Svoja, neponovljiva, odlučna, glumački nadarena, kako kažu glumački biser nekadašnje Jugoslavije. Skoro da ne postoji glumački zadatak kojem ona ne može da doskoči. Kada glumi, ono što je najvažnije- vjerujete joj. S njom proživljavate bol, tugu, osmijeh, radost, nervozu… Srčana je, a u svakom glumačkom pokretu zna da uživa. Zato svako ostvarenje, pozorišni komad, sa Mirom Karanović se pomno prati. Svaki djelić sekunde je bitna. Svaki pokret, mimika, intonacija u glasu je važna za ulogu koju igra. Najnovijim ostvarenjem “Majka Mara”, pokazala je još jednom zašto vrijedi posjetiti bioskop i iz njega izaći još bitnije sa jasnom porukom.
Prošlo je dvije nedjelje od premijere filma „Majka Mara” i reakcije su odlične. Kako se vama s ove sada distance čini urađen posao? Da li ste od onih osoba koje su samokritične, koje misle da je uvijek moglo da bude bolje?
– Reakcije koje znam su veoma dobre. Dobijam poruke da li od mojih kolega ili ljudi koji mi se javljaju putem društvenih mreža, da su gledali film i da im se dopada. Veoma sam srećna zbog toga. I da potpuno ste u pravu, vrlo sam samokritična. Postoje sigurno neke stvari koje bih danas uradila možda drugačije, ali se ne opterećujem previše time. To više ne mogu da izmijenim. Uradila sam najbolje šta sam mogla u trenutku kada sam radila, realizivala film. Ne kajem se zbog odluka koje sam donijela i razmišljam o onome šta me čeka u budućnosti, jer mislim da je jedino tako ispravno. Naravno, stekla sam neka iskustva koja će nadam se, moja stvaralaštva učiniti boljim, da se osjećam bolje i snađem u nekim rediteljskim situacijama.
Maja Mara nas uči mnogo toga. Kroz nju proživljavamo naše borbe. Uči nas da život može da počne i poslije 50. Danas mnoge žene misle da poslije određenih godina život prestaje i da ulazimo u „kolotečinu”. Kada ste vi odlučili da uzmete život u svoje ruke. Reklo bi se da ste to znali još ranih dana.
– Mene je moj posao na neki način zaštitio od kolotečine. Moj život nikada nije ušao u rutinu i vrlo sam zahvalna tome, iako sam nekada poželjela da imam životni ritam, raspored. Dešavalo se da sam zavidjela ljudima koji idu u isto vrijeme na spavanje i ustaju rano za posao. Uvijek sam željela da idem u krevet u 22 časa i da ustanem u 6. Volim jutro i da imam cio dan pred sobom, ali to nije moguće. Nekada radim ujutru, nekada uveče, nekada cio dan. Ima i dana kada ništa ne radim. Takav je moj posao. Zato sam davno odustala od te ideje da učinim svoj život urednim, barem po pitanju rasporeda. (smijeh) Mnogim ulogama sam njihov kreator i mislim da ono što radim je prevazišlo okvire izvođačke vještine koja je svakako neophodna glumcu. Ušla sam autorkske vode. A da li život počinje u 50? Pa da! Kako sam starila, kako su godine dolazile, stalno sam očekivala da će moja karijera krenuti silaznom putanjom, da više neće biti interesa za mene kao glumicu jer dolaze novi, mladi likovi. Uvijek sam mislila da film i teatar voli više mlade ljude. Ali srećom živim u vremenu kada postoji veliki interes u svijetu, kod nas, za sudbine ljudi kojo su već u zrelim godinama. Ima mnogo pozorišnih predstva i filmova koje sam snimila poslije 40- te i moram da kažem da mi je to dalo dosta samopouzdanja i učinilo kada sam napunila 50, kada svi u tom periodu prolazimo kroz neku malu krizu zbog cifre koja te opauči po glavi, savladam svoje strahove. Tada sam stekla istinsko sampouzdanje- kao žena i umjetnik. I tada sam u velikoj mjeri krenula da određujem svoju sudbinu, da ne čekam da me se neko sjeti, pozove, već počela da kreiram svoj umjetnički prostor. Ta činjenica da počinjem nešto u 50. koliko je mogla da bude zastrašujuća, zapravo je bila izvor moje velike radosti, radoznalosti i ponosa koji me i dan- danas drži.
Danas smo zarobljeni u ejdžing torturi. Vremenu influensinga, vremenu kada se koriste filteri, kada se koristi botoks i kada svim tim „sredstvima” pokušavamo da izgledamo znatno mlađe. Kako vi gledate na to?
–Znate ljudi su uvijek voljeli da se igraju, da pokušavaju da prevare godine da se dopadnu, učine sebe privlačnijim za druge ljude. Mislim da to nije ništa novo u istoriji. Razne su načine koristili da bi bili privlačni, da bi stekli moć u društvu koja se zapravo zasniva na tome da vam se ljudi dive, daju komplimente. Ono što se promijenilo danas jeste da je to udešavanje postalo dostupnije nego što je nekada bilo. Danas zahvaljujući internetu i društvenim mrežama imamo svjetske trendove koji se brzo šire. Zato je trend promovisanja sebe, znanja, izgleda, izuzetnosti, rašireniji nego ikada. Naravno, svako tu pronađe svoju publiku. Mislim da ne postoje influenseri koji utiču na cijelo čovječanstvo. Oni su samo manje ili više poznate osobe koje se pojavljuju u novinanam ili se o njima piše jer je interseovanje za malo komplikovanije teme opalo. Mislim da je većina stanovništva površna i ne želi da se zamara ozbiljnim sadržajima. Uvijek je jedna manja intelektualna elita čitala ozbiljne knjige, bavila se ozbiljnim temama, dok su drugi željeli da im bude lijepo u životu, da uživaju, gledaju lijepe slike, da im se dešavaju prijatne stvari. To su sve izbori. Lično ne pratim influensere, nemam potrebu za tim. Svaki trend dostigne vrhunac i krene u kontri. Zato smo danas svjedoci da su počele da se pojavljuju žene koje se ne šminkaju, ne skrivaju bore… Lično, ponekad volim da se zamaskira, a nekada me baš briga. Spoljašnji izgled nije vrijedan da mu posvetite život. Da ujutru čim ustanete prva stvar bude da preparirate lice, da vas niko ne vidi sa nedostatkom koji se bojite da pokažete. Meni je svejedno. Imam dovoljno godina da se ne opterećujem time.
Majka Mara se zaljubljuje i upušta u romansu sa znatno mlađim momkom. Da li su godine samo brojka na papiru?
– Majka Mara se ne zaljubljuje u mladića. Ono što nju privuče tom mladom čovjeku jeste to da je on prva osoba poslije smrti njenog sina, koji je gleda drugačije od svih ljudi koje ona poznaje. Jer svi ostali u njoj vide jaku ženu koja bi trebalo da poslije smrti sina bude slomljena, da plače, sjedi kod kuće, prestane da dolazi na posao, brine o sebi, zbog toga jer je gubitak toliko strašan. To je ideja mnogih kojima je to mjera za tugu. I naravno da je to kod nekih ljudi tako. Ali ova žena je malo drugačija. Ona ima jake odbrambene mehanizme. Ona je jaka spolja, izgradila je fasadu, zid, iza kojeg se krije. I zapravo taj mladić je prvi put video šta je iza tog zida i rekao joj: “Mislio sam da ste strogi, ali niste”. To je ono što je nju privuklo. Poželjela je da bude u njegovom društvu, da bude bliska sa njim. Tjelesni i emotivni odnos je zapravo dio te priče o potrebi za bliskošću. On je poznanik njenog sina, nije čak ni prijatelj. Družeći se sa njim prolazi kroz prvu fazu- vrijeme poslije smrti i uspijeva da otvori svoje emocije i da počne da tuguje. Imala sam takvo iskustvo sa tugovanjem, kada mi je otac umro. Nekoliko mjeseci nijesam znala šta me je snašlo. Znala sam racionalno da je on umro, ali u dubini duše nijesam mogla da prihvatim. Sve je izgledalo kao da ne tugujem. I onda poslije nekoliko mjeseci me je to udarilo u glavu, kada sam postala svjesna, kada sam na neki način pristala na to. Tada sam počela da plačem. Plakala sam nekoliko mjeseci bez prekida. Tada sam postala svjesna svega. Kroz ovaj film sam željela da vidim takvu ženu koja se ne da. Koja je ranjiva iznutra, a spolja je jaka.
Na početku filma krećete iz pozicije ranjive žene. Koliko je dobro pokazati emocije. Nekako pokušavamo u životu većina nas da ih sakrijemo, da drugi ne vide našu patnju, da ne osjete slast. Koliko ste vi bili ranjivi?
– Koliko sam ja ranjiva to znaju ljudi koji su mi bliski i mislim da je to dovoljno. Nemam potrebu da taj krug proširujem. To je moj svijet. Sve ostalo u čemu se ja dajem ljudima je moje stvaralaštvo, moja gluma.
Vi ste glumica raskošnog talenta. Brilijantih glumačkih bravura. Uspješno znate da iznesete svaku ulogu. Da li vam je to nekada opterećenje jer se trudite kao i prvog dana?
– Ne, nije mi nikakvo opterećenje. Ja sam stalno u super kondiciji kada je riječ o glumi. Gluma je dio mog života. Imam dobre mišiće za glumu i zato mi to nije opterećenje. Teško mi je kada se prevarim da nešto prihvatim da radim, a ta saradnja ne ispadne kakvoj sam se nadala. Onda to što igram, neku predstavu, me ne ispunjava zadovoljstvom, već gledam kao obavezu koju moram da obavim, jer ne volim da odustajem.
Reklo bi se da ste neko ko je posvećen svemu što uzme da radi. Bilo to gluma, režija ili čak i kada trenirate. Da li ste po prirodi kontrol- frik, perfekcionista? Koji su to momenti kada sebi znate da kažete: „Miro, opusti se”?
– Ne znam da li sam kontrol– frik, ali svakako kao i mnogi ljudi želim da imam kontrolu nad svojim životom. Znam koliko to može da bude bolno kada pustite da drugi ljudi određuju vaše psiho- emotivo stanje. Želim da znam kako radim, šta radim, da zaštitim sebe. Ja se opuštam kada sam sama. Samoća mi je jako važna. U toku dana potrebno mi je da budem sama odrđeno vrijeme. Da ne razgovaram, da ne slušam muziku, da se bavim čitanjem. Ponekad volim da gledam TV, jer to nemam često priliku da radim. Gledam neke lijepe programske sadržaje.
Glumac je čovjek koji posmatra, proživljava tuđe živote, kupi tuđu energiju. Ali i neko ko posmatra okolinu i kritikuje je. Da li je dobro danas ćutati?
– Ako neko nema potrebu da govori, ne treba to da radi. To treba da bude slobodna volja svake osobe da nešto radi ili ne radi. Ono šta ja mogu je da pomognem nekim ljudima koji se boje da govore. Postoje ljudi koji se boje da odluče nešto za sebe jer se boje posljedica. I to je jako teško. Kada vidite da neko ne umije, ne sme, ne može, nema snagu da se bori za sebe. Ali ako postoji slobodna volja, onda svako ima pravo da svoj život uređuje i vodi kako misli da je najbolje, naravno pod jednim uslovom da ne ugrožava živote drugih ljudi. Što se tiče kupljenja tuđe enegrije- ne ne kulim je. Ja imam svoju energiju, dajem je, ne uzimam.
Kakva je danas glumačka scena? Šta joj nedostaje? Šta možemo u skorijoj budućnosti da očekujemo od vas?
– Dolaze mladi ljudi htjeli vi to ili ne. Uvijek oni hoće nešto drugo. Hoće da budu bolji od vas, da pruzmu. Imaju svoje snove. I ja sam to imala. U mom Beogradskom dramskom pozorištu, mladi glumci su potpuno preuzeli repertoar, od njih se mnogo očekuje. Oni i mnogo daju. Jako sam srećna što mogu da sarađujem sa njima. Kada je riječ o budućim projektima, sada radim jednu predstavu u Hartefakt kući. Na ljeto me očemuju festivali u Budvi i Tivtu kada ću gostivati sa predstavom “Sedam sati sunčeve svjetlosti” koju igramo u Teatru na brdu. Naravno, privatno ću doći da ljetujem u Crnu Goru jer je to jedino mjesto gdje želim da budem.
R.Novaković
Foto: snežana Krstić, Nebojša Babić
pročitaj više
