Povodom skore proslave prve decenije ljubavi i zajedničkog života, rediteljka Marija Perović i glumac Predrag Bjelac rado su nam pričali o izazovnim vremenima i zajedničkim projektima, ne krijući da uživaju kada rade zajedno, kao sada u seriji Dinastija. Zadovoljni su prethodnom godinom, a nadaju se da će im naredna donijeti i toliko dugo čekano zajedničko ljetovanje na Jadranu.
Kraj godine je obično rezervisan za svođenje računa i pravljenje planova za narednu. Možete li reći da ste zadovoljni ovom godinom, koliko je bilo ispunjenih planova, uspješnih poslova i ostvarenih želja?
MARIJA: Posljednje dvije godine čudno traju, ili kratko ili predugo. Valjda zbog pandemije koju nekako postiskujemo. Dosta sam radila svoj primarni rediteljski posao, koji uključuje angažman na seriji Dinastija, a nekako usput desili su se i lijepi momenti vezani za film Grudi, učešće na festivalima povodom promovisanja nacionalne kandidature za Oskara. Postala sam i redovni professor, što je kruna akademske karijere. Imam utisak da sam samo radila, iako bi Peđa rekao da sam bila i na moru… Nisam ostvarila zacrtanu i zamišljenu želju da otputujemo skupa na more, ali poput odmora mi je bio boravak u Pragu, kao podrška Peđi koji je tumačio jednu od glavnih uloga u češkoj seriji Duh.
PEĐA: Za razliku od prošle godine, zastrašujuće, izuzetno depresivne i za mene ne mnogo poslovno uspješne, u ovoj, takođe depresivnoj i mučnoj godini, uspio sam, nekim čudom, da radim često, ponekad i kvalitetno, i da kroz posvećenost poslu odagnam crne misli izazvane ovom katastrofom koja nas je sve zadesila. Sa pažnjom sam prihvatao projekte, čak i one najmanje, od samo nekoliko dana snimanja, a posebno su me obradovali veliki, zahtjevni zadaci kao što je bila serija Dinastija ili serija Duh koju je Marija pomenula. Ponude su uglavnom stizale u posljednji trenutak, često smo radili u haotičnim uslovima, snimanja su se prekidala i planovi mijenjali skoro svaki dan, ali sam gotovo uvijek iskreno uživao u svakom danu, susretima s kolegama i nadigravanju pred kamerama. Jedanaest projekata ove godine, veliki uspjeh! Sve ostalo je bilo potisnuto u drugi plan, uspio sam da ljetujem sa djecom svega nedjelju dana, ali ove godine, nažalost, nisam zaplivao sa mojom Marijom na našem omiljenom Jadranu.
Vjerovatno vas često pitaju, a zanima i nas: da li više volite da radite zajedno ili da odvajate poslovno i privatno?
MARIJA: I kada ne radimo skupa, kao da radimo, jer smo neminovno uključeni u radne zadatke onog drugog, koliko god obećavali jedno drugom da ćemo odvojiti poslovno od privatnog. Podržavamo jedno drugo na komplikovan način, oboje smo osjetljivi na međusobna mišljenja. I zahtjevni. Ma koliko izgledalo glamurozno, ovaj posao je poput rudarskog, stalno nešto kopate, a kada se desi neki dragulj, to se osvijesti kasnije. Kritični smo jedno spram drugog, ali to oboje čini temeljnijim. Najdivnije je što na snimanjima ekipa vidi i misli da smo u savršenom skladu, naučili smo da privatnom relacijom ne opterećujemo ili ne zabavljamo druge, to je valjda do domaćeg vaspitanja, koje je iz današnje perspektive, malo staromodno… Budi strožiji prema svome.
PEĐA: Ja uporno želim da odvojimo posao i privatni život, da telefoni prestanu da zvone bar poslije osam uveče, da se ugase računari i da kraj dana provedemo u nekom drugom filmu, opušteni i nekako drugačiji. Nažalost, telefoni ne prestaju da zvone, a mejlovi stižu i iza ponoći…
Koliko ste već zajedno, koji je bio prvi posao na kojem ste sarađivali?
MARIJA: Čim smo se prepoznali, da ne kažem upoznali, počeli smo da živimo zajedno. Zbog obaveza često živimo skupa i preko Vajbera, Skajpa, mejlova… Nekada više ili manje disciplinovano kada mislimo o nedostajanju ili razumijevanju. Iako mi se čini da smo se u osmoj godini zajedničkog života u potpunosti prihvatili, ljubav je neupitna svih devet i po godina. Prvi put smo radili skupa na predstavi Njegoš za početnike, u kojoj je Peđa dušom, umijećem i ljubavlju pomagao, i na kraju Njegošu dao lik i glas, a serija i film Grudi prvi je filmski projekat. Sve na neki način radimo skupa, i njegov sud mi je važan.
PEĐA: Radili smo u “domaćoj radinosti” i neke projekte koji nisu realizovani, pomenuću, na primjer, dvije godine koje smo gotovo svakodnevno posvetili filmu Hotel Boka, koji na moju ogromnu žalost nikad nije otišao dalje od nekoliko verzija scenarija. Ali, nismo ga zaboravili, nikad se ne zna.
Sada radite zajedno na seriji Dinastija. Koliko je teško raditi na nečemu što ima decenijsku popularnost, a adaptira se za naše prostore?
MARIJA: Meni je bilo i fizički teško, zbog posebne odgovornosti glavnog, aktivnog reditelja. Termin šouraner (eng. showrunner) nije bio baš primjenjiv, jer šouraner ne režira aktivno, već nadgleda sve što se planira i izvodi u jednom tako dugoročnom i zahtjevnom poslu sa, čini mi se, milion uklopivo/neuklopivih elemenata. Smatram da je Peđin Vojin Konstantinović, odnosno Sesil Kolbi, šarmantniji, muževniji i duhovitiji od prvobitnog. Na ovom poslu Peđa je bio i jeste nemjerljiva podrška, počev od kreativne, pa do praktično-životne, jer je brižniji od mene. I sa više iskustva u ranojutarnjim buđenjima i terminima.
PEĐA: Ne krijem da je najvažniji razlog zbog kojeg sam se upustio u ovaj naporni projekat baš mogućnost rada sa Marijom, upravo na samom setu i u direktnoj pozitivnoj konfrontaciji, koja je rezultirala sa nekoliko snimljenih, nama nezaboravnih scena. Ja sam radio mnogo manje, Marija je na snimanju i pripremama skoro svaki dan, evo već devet mjeseci. Naravno, radio sam na Dinastiji i sa drugim režiserima, ne samo sa njom, ali svaki naš zajednički dan proveden na snimanju bio je poseban, radostan i kreativan.
Šta vam najteže pada u radu na seriji, je li istina da se snimljeno emituje već sljedeće nedjelje?
MARIJA: Ne nužno, i ne uvijek, ali se dese i takve situacije. Po stepenu angažmana i radnih sati, ovo jeste psihofizički najzahtjevniji projekat za mene kao pojedinca. Na setu radim po 12 sati, kao reditelj, ali to ne uključuje i rad u kući, kao pomenuti šouraner. Ne mogu posao da ostavim onog trenutka kada se isključe kamere, poput snimatelja slike ili zvuka, da i ne pominjem ostala zanimanja.
PEĐA: Beskonačno učenje novih tekstova (smijeh). U televizijskim serijama ovog žanra uvijek ima previše teksta, a ja u ovim godinama i s ovim iskustvom ne mogu da dođem na snimanje nepripremljen, prije svega, zbog ogromnog poštovanja prema poslu, kao i prema kolegama sa seta. Neophodna su mi tri dana da usvojim sve predviđene scene, i na tome insistiram, a planiranih scena uvijek ima previše, ritam snimanja je neumoljiv. Marija, iako premorena, nekad mi pomogne i preslišava me, najdosadnije je učiti tekstove sam.
Nosite li posao kući, da li je to neizbježno?
MARIJA: Jeste, a ko kaže drugačije, posao obavlja kao službenica na šalteru. I dobri hirurzi nose posao kući. I dobri profesori, i bilo koji profesionalaci, a mi na Balkanu takvom odnosu prema poslu nismo baš skloni, mi ne nosimo posao u glavi ni kada smo na poslu. Zato je važan odabir posla koji vas ispunjava ili koji volite. Koji god da je posao u pitanju.
PEĐA: Naravno, i nažalost. Uloge me stalno proganjaju tokom perioda snimanja, ponavljam replike, razmišljam o scenama i odnosima, nailaze nove ideje…
Kada poželite da se odmorite kako provodite vrijeme?
MARIJA: Meni je vrijeme kratko i bez čudne kovid vremenske situacije. Voljela bih da mogu da kažem da mi je dosadno. Volim da šetam, besciljno po gradu, da slučajno opažam stvari, volim da se grlim, volim da ćutim, jer na poslu puno govorim. Da gledam TV, da čitam, ali mi fali koncentracija trenutno. Nekada, kada imam manje ljudi na dnevnoj dispoziciji, da se viđam sa prijateljima. Volim kafanu i volim da putujem, da se izmjestim, i voljela bih da umijem više da spavam.
PEĐA: Zavučem se u kuću i ne izlazim danima, ako baš ne moram. Sređujem račune i ormane, uporno gajim cvijeće na terasi. Posljednjih par godina počeo sam da uživam i u kuvanju, opušta me peglanje. Sasvim obične, jednostavne stvari.
Kako bi izgledao vaš idealni odmor?
MARIJA: U ovom periodu samo neka je odmor. Sa Peđom, bez pritiska, rasporeda, na moru, na hrvatskom ostrvu. Ćutimo i grlimo se, i kupamo se, i pijemo vino…
PEĐA: Pristajem na sve šta je Marija predložila!
Šta nikako ne dolazi u obzir kada ste na odmoru?
MARIJA: Meni je odmor bilo kakvo putovanje. Uvijek je more, nikad planina, čari planine još nisam otkrila, ali nikad nije kasno. Životnog partnera sam već pomenula kao idealnog, ali ne mogu da se sjetim kada smo to jedan na jedan priuštili jedno drugom. I bilo ko, da upotrebim kolokvijalan termin, ko kapira da se ništa ne mora, a da sve može. Zato su nezahvalni odmori sa malom djecom, zbog djece se danas toliko toga mora, to je novi princip roditeljstva. Kada sam ja bila mala nije bilo tako. Djeca, i prijatelja i rodbine, dođu kao zaštićeno i često “nekulturno” dobro, komandanti jedva dobijenog slobodnog vremena. Poput starijih rođaka čije zahtjeve takođe ne smijemo da odbijemo. Razlozi su logični i umu i potrebi za odmor iz moje vizure nepoznati. Lako se prilagodim, pa na odmoru sam.
PEĐA: Godinama sanjam o krstarenju Jadranom na nekoj velikoj drvenoj jedrilici ili brodu, sa mnogo prijatelja i dragih ljudi. Barem mjesec dana da traje.
Zajedno ste radili na seriji Grudi koja je osvojila nekoliko nagrada i poslala snažnu poruku. Jeste li dobili povratne informacije o tome koliko je žena motivisala ili uticala da nekome spasi život?
MARIJA: Spasiti život jedino možemo sami sebi, ali serija jeste direktno uticala i na mene, da odmah odem na kontrolu kada primijetim promjenu, jer je blamantno da režiram takve sadržaje, a da me mrzi ili da me je strah pregleda. Znam da je serija ostavila traga i malo ko je ostao ravnodušan, kako se i u vašim novinama pisalo. A svaka pojačana empatija i isključenje ravnodušnosti spasi život, jer probudi emociju.
PEĐA: Drago mi je da sam bar malo pomogao u ostvarivanju ovog značajnog projekta i promovisanju snažne i značajne poruke koju šalje.
Čega se rado sjetite sa snimanja te serije, mislite li da treba češće da se reprizira i podsjeća nas?
MARIJA: Sjećam se radosti što radim sa dragim ljudima, neki su postali istinski dragi i u toku procesa. Treba da se reprizira, naravno, ali uz regulisana autorska prava jer, osim što “šaljemo poruke” i govorimo za novine, mi od ovog posla i živimo. Vodoinstaler naplati svaku popravku slavine, pa i repriznu. Na našim prostorima jedino je umjetnost “volonterska”, i poput smo nekih zgubidana koji se raduju poslu koji rade, pa im je to dovoljno. Kada dobiju ili sami sebe naprave priliku. A to i sebi često ponavljam.
PEĐA: Proslave rođendana naše maratonke, velike Mire Banjac, usred snimanja, usred Nikšića. Nezaboravno veče.
Koji glumci bi bili u idealnoj podjeli vašeg narednog filma?
MARIJA: Prvo moram da vidim koji bih radila od tri projekta koje imam u glavi u raznim fazama. Ne razmišljam o glumcima na taj način, tražim ih na osnovu priče. Volim glumce, osim što životno volim glumca, i nikada nemam dovoljno veliku podjelu za sve koji su mi dragi, i dobri. Kao glumci, ne zabavni kao angedota. Ili popularni za rejtinge. Svakako, Peđa. Ali, da li bi bilo idealno ono što ja mislim da je idealno, to je pitanje na koje svakim danom života ne nađemo precizan odgovor jedno drugom, dok se publika raduje i ima svoj nezavisni sud.
PEĐA: Iskreni, široko otvoreni za saradnju i druženje, vrijedni, požrtvovani, posvećeni.
Nedavno je u Podgorici održana premijera filma Poslije zime, kakve utiske nosite sa snimanja?
PEĐA: Nažalost, nisam još pogledao film. Mimoilazimo se. Kada su učestvovali na festivalu u Karlovim Varima, imao sam kratku pauzu na snimanju u Češkoj i bio u Beogradu; kad je bila premijera u Podgorici, ja sam bio u Pragu. Ali, najvažnije je da smo se kreativno i sa posebnom energijom sreli na samom snimanju.
Da li je internet devalvirao vrijednost festivala?
MARIJA: Pandemija je devalvirala vrijednost bilo kakve žive predstavljačke umjetnosti, a internet je kao vatra, dobar sluga, a loš gospodar. Individualno je.
PEĐA: Internet je stvarnost novog poimanja života, i promijenio je mnoge ustaljene kodove. Koliko je inventivan i koristan, još više je poguban.
Koliko vremena godišnje provodite u Crnoj Gori i koliko vam prija?
MARIJA: Manje nego što bih htjela, pogotovo na moru, van sezone. Meni prija kada je Peđa sa mnom i uz mene, osjećam se više kao žena, i da ne moram sve sama, pogotovo u patrijarhalnoj crnogorskoj sredini. Ali, naviknuta sam na masku čo’ek žene, ili “ja sve mogu”, kojoj su i prije mene sklone žene iz ovih krajeva.
PEĐA: Rijetko, iako istinski uživam kad god dođem. Imam sve manje slobodnog vremena, a kad se vraćam sa inostranih radova prioritetno provodim slobodno vrijeme sa kćerkama koje su u Beogradu.
Pravite li kompromise u poslovnom i privatnom životu, jesu li neophodni i kada ne dolaze u obzir?
MARIJA: Jesu, stvar su inteligencije i razuma, a ne dolaze u obzir kada ugrožavaju integritet, identitet i kada nastupi iracionalno. Sviđaju mi se tri I, jer iracionalno nekada jesmo najljepši ili najružniji – mi.
PEĐA: Danas živimo u takvom dobu, neizvjesnom i nepredvidivom, i moramo da budemo izuzetno fleksibilni i prilagodljivi. Ali, nikad protiv duboko ličnih ubjeđenja i ideala.
Čemu se najviše radujete u narednoj godini?
MARIJA: Prestanku pandemije, optimista sam. Skidanju maski, i rukama koje neće biti suve od dezinfekcionih sredstava. Ako se to ne desi, onda tom zacrtanom, u skici plana zajedničkom odmoru. I radujem se svakom novom danu. Život nam neprekidno daje mogućnosti da učimo, idemo dalje, ispravljamo greške, i one prema drugima i one prema sebi. I totalni sam kič, radujem se Novoj godini, kao dijete, zbog svakog novog dobrog dana kao poklona koji sami moramo da osmislimo.
PEĐA: Velikim jubilejima. Deset godina naše ljubavi, mojih 60 i Marijinih 50.
I još jednoj svečanosti koja će se možda desiti. Radujem se životu. Svaki dan.
(gracija)
pročitaj više