Glumica Dubravka Drakić na svom fejsbuku podijelila je post sa pokojnom Ivanom Mrvaljević koja je bila njena koleginica sa klase, ali i bliska prijateljica.
-Moja drugarica. Spava…a prije sedam godina, zvale smo se borkinje za prava žena. Borila se… A nije se lako boriti na ove naše bande. Nimalo. Hvala ti za nezaustavljivi optimizam. To je bilo tvoje polje. Neprikosnoveno.Vječno u srcu Ivana Mrvaljevic- napisla je emotivno Dubravka Drakić.
Podsjetimo, Ivana Mrvaljević je umrla u 47.godini života.
Ivana Mrvaljević, koju pamtimo kao jednu od najznačajnijih crnogorskih glumica svih vremena, rođena je 1976. godine na Cetinju. U rodnom gradu je 1999. godine završila Fakultet dramskih umetnosti u klasi Bora Stjepanovića.
Od tada bila i članica ansambla Gradskog pozorišta, a kasnije je magistrirala produkciju u Torinu.
Još tokom studentskih dana ostvarila je više uloga, a one najznačajnije, kako u pozorištu, tako i na filmu i televiziji, uslijdile su narednih decenija.
Ivana Mrvaljević će ostati upamćena po ulozi tužiteljke Kristine u seriji “Budva na pjenu od mora”, ali je imala zapažene uloge i u ostvarenjima “Mješoviti brak”, “Pare ili život”, “Biser Bojane”…
Crnogorska glumica Ivana Mrvaljević danas bi napunila 49.godina, ali nažalost 25.janura 2024.godine je premilula i ostavila iza sebe neutešnu porodicu i veliki broj kolega, prijatelja i ljubitelja njene umjetnosti.
Njene koleginice Dubravka Drakić i Ivona Čović Jaćimović, koje su joj bile i bliske prijateljice objavile su fotografije sa njom, uz riječi da bi danas slavile.
– Nedostaješ. Svakog dana sve više. Regino moja- napisala je Dubravka.
I Ivona je objavila zajedničku fotografiju gdje su one nasmijane.
Drugarice sa klase, koleginice i prijateljice. Dubravka Drakić i Ivana Mrvaljević od 1994. godine kada su upisale FDU bile su nerazdvojne. A onda ih je sudbina razdvojila prije godinu dana, kada nas je Ivana Mrvaljević prerano napustila.
“Godina prođe, Ive moja. Nedostaješ…svakog dana. Da se javiš, pošaljes sliku ili snimak Ide, da zajedno probamo ili igramo, da pijemo kafu, da se smijemo glasno i zvonko, da maštamo…Nedostaješ da zagrliš, utješiš, savjetuješ, zasmiješ, razumiješ, istrpiš kad treba. Nedostaješ svima…mnogo. Tako to ide sa preranim odlascima. Vječno nedostajanje i nezaborav, neprebol i žal za još jednim trenutkom bliskosti. Prisutnosti…glasa…oka…srca. Ive, vilo cetinjska”, napisala je emotivno Dubravka Drakić na Fejsbuku.
Ivana je preminula u 47.godini života.
Mrvaljević, koju pamtimo kao jednu od najznačajnijih crnogorskih glumica svih vremena, rođena je 1976. godine na Cetinju.
U rodnom gradu se školovala, da bi 1999. diplomirala glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti u klasi Bora Stjepanovića. Sedam godina (1999-2006) bila je stalni član ansambla Gradskog pozorišta u Podgorici, a 2001. osniva NVO „Teatar mladih“ na Cetinju.
Osim glumom bavila se i produkcijom. Bila je izvršni direktor u producentskoj kući “MM Production” iz Budve, gdje je producirala TV seriju “To toplo ljeto” i TV film “Pare ili život”.
Od 2007. do 2008. godine, bila je umjetnički direktor Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“ na Cetinju, gdje je oformila Akademsku scenu ART. Od 2007. godine član je Upravnog odbora Udruženja filmskih stvaralaca Crne Gore.
U Italiji, Torinu završila je Master za kinematografsku i televizijsku produkciju i cross medijalne komunikacije.
Januara 2012. godine na Cetinju je osnovala produkcijsku kuću “Andromeda pictures”.
Ulogom majke Bosiljke u seriji “Pad”, crnogorska glumica Dubravka Drakić pobrala je simpatije domaće publike.
Dubaravka Drakić bila je prva generacija je Fakulteta dramskih umetnosti na Cetinju u klasi profesora Bora Stjepanovića, gde su između ostalih studirali i Andrija Milošević, Maja Šarenac, Ivana Mrvaljević…
-Prvi susret sa profesorom Stjepanovićem je bio u Podgorici u gimnaziji, pošto je ekipa koja je osnovala fakultet (matična komisija) na čelu sa profesorom Minjom Dedićem, profesorom Nenadom Vukovićem i Banetom Popovićem obilazila srednje škole. Pošto je to bio novi studijski program oni su po cijeloj Crnoj Gori objašnjavali maturantima šta je potrebno za prijemni. Ja sam bila tamo i prvi put sam vidjela profesora Stjepanovića . Bila sam fascinirana kako je on jednostavnim riječima nama objasnio šta je prijemni, šta kod sebe treba da ispitamo i vidimo i da obavezno dođemo na konsultacije. Ja sam to dobro poslušala i prvom prilikom otišla na Cetinje na konsultacije. Kada sam došla on mi je pružio ruku i rekao Boro Stjepanović. On je za mene tada bio legendarni profesor i glumac. To me je istovremeno blokiralo i oduševilo. Da je toliko prostupačan, orginalan i normalno ljudsko biće i da meni koja sam tamo neki kandidat pruži ruku i da me pogleda u oči. To mi je bio signal da pažljivo slušam njegova upustva i smernice. Redovno sam išla na konsultacije i davao mi precizno smjernice za prijemni- rekla je Dubravka Drakić koja je dodala da je osim profesora Stjepanovića imala podršku od glumice CNP-a Žakline Oštir koja je spremala za prijemni.
– Bilo je mnogo kandidata i uspela sam da položim. Prvi put sam polagala u Beograd 1994. u junskom roku i pala kao s kruške- rekla je kroz osmijeh Dubravka i dodala da nije izgubila godinu jer sticajem oklonosti te iste godine je bio prijemni na Cetinju.
-Ono što nas je prvo profesor Boro naučio jeste da je radnja u glumi prva, odnosno sve. Tu vrstu metodologije koju je profesor Stjepanović sa nama radio to je vrhunski. Kada imaš profesora koji prilazi glumi kao jedno od najtežijih, najozbiljnijih i najodgovornijih profesija onda ti shvatiš da to nije šala nego da je potrebna ljubav i odricanje. Red, rad i disciplina u našem poslu izgrađuju ono što je ključno, a to je profesionalizam. To je pokušavao od nas da izgradi, što je i za život dobro. Da si vrijedan, radan, odgovoran kako prema sebi, tako i prema drugima. S druge strane nam je govorio da je gluma igra – istakla je Dubravka.
Tokom razgovora sa kolegom Božom Zuberom u emisiji “Zvjezdana prašina” Dubravki se javila kuma iz inostranstva koju nije odavno videla, što je glumicu rasplakalo.
– Puno intezivnih, ljudskih sjećanja, veza me povezuje sa Anastasijom i sa njenom porodicom. To su moji prijatelji dok sam živa. I to što je rekla da jedva čeka da se vidimo me je pogodilo zbog toga što se nismo videle osam godina. Poslednji put u Njujorku- rekla je kroz plač Dubravka, koja je dodala da je ćerku rodila tamo.
– Sticajem životnih oklonosti preselila se u Ameriku. Baš si me iznenadio i hvala ti – rekla je dirljivo Dubarkva Božu.
Dubravka je godinama u skladnom braku sa pomorcem Savom Drakićem sa kojim osim ćerke Ines ima i sina Filipa.
– To je bio sticaj oklonosti. Ta 2000. prelazak u novi milenijum je za mene bio značajan. Tada smo se upoznali – rekla je ona, pa ispričala kako joj je jedna psihološkinja Maruška Drašković koja je držala radionicu na Žabljaku gde je prisustvovala sa kolegama rekla:
– Gdje se nađoše glumica i pomorac? Vi ste raspar po svemu. Kako je to moguće.
Ovu scenu je Dubravka prepričala kroz osmijeh pa nastavila:
– Šalu na stranu. Maruška mi je rekla kada se odnos gradi na povjerenju onda prostor i vrijeme mi određujemo. I mi se vodimo time da li tu razdvojenost prostornu i vremensku pretvorimo u kvalitet. To sve zavisi od naše odluke, želje, ljubavi, povjerenja, poštovanja. Imala sam veliku sreću da sretnem takvog čovjeka i da stvorim porodicu. Zahvalna sam na svemu što mi je dao kao ženi i osobi.
Na pitanje šta joj je najvažnije da nauči djecu, Dubaravka je odgovorila:
– Stalno se preispitujem. To je mnogo težak proces i kompilkovan.
Ona je dodala da joj ćerka ima 17, a sin 13 godina i da Filip pohađa Muzičku školu, koju je pohađala i mezimica.
– Ines je trenirala rukomet, sada Filip. Bave se sportom i umjetnošću. Sport u tim godinama treba djeci da bude radost, da bi se pravilno razvijala, držala… – rekla je između ostalog Dubravka.
Crnogorsku glumicu Dubravku Drakić upoznali smo kroz niz zanimljivih televizijskih i filmskih projekata, kao što su „Pogled sa Ajfelovog tornja“, „Budva na pjenu od mora“, „Biser Bojane“, „Atomski zdesna“, „Gorčilo“ i „Grudi“.
Birajući uloge koje u velikoj mjeri izražavaju njen snažan habitus i sugestivan i uvjerljiv umjetnički izraz, kako pred kamerama, tako i u teatru, Dubravka širi granice svog umjetničkog djelovanja i sve više postaje dio kvalitetnih regionalnih ostvarenja, pa ćemo je uskoro vidjeti u još jednoj neobičnoj ulozi u seriji „12 riječi“, prenosi 24sedam.rs.
Njeni intervjui nisu toliko česti, jer joj medijska eksponiranost nije imperativ karijere, pa utoliko više priča koja je pred vama ima veću težinu i otkriva mnogo o glumici koja, kako kaže, nikada nije bila „rođena“ glumica.
Sudeći po ostvarenjima u kojima smo vas gledali i autentičnoj ekspresiji u ulogama, čini se da je vaš talenat u podjednakoj mjeri bogat kako svjetlošću, tako i tamom. Koliko taj kontrast čini osnovnu boju vaše glume?
“Trudim se da razvijam stvaralačku maštu, da mi ona bude mjera talenta, jer uprkos ograničenjima, donosi snagu i svježinu u glumačkom izrazu. Uvijek sam se plašila „kalupa”, takav pojednostavljen pristup izboru glumaca za određene uloge pripada anahronom, bajatom odnosu. Tome sam se i sama opirala, rizikujući i igrajući uloge na dramskoj sceni za djecu, sa jednakom strašću kao na večernjoj, u televizijskim i filmskim projektima jednako radosno kao u ispitnim filmovima studenata. Gluma je igra, i ako u mojoj igri ima i svjetlosti i tame, imala sam sreće i mogućnosti da širim igralište, a mislim da i te kako ima još neistraženog prostora”.
Šta je obilježilo Vaš put od trenutka spoznaje da je gluma vaša težnja, preko Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, zapaženih uloga na crnogorskim i regionalnim scenama, do velikog platna i malog ekrana?
“Nikada nisam bila „rođena” glumica. Trebalo je vremena da se ohrabrim i priznam da mogu da polažem prijemni ispit, a zatim da osjećaj stida i nelagode prevazilazim uz požrtvovano praćenje profesora tokom studija. Onda sam prihvatila imperativ u glumi da sve što je ljudsko, nije mi strano, pa sam godinama, osim profesionalnog, dodala i životno iskustvo, koje nekad može da pomogne, a nekad i ne. Naći mjeru i izgraditi stabilan odnos prema sebi i svijetu u sasvim nestabilnom društvu i vremenu zahtijeva svakodnevnu borbu u životu”.
Koji ljudi su vas formirali kao glumicu?
“Studentkinja sam prve generacije FDU Cetinje. Te davne 1994. godine klasu su primili profesori Minja Dedić i Boro Stjepanović. Asistent nam je bila Stela Ćetković. To je moj prvi susret sa profesionalnom glumom, moj prvi utisak, a on jeste ključni i odlučujući”.
Prelaskom kojih stepenika ste pobijedili sebe, strahove i slutnje i došli do zasluženog mjesta na umjetničkoj mapi ovih prostora?
“Nisam još stigla do tog stepenika. Pozicije na takvoj mapi su vrlo izmjenljive, zavise od previše faktora, a nekad baš i nisu zaslužene”.
Kakvo iskustvo i lekcije su vam donijeli padovi i neuspjesi? Koliko su boljela oguljena koljena i suze, a zašto su vrijedjeli?
“Suze pročiste i ohrabre za dalje. Da nema pada, teško da bismo znali što je uspon, pa je takva krivulja potpuno prirodna. U našem poslu najviše boli kad znate da ste mogli bolje i više, ali nije se sve sklopilo. A baš se rijetko sve sklopi”.
Iza vas su veliko iskustvo i neosporan uspjeh. Koji njegov segment vam je lično najdraži, koja uloga ili čin umjetnosti?
“Meni je u svakom procesu najdraži period pripreme, traganja, otvaranja, postavljanja bezbroj pitanja, improvizacija… I uvijek mi se čini da se prebrzo odustane od traganja, a već se „pakuje”! Volim predstave koje se dugo igraju, pa se onda razvija i raste premijerno „pakovanje”. To je najveća glumačka radost. Doživjela sam je u ulozi Florens Foster Dženkins, u predstavi „Slasti slave“. Divna podrška kolega, timska igra, partnerski odnos sa Mladenom Nelevićem, neobična sinergija sa publikom. Sklopilo se”,
Čini se da spadate u kategoriju onih glumica koje mogu da iznesu kompleksne uloge životno i iskustveno starijih žena. Kada ste u glumi najviše poništili sebe, a kada u životu?
“Poštujem starost, svi joj težimo, ali nikada sebe ne poništim. Trudim se da se prilagodim ulozi, da razumijem različitosti, prepoznam situaciju. A u životu, mnogo češće, suzdržati se od reakcije na provokacije znači, najčešće, poništiti svoju pravu prirodu zarad nekog dobra”.
Kao pedagogu, koje je vaše osnovno pravilo koje prenosite mladim generacijama u vezi s glumom, a koje u vezi sa životom?
“Nema osnovnog pravila! Kad se položi prijemni počinje novi život, počinje studiranje i razvijanje glumačke ličnosti, a takav složen proces traži hrabrost, strpljenje i upornost. Za početak”!
Da li biti direktor pozorišta znači biti Talija ili Melpomena?
“Znači biti odgovoran za finansije, repertoar i zaposlene, ako izdržite, otprilike četiri godine. Mnogo sam tada naučila, i o sebi, i o drugima”.
U kom pravcu danas ide umjetnost na našim podnebljima?
“Danas je, zbog pandemije izazvane koronavirusom, umjetnost na margini. Od nje se kod nas najbezbolnije odriču, a to je bolna realnost. Političari su popularni, omiljeni i sveprisutni, kao i zvijezde rijalitija i estradne ličnosti. Prisutnost i uvažavanje umjetnika je ekvivalent zdravlja društva, a ovim prostorima trebaće još mnogo godina da zarastu rane”.
Osmijeh i toplina su, čini se, vaš zaštitini znak. Uz njih, stamenost i snaga. Kada su vam pomogle, a kada odmogle?
“Kad pretjeraju”.
Šta vam je Crna Gora dala od svog kamena i mora u karakteru, a kom dijelu tog istog kamena i mora se uvijek vraćate, i zbog čega?
“Živim na moru, radim na planini, odmaram se na jezeru. To je radost i bogatstvo neopisivo. Boravak u prirodi me oplemenjuje”.
Vaš suprug je moreplovac. Koliko je teška uloga Penelope u životu?
“Uloga Penelope je teška na sceni, igrali smo godinama divnu predstavu “Penelopijada“, po tekstu Margaret Atvud, koju je režirala Dragana Varagić. Ne bih nikako voljela da sam Penelopa, a posebno ne da mi je suprug Odisej”!
Kada svojoj ćerki kažete „Ne daj se, Ines“?
“To samo Rade Šerbedžija izgovara sa pravim podtekstom”!
Kojim imenom i osjećanjem nazivate sreću?
“Porodica. Ljubav”.
Čemu se posvećujete kada ste daleko od glume i svega u vezi s poslom?
“Baštovanstvu”.
Šta je izvjesno na profesionalnom planu u budućnosti?
“Serija „12 riječi“ koju smo počeli da snimamo prije početka pandemije, a uskoro završavamo snimanje. Igram Tijanu Stanojević, advokata iz Beograda. Serija obrađuje privredni kriminal na vrlo specifičan način, tako da vjerujem u njenu posebnost u trenutnoj hiperprodukciji TV formata. Jelena Stolica je divna rediteljka, okupila je neočekivanu glumačku ekipu, radili smo u izuzetnoj atmosferi i jedva čekam emitovanje. Radu sa studentima se takođe radujem, kao i povratku repertoarima, koji čekaju od marta”.
