Žaklina Oštir: “Živimo imitaciju, a ne pravi život”

Pozorišna publika, nakon kraće pauze, od kraja januara ponovo ima priliku da uživa u glumi Žakline Oštir, i to u partnerskoj igri s mladim Jovanom Dabovićem u predstavi Ekselencije, Obrada Nenezića. Duhovita drama, nastala u produkciji Kulturno-informativnog centra Budo Tomović, priča je o izgubljenim identitetima u kojoj, prema riječima autora, “niko ne tjera junake da izgube svoj identitet, osim njihovih nesuvislih ambicija i apetita za uspjehom, koji im se čini nadohvat ruke.”
Rođena u Smederevu 1968. godine, Žaklina je studirala na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, u klasi Miralema Zupčevića, a zbog ratnih okolnosti diplomirala na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi prof. Predraga Bajčetića. Već na početku karijere prepoznata je kao talentovana glumica, za diplomsku predstavu, monodramu Sol Sarfati, ovjenčana je nagradom na Festivalu glumca u Nikšiću i nagradom publike u Sarajevu. Tokom tri decenije, koliko je stalna članica Crnogorskog narodnog pozorišta, ostvarila je veliki broj uloga u matičnoj kući, između ostalih u predstavama Balkanski špijun, Izvanjac, Princeza Ksenija, Galeb, Lasice, Pomorandžina kora, Očevi su grad(ili), a u saradnji s poznatim rediteljima, Borisom Liješevićem, Radmilom Vojvodić, Paolom Mađelijem i Nikom Goršićem, otkrivala je stvaralački potencijal, zalazila u nepoznate dijelove sebe i, kako kaže, iz svih uloga izlazila promijenjena novim iskustvima. Glumački doprinos dala je i u brojnim filmovima i televizijskim serijama, Pogled s Ajfelovog tornja, Taxi drive Podgorica, Slučajevi pravde, Sarajevske priče, Budva na pjenu od mora, Malo para, puno želja. Žaklinina osobena stvaralačka energija i snaga glumačkog izraza prepoznata je na internacionalnim festivalima, višestruko je nagrađena za ulogu Marije u filmu Agnus dei. Dvije nagrade osvojila je u Los Anđelesu, kao najbolja glumica na Maverick Movie Festivalu, a nagradu za najbolju žensku ulaogu na Filmskom festivalu Legends of Hollywood, potom festivalu Five Continents International Film festival u Venecueli, kao i na Internacionalom festivalu u Nju Delhiju te priznanje za doprinos filmskoj umjetnosti koje dodjeljuje Privredna komora Nju Delhija.

Premijera je poseban pozorišni događaj za glumce i za publiku, između ostalog i zbog obostranog očekivanja. Kako ste doživjeli premijeru Ekselencije?
– Iskreno, premijeru sam doživjela prilično stresno i ne bez razloga, jer sam imala povećanu dozu odgovornosti prema nekoliko ljudi, Sneži Burzan-Vuksanović, direktorici KIC-a, čija je ideja bila da se uradi predstava u kojoj bih igrala. Zatim i prema Obradu Neneziću, koji je pisao tekst i režirao predstavu, prema partneru Jovanu Daboviću, publici, a i prema sebi, jer ne volim da radim nešto napola i bez rezultata. Uvijek kada nešto radim, prođem svoj dug i stresan unutarnji put, ali na kraju procesa osjetim mir i radost. I taj osjećaj je nemjerljiv, kada preživim, jer me osjećaj odgovornosti svaki put satire.
Koliko priča o gubitku identiteta u trci za uspjehom, bez obzira kako se do njega došlo, korenspondira s današnjim vremenom i vrijednostima?
– To i jeste priča o današnjem vremenu. Mada, trka za uspjehom, zauzimanje pozicija koje nam ne pripadaju, obavljanje posla bez realnog utemeljenja u obrazovanju i znanju nije izum našeg doba. Mislim da je hiperprodukcijom kadrova u svim sferama djelovanja, traženjem prečica, nerealnih ličnih apetita, došlo do nedostatka vještina i kvaliteta u obavljanju poslova, da ne kažem da je istinski kvalitet pao u drugi plan. Vrijednosti su se promijenile, počeli smo da živimo tuđe živote, pravimo sopstvene mikrokosmose u kojima smo mi centralne zvijezde, iako ne sijamo pravim i punim sjajem. Živimo imitaciju, a ne pravi život. Često, ili prečesto, nedostaju doza samokritike, rada na sebi, razvijanja vještina. I to nas dovodi do samodovoljnosti i samozadovoljnosti, a nismo svjesni da je to put koji nas vodi unatrag. Ipak, često kažem da svako radi po svojoj savjesti, ko je ima.
Kakav stav imate prema uspjehu i šta je zapravo za Vas uspjeh?
– Ima mnogo načina tumačenja uspjeha, ali za mene je uspjeh raditi posao kojim se bavim najbolje što mogu u datom trenutku i nakon obavljenog posla osjetiti mir. Svakako, nakon što dobro analiziram gdje je moglo bolje. Uspjeh je i biti u skladu sa sobom, koliko je to moguće, hodati uspravne glave, ne biti pohlepan, imati hrabrosti, biti dosljedan sebi, imati stav, stajati iza onog sto uradiš… Biti slobodan. Često se miješaju termini uspjeh i popularnost, a znamo da nas je stiglo ono Vorholovo predskazanje da će u budućnosti svi imati svojih 15 minuta slave, ali šta nakon tih 15 minuta?
Koliko Vam je važna dobra konekcija s partnerom na sceni i da li u tom smislu sebe doživljavate kao otvorenu osobu?
– Ukoliko niste u stanju da njegujete partnerski odnos na sceni, onda igrajte isključivo monodrame, ili se ne bavite ovim poslom. O sebi mogu reći da mnogo zavisim od scenskog partnera, jer mi ne prija svačija energija, kao što ni svima ne prija moja. Dobra energija omogućava dobru saradnju i rezultira kvalitetom. U zavisnosti od toga ko stoji prekoputa mene, više sam ili manje otvorena, ali se trudim da to ne utiče na rezultat rada. Trudim se.
Od vremena diplomskog rada Sol Sarfati pa do Ekselencije prešli ste dug umjetnički put, teatarske, filmske i televizijske uloge. Šta ste na tom putu naučili o sebi i koliko ste se promijenili?

– Naučila sam mnogo, a moguće da sam se još više i promijenila, jer da nije tako, smatrala bih da sam neuspješna. Iskustvo, rad sa različitim ljudima, iz različitih sredina, konstantna potreba da se nauči, izađe iz zone komfora, upozna onaj dio sebe koji do tada nisam imala hrabrosti da dotaknem… A ono što je konstanta je neprestano preispitivanje da li je moglo bolje i kako može bolje. Nikada me ni jedan uspjeh nije uljuljkao i nikada nisam imala planove, samo želje.

Koja uloga je najviše uticala na Vaš život, stavove, vrijednosti?
– Svaka na svoj način. Svakom novom ulogom trudila sam se da upoznam još jedan dio sebe i osvojim novu vještinu. U nekima sam to učinila više, u nekima manje, ali je svaka neprocjenjivo iskustvo.


Karakteristično je da ste mješavina dvije škole, sarajevske i beogradske. Kako se to odrazilo na Vaše umjetničko biće?
– Više iskustva, više borbe, više preispitivanja. Uz to sam imala priliku da radim sa umjetnicima iz drugih zemalja i kontinenata, a sve to skupa me je nadograđivalo. Ukoliko niste znatiželjni, ili se ne trudite da naučite iz svake prilike koja vam je data, onda to nije najbolje. Ipak, naučila sam mnogo od ljudi koji su dobri u svojoj struci, kao i to da nemamo svi jednake potencijale da nadograđujemo sebe. Imala sam sreću da učim dvije škole, kod odličnih profesora i od izvanrednih umjetnika tokom svog profesionalnog djelovanja. Mnogi od njih su bili i dobri ljudi, a sa nekima sam ostalala bezinteresni prijatelj.
Šta je za Vas gluma i kako ste se našli na tom putu?
– Gluma je za mene način življenja, mišljenja, djelovanja, ne samo puko sredstvo kojim zarađujem za život, a u svemu tome sam se našla sasvim slučajno, ukoliko slučajnosti postoje. Ili, kako bih ja rekla, posao je našao mene, a ne ja njega, ili da smo se našli. Duga je priča i više puta sam je ispričala, ali čim vodimo ovaj razgovor, izgleda da je tako trebalo biti.
Od svih glumačkih vještina koja Vam je najdragocjenija?
– Izgovarati replike, bivstvovati na sceni tako da vam ljudi vjeruju, to je najdragocjenije. Nakon premijere Ekselencija, nazvao me je čovjek koji je mnogo duže od mene u pozorišnim krugovima i rekao kratko “Ja sam ti sinoć vjerovao”. To mi je bio ogroman kompliment.
Jeste li u glumačkoj profesiji nailazili na prepreke i, ako jeste, kako ste ih prevazilazili?
– Naišla sam na toliko prepreka, pa mislim da sam iole krhkije volje za radom i životom, danas me ne bi bilo. Prevazilazila sam ih upravo pomenutom voljom za životom, radom, radovanjem, radom na sebi, pronalaženjem ventila koje bih otvorila kada se sve prepuni. Ljubav, njegovanje ljubavi prema svemu veliki je pokretač i iscjeljitelj.

Da li ste mišljenja da rast u karijeri neizostavno prati i lični rast?
– Naravno da ne, i to veliko ne. I tome smo svjedoci svakodnevno i na svakom mjestu. Pomenula sam ranije da nemamo svi jednak potencijal za rast, učenje, razvoj… A mnogi nemaju ni hrabrosti, ni motiva.
Šta Vas usrećuje, kada govorimo o umjetnosti?
– Umjetnost i kreiranje umjetnosti me usrećuje, kao i kada naučim nešto novo.
Kakav odnos imate prema kritici i koliko držite do mišljenja ljudi oko Vas i načina na koji oni doživljavaju Vaše stvaralaštvo?
– Znate kako kažu, “Nije važno šta kaže, nego ko kaže”. Ne možemo svi svakoga voljeti, ali bi bilo divno kada bi u svom vaspitanju imali minimum poštovanja jedni prema drugima. Doživjela sam negiranje mene kao umjetnice više puta, ali moj veliki drug i prijatelj, još veći glumac Meto Jovanovski, mi je jednom rekao “Sve što je naše i što nam pripada, doći će”, a ja dodajem da samo treba biti strpljiv i hrabro ići naprijed. Naravno sa dozom samokritike i slušajući isključivo dobronamjerne ljude, pa i ako u tom trenutku kritika nije najpozitivnija, dugoročno će to biti bolje po vas.
Dobili ste više nagrada, među kojima i nekoliko internacionalnih priznanja. Koje biste izdvojili i zašto?
– Sve nagrade bile su potvrda da sam na pravom putu i da je to neko prepoznao, tako da su mi poticaj da idem dalje. Samo mi je žao što nisam bila u prilici da odem po svaku od njih. Ali, možda bude još prilika, tako da ni jednu ne bih posebno izdvajala.


Kako doživljavate ovo doba korone i šta Vam je bio hobi za vrijeme mjera, izolacije i distance?
– Sve ovo sam doživjela kao priliku da se još jednom preispitam, pogledam oko sebe, sklonim viškove, odmorim i ojačam duh, da ovladam novim vještinama. Naučila sam da šijem maske u vrijeme nestašice, ručno, iglom i koncem. Da posadim i gajim biljke, s drugaricom razmjenjujem rasad koji smo proizvele, udomim bolesno mače, pročitam knjige koje nisam stigla, odgledam filmove i više se družim online sa dragim i udaljenim prijateljima. U ružnom vremenu činila sam dobro za sebe, a možda i za druge.

Da li nas je pandemija otuđila ili oljudila?
– Ni jedno ni drugo, samo je pokazala kakvi smo suštinski. Oni koji su oljuđeni, takvi su i ostali, otuđeni su se još više otuđili. Ljudi su pokazali svoja lica, s jedne strane bili smo primorani da nosimo maske, ali je mnogo drugih maski palo.
Kuda, po Vašem mišljenju, ide kultura?
– Vratiću se na predstavu Ekselencije, koja i govori o tome. Ukoliko kulturu, a ona jeste osnova identiteta jednog naroda, damo u ruke nestručnim, nedobronamjernim ljudima, s manjkom ljubavi i poštovanja prema nasljeđu i identitetu, a viškom ljubavi prema moći, fotelji i beneficijama, tada smo krenuli ka samobrisanju s karte naroda Evrope. Kada shvatimo da su Rimljani, Grci, Sumeraci, prepoznatljiviji po umjetnosti i kulturi nego po ratnim pohodima, da su pjesnici, filozofi, vajari, matematičari bili poznatiji od političara, onda ćemo biti na pravom putu – kuda god da krenemo.
Gracija 
pročitaj više