neprekinutom traganju za harmonijom i spokojem ,jedan vitez donkihotovskog izgleda i usuda,
dobrote,kreativne radoznalosti,vječite zapitanosti,monaški odan boginji Taliji i njenom hramu,kao mjestu za postavljanje pitanja i traženja odgovora ,začudjen je projurio kroz život i kao leptir u potrazi za svjetlošču, odletio sa ove grube pozornice buke i bijesa u pravcu Sunca .Vidim na nebu suptilni rasuti zvjezdani,dječački nevino,nasmijani trag kako se kupa u svjetlosti i trijumfuje u tom činu u kojem se tuga i sreća,osmijeh i suze,poezija i ljubav transformišu u Vječnost .
U isto vrijeme, srce me boli što nećemo više razmjenjivati utiske o pročitanim knjigama,putovanjima po Istoku i svaki put se iznova pitati što postoji “iza svega”,izmaštavati nove svjetove na našem igralištu u teatru…
Želim da vjerujem da je njegov odlazak “istinski let” ka prostoru za kojim je tragao …
Vidim štrkljastog dječaka iz V razreda, kako u predstavi svoje škole, povodom Majske smotre, u prvoj pozorišnoj ulozi(ja sam mu je dodijelio) , sa cilindrom na glavi,frakom,bijelim rukavicama na rukama u kojima drži mađioničarski štap i čarobnim riječima pretvara olovo u zlato i prostotu u poeziju.Tada sam prepoznao alhemiju i poetiku ovog dječaka koju je gospodski nosio kroz čitav život ,zbog čega sam ga smatrao mladjim bratom po duhu,volio ga i radovao se svakom našem susretu…
Neponovljivi,pametni,obrazovani,jedinstveni,dragi prijatelj i veličanstveni glumac Stevan Radusinović.
