Vanja Kosović je za godinu od “ko trči ako ne mora” postala trkač sa preko 2.000 istrčanih kilometara

Vanja Kosović je za godinu od “ko trči ako ne mora” postala trkač sa preko 2.000 istrčanih kilometara

“Ljudi po svojoj prirodi mogu dugo da rade ono što vole, dok ono što ne vole ne mogu. To ima vrlo malo veze s voljom. Pa ipak, koliko god čovjek imao jaku volju, koliko god da ne voli da gubi, neće moći dugo da radi ono što mu nije po volji. A ako i uspije, to onda nije dobro za zdravlje.

I zato ja nikada nikome od svojih poznanika nisam preporučivao trčanje. […] Ako nekoga zanima trčanje, pustite ga, vjerovatno će nekada sam početi da trči. […] Čovjek jednostavno postane trkač“.

Tako u knjizi “O čemu govorim kada govorim o trčanju”, memoarima o trčanju i pisanju, tijelu, disciplini, upornosti i iskušenjima, zadovoljstvu i patnji, o tome kakav je uticaj sport imao na njegov život, piše japanski autor Haruki Murakami.

Da, čovjek jednostavno postane trkač i ovo je jedna takva priča. Nije prva o trčanju koju pišem. Sigurno ni posljednja. Jer, uvijek me iznova inspirišu ljudi koji ruše granice, posebno kada su to one – sopstvene.

Vanja Kosović iz Podgorice, poput mnogih, za one koji trče postavljala je pitanje – zašto to rade, znaju li da ne moraju. Od nekog ko je potpuno van forme, za samo godinu, iza Vanje danas je oko 2.000 istrčanih kilometara – samo na treninzima, bez trka. Ako to podijelite na 365 dana u godini, Vanja je svakog dana trčala najmanje pet kilometara. Čini vam se malo? Probajte.

Život trkača 27-godišnje Vanje počinje krajem avgusta prošle godine. Tada je njen mlađi brat Ivan počeo sa pripremama za Podgorički maraton koji se svake godine održava u posljednjoj sedmici oktobra. On je planirao da trči polumaraton, trku na 21 kilometar.

“Usput sam pitala mogu li da mu se pridružim”, kaže ona. Tako je, dodaje, počela priča “Vanja svuda trči, više nema kad ni da hoda”.

Vanja sa bratom, Foto: Privatna arhiva

“Vanja prije godinu bila je osoba koja je imala stav najbolje oslikan u jednom transparentu sa nekog od maratona – Znaju li ovi što trče maraton da ne moraju? Pogađate? Godinu kasnije, ta Vanja upravo to radi, a zna da ne mora. Prije nego sam krenula sa trčanjem, nekoliko godina nisam bila aktivna, jednostavno sam upala u neku lošu rutinu gdje mi je sve bilo teško i lijeno”, priča ona.

Kad je počela da trči, kaže, sve se promijenilo…

Počneš sa osam, slijedi 10 i završiš na planinskim trkama

U protekloj godini, uz oko 2.000 kilometara na treninzima, Vanja je do danas istrčala 250 kilometara na trkama. Iza nje su Podgorička desetka, četiri gradska polumaratona u BeograduSkopljuSarajevu i Ljubljani, četiri traila od 17, 21, 40 i 55 kilometara na LovćenuJahoriniBjelasici i u Omišu, jedan akvatlon i jedan sprint triatlon na Durmitoru…

Foto: Privatna arhiva

“Kada smo Ivan i ja krenuli sa treninzima, odlučila sam da ću trčati ‘samo 8 kilometara i to je dosta’. Naravno, istog trena kada sam istrčala ciljanih osam, logika je postala hajde deset, poslije deset, možda da probam ja polumaraton, a tokom svega toga negdje se ubacila i ideja o trail trkama. Tako je došao Lovćen”.

Lovćenski planinski maraton je tradicionalna trka, u kojoj takmičari prelaze različite dužine staza, ali za ograničeno vrijeme. Trka na Lovćenu, kaže Vanja, pored priče o pejsu (pace, eng. brzina trčanja izražena u minutima po kilometru), otvorila je i potrebu da se kao učesnik pripremi i razmišlja o drugim temama, te da proba i drugačije treninge nego do tada. Trebalo je razmišljati o profilu staze, intervalima uzbrdo, elevaciji (ukupna visinska razlika), trčanju treninga po makadamu…

Na Lovćenu, Vanja je učestvovala u trci na 21 kilometar.

“Apsolutno svima preporučujem da ishodaju, ako ne trče”, kaže ona oduševljena trkom u Nacionalnom parku Lovćen. Lovćen Trail održava se svake godine u maju.

U Vanjinom slučaju, ispostaviće se, svaka trka okidač je za sljedeći izazov. Nakon Lovćena, čula je za Bjelasica Ultra Trail i maratonsku distancu sa 2.000 metara ukupnog uspona. Prijavila se za trku, a u međuvremenu je, u sklopu treninga, istrčala 17 kilometara na Jahorini.

“Čim sam prošla kroz cilj nakon nešto više od sedam sati trčanja, znala sam da hoću da probam ultramaraton (sve staze duže od maratonske, prim aut.) i da je trail moj prvi izbor. Tako je došla ideja o Dalmacija Ultra Trailu i trci koja spaja Makarsku i Omiš na 54 km uz 2.500 metara elevacije. Ta trka je bila jedinstven pokazatelj svega što je trčanje učinilo za mene za ovih godinu”, kaže Vanja.

Dalmacija Ultra Trail je trka na 54 kilometara uz 2.500 metara visinske razlike, Foto: Privatna arhiva

Iako je očekivala da će na Dalmacija Ultra Trailu stazu preći za oko 10 sati, trčala je više od 13. Trka je prošla uz broje probleme – od sunčanice, zbog koje nije mogla da jede, padova, trčala je po mraku kroz šumu. Ipak, nijednom nije pomislila da neće završiti trku.

Ideja o odustajanju nije postojala. Zapravo, nikad i ne postoji. Trinaest sati kasnije, potrošenih 5.000 kalorija i četiri kilograma manje, stigla sam na cilj”.

Šta se promijenilo

U knjizi o njegovom iskustvu trkača, Murakami kaže da je od sportskih rezultata važnije to šta je trčanje učinilo da bude bolji:

“Ja nisam neki trkač. Prije sam na nivou prosječnog – ili bolje reći osrednjeg – trkača. Mada, to uopšte nije važno. Važnije je da li sam uspio da bar malo prevaziđem sebe od juče. Ako u trci na duge staze i postoji neko koga treba da pobijedite, to ste sami vi kakvi ste bili prije“…

Za Vanju, trčanje je donijelo mnogo.

“Ja sam neko ko se godinama mučio sa migrenama koje ne možete ni da zamislite. Više ih nema. Ja sam neko ko se godinama mučio sa napadima panike u naizgled običnim, svakodnevnim situacijama. Neko ko je bježao od svega novog i nepoznatogViše toga nema, ni u približnoj mjeri. Ta ista osoba sad trči po planini, po mrklom mraku, četiri sata i ima osmijeh na licu u svakom trenu”, samo su neke od promjena u Vanjinom životu.

Sa trke na Bjelasici, Foto: Privatna arhiva

U protekloj godini, od nekoga ko je samo onako usput poželio da istrči osam kilometara, Vanja je uspješno završila i triatlon trku na Durmitoru, gdje je plivala u Vražjem jezeru.

“Ja sam neko ko je prošle godine saznao da ima Hašimoto. Odmah su krenuli ‘savjeti’ da treba manje da trčim, ‘nije zdravo’… Više to ne prihvatam. Hašimoto me nije i neće sputati, jer za mene trčanje predstavlja užitak koji teško riječima mogu da objasnim. Postala sam otvorenija za ljudeza nove okolnosti, ali mnogo isključivija za sve negativno što se oko mene dešava. Jednostavno, znam da mogu otići na trčanje i složiti misli onako kako treba“, poručuje Vanja.

U trčanju , dodaje ona, sve zavisi samo od vas samih.

Foto: Nikola Zindović

Slušajte šta vam tijelo govori

Još jedna važna lekcija koju je naučila u protekloj godini je da i na treninzima i tokom trka, osluškuje tijelo.

“Kad koljeno boli na 15. kilometru, ne bivaš magarac, nego slušaš tijelo”, napisala je ona na Fejsbuku nakon Ljubljanskog maratona, gdje je planirala učešće na 42, ali je istrčala 21 kilometar.

To je trebalo da bude i njen prvi ful gradski maraton. Samo nedjelju dana prije, završila je Dalmacija Ultra Trail trku na 54 kilometra.

“Nisam bila sigurna šta mi je činiti. Glava je znala da može, ali je bilo upitno koliko se tijelo može oporaviti nakon takvog napora za samo sedam dana. Negdje na 15. kilometru trke shvatila sam da mi je previše i da je racionalno ići na polumaratonsku distancu. Iako sam bila sporija nego inače, nikad se na trci nisam bolje provela i više uživala”, priča Vanja o iskustvu i lekciji koju je naučila u Ljubljani.

Trail takmičar i maratonac Saša Kulinović iz Herceg Novog, Vanjinu odluku da umjesto planiranog maratona ipak istrči upola kraću distancu, pozdravio je riječima: “Ko zna stati, ide daleko“.

Još jedna važna lekcija…

“Nikad bolji provod”, sa trke u Ljubljani, Foto: Privatna arhiva

Trke iznova podsjećaju i na osobinu i spremnost čovjeka da podrži drugoga…

“Među ljudima sa kojima se družim, ima sjajnih sportista čiji su rezultati neuporedivo bolji od mojih, ali među trkačima postoji jedan sjajan sistem podrške. Nije važno koliko ste brzi/spori, na trkama svako navija za svakog“, kaže Vanja.

Foto: Privatna arhiva

Ta 27-godišnjakinja iz Podgorice već se priprema za maraton u Splitu krajem februara, a ovu trkačku godinu planira da završi učešćem na Barskoj potkovici. U pitanju je planinska trka, u kojoj učesnici prolaze dvije dužine 42 ili 27 kilometara. Vanja će učestvovati u trci na 27 kilometara, čiji je start u Sutomoru, a cilj u Starom Baru.

Za godinu za njom, kaže da je “jedna sjajna godina u kojoj je spontano sve počelo da se vrti oko pejsa, carb loadinga pred trke, elevacije i drugih trkačkih termina“.

U godini pred njom, Vanja želi da se oproba u još dužim ultramaratonskim planinskim distancama.

“Ali, idemo redom… Probajte, možda vam se dopadne. Uskoro startuje podgorička liga trčanja na Gorici, sjajna prilika da vidite kako sve to funkcioniše. A ako vam se dopadne… Onda ste u ‘problemu’”, poručuje ona.

Kako izgleda jedna od “još dužih” ultramaratonskih planinskih distanci o kojima govori Vanja, pogledajte u nedavno objavljenom filmu o učešću takmičara iz Srbije u Tor des Geants”, trci koju opisuju kao najteži planinski maraton na svijetu.

“Trka divova” organizuje se na Alpima, u Italiji, učesnici prolaze stazu dužine 330 kilometara, ukupan uspon trke je 24.000 metara, a vremenski limit 150 sati…

I za kraj, ponovo Murakami…

“Ljudima koji svakodnevno trče ponekad prilaze s podrugljivim pitanjima: ‘Mislite li da ćete ovako živjeti išta duže?’ Ja zapravo mislim da nije mnogo onih koji trče zato što žele duže da žive. Čini mi se da je po broju mnogo više onih koji trče zato što žele da bar dok žive, žive punim plućima, pa čak i da ne žive dugo. Ako uzmete istih deset godina, prirodno je da će vam biti daleko ljepše onih deset koje proživite svom snagom imajući jasan cilj, nego onih deset koje provedete uprazno, a trčanje, siguran sam, pouzdano pomaže u tome. Izgarati u okviru svojih individualnih granica, makar i radi malog uspjeha, jeste suština trčanja, a istovremeno i metafora života… Vjerovatno će se mnogi trkači složiti sa mnom”.

(damirakalac.me)

Slični članci

Ostavi komentar