U karijeri dužoj od pola vijeka Zoran Kalezić otpjevao je pjesme koji se i danas slušaju, prodao više od 15 miliona ploča, stekao status estradnog umjetnika, ali i brojna priznanja. Posljednje u nizu, za izuzetan doprinos diskografiji, uručeno mu je krajem juna na svečanosti u prostorijama “Jugotona”. Tom prilikom predstavljen je i album “Spomenar” sa 15 numera, među kojima se izdvaja balada “Za Irenu”. Posvećena je njegovoj supruzi, za koju kaže da mu je životni oslonac i dar od Boga.
“Možemo da pričamo o svemu, ali o bolesti ne bih, iako znam da to pitanje ne mogu da izbjegnem. Na kancer gledam s prezrenjem, ignorišem ga kao pojavu. To je nešto što čovjeku naruži život, ospori mu ostvarenje želje. O tome ne volim da govorim. Neka kancer radi svoj posao, a ja ću svoj. Slušam medicinu i ljekare, borim se, a muzikom ću se baviti do posljednjeg dana”, kazao je legendarni pjevač na početku intervjua, pa nastavio o muzici koja se prepliće sa pričom o Ireni.
“Posljednja pjesma koju sam snimio posvećena je mojoj supruzi. Tekst je napisala divna Natalija Preočanin-Samardžić, koja je autor i mog velikog hita “Šta će meni vino”. Kad sam se razbolio, došla je kod mene kući, sa našim kumom, sveštenikom Gojkom Perovićem. Na poklon su mi donijeli veliku svetinju, nektariju. Na tom jastučetu spavao sam dva i po mjeseca, uvažavajući njihovu želju da ozdravim, da mi bude bolje. Rekla mi je da bi voljela da napiše tekst o Ireninoj i mojoj ljubavi. Pristao sam, pod uslovom da i sam dodam neke riječi. Tako je i bilo. Pjesma govori o tome kako smo se upoznali i zavoljeli. I danas smo jedna duša. Znate, svako ima svoj život, i djeca, i rodbina, a ja imam Irenu koja prosto diše za mene”.
(Hello)
