Psihoterapeutkinja otkrila: Ovo su šest znakova da ste stvarno loši u krevetu

Psihoterapeutkinja specijalizovana za seks i partnerske odnose Miranda Kristofers otkrila je koji su znakovi toga da ste loši u krevetu.

Ljudi ne mogu biti „dobri“ u krevetu – opušteni, angažovani, udubljeni – ako se osjećaju osuđivano ili emocionalno nesigurno“, rekla je Miranda Kristofers i podijelila znakove na koje treba da obratite pažnju.

Manjak samopouzdanja

Na prvom mjestu je manjak samopouzdanja. Kada se ne osjećate prijatno u sopstvenom tijelu, ne možete biti otvoreni niti spontani.

„Možda ćete insistirati na tome da imate seks u mraku ili ispod pokrivača. Može vam pomoći to što ćete se fokusirati na ono što volite i zbog čega se osjećate dobro“, kazala je.

Savjetuje puštanje muzike ili paljenje svijeća da biste se osjećali prijatnije.

Sve vam smeta

Na drugom mjestu problema je to što se lako ometate.

„Dobar seks znači biti povezan, izgubiti se u zadovoljstvu, ne razmišljati o idućem potezu i izgledati kao da plešete s partnerom“, rekla je.

Stidljivi ste

Jedan od problema je i taj što se stidite da otvoreno pričate o seksu s partnerom. Za istinsko zadovoljstvo je važno znati partnerove želje i otkriti mu šta vi očekujete od njega.

Ne mijenjate rutinu

Pored navedenog, otežavajuće možete biti i to što ne mijenjate rutinu. Istraživanje je pokazalo da se muškarci u dugotrajnim vezama češće susrijeću sa seksualnom dosadom u odnosu na žene, prenosi Citymagazine.

Nemate iste preferencije

„Pristanak znači da oba partnera jednako žele seks. Ali postoji mnogo razloga zašto nivoi želje variraju“, objašnjava Miranda Kristofers. „Ako više volite jutarnji seks, a vaš partner više voli noćni, morate razgovarati o ovome i pronaći nešto što odgovara oboma.“

Osjećate sramotu ako ne „zadovoljite“

Anksioznost zbog seksualne interpretacije pogađa 9% do 25% muškaraca (doprinoseći preuranjenoj ejakulaciji) i 6% do 16% žena (sputavajući seksualnu želju), pokazalo je istraživanje iz 2019. Miranda Kristofers savjetuje da se oslobodite pritiska fokusiranjem na sopstvene fizičke ugođaje, umjesto samo na uživanje vašeg partnera, piše Njujork post.

pročitaj više

Ovako počinje uspješna veza: Bez upoređivanja, budite ranjivi, ali još dosta stvari je ključno

Na početku romantičnog odnosa parovi ne mogu skinuti pogled jedno s drugoga, a svaki zajednički trenutak je zabavan, ispunjen i uzbudljiv.

Nova veza je puna potencijala, mogućnosti i otkrivanja. I to ne samo o partneru, već i o nama samima. Takozvana faza medenog mjeseca jedan je od najljepših perioda u životu, ali kod nekih se ljudi javlja neizvjesnost i strah, posebno ako su u prošlosti bili povrijeđeni.

Kako biste izbjegli nepotrebni stres na samom početku veze, u nastavku donosimo nekoliko savjeta stručnjaka koje bi trebali poslušati svi novopečeni parovi, bez obzira koliko imaju godina i iskustva.

Kako piše magazin Zadovoljna.hr, prvi i najvažniji savjest jeste:

Neka prošlost ostane gdje joj je mjesto

Velika greška koju ljudi prave je projektovanje strahova, problema i nesuglasica iz prijašnje veze na novu. Povjerenje se gradi godinama, ali ako ne pokažemo drugoj strani da smo spremni vjerovati joj, možda nikad nećemo doći do tog nivoa.

Zato ne treba dijeliti detalje iz ljubavnog života, novu vezu upoređivati sa starom, niti ispitivati partnera o njegovim prošlim ljubavima.

Nemojte upoređivati

Prirodno je upoređivati, ali to biste trebali da radite u sebi, inače ćete uzrujati partnera, a on će imati osjećaj manje vrijednosti. Možda ste u prošloj vezi češće putovali i družili se s prijateljima, ali vaša nova veza možda donosi neke prave vrijednosti koje još niste spoznali.

Budite ranjivi i uvijek pokazujte emocije

Mnogi igraju igru toplo-hladno jer smatraju da će se druga strana tako više zagrijati. Ima nešto i u tome, ali prioritet sa novom osobom je da se što prije izgrade prave vrijednosti. Iskrenost je definitivno jedna od najvažnijih, stoga pustite suzu ako ste povrijeđeni i glasno se smijte ako ste veseli.

Ljubomora je zdrava, ali…

Niko ne želi da se osjeća kao da ga druga strana previše kontroliše. Pokažite drugoj strani malo ljubomore, ali pripazite da to ne pređe granice njegove slobode.

Nemojte da zanemarite porodicu i prijatelje

Ovo je jedan od najčešćih razloga nesuglasica kad nam draga osoba uđe u novu vezu. Pozivi prestanu, kafe s prijateljima su sve rjeđe, a izlasci su na kraju liste prioriteta. Bez obzira što vam je zanimljivo upoznavati osobu u koju ste se zaljubili, pripazite da ne zanemarite svoje prijatelje i porodicu.

pročitaj više

Bićete šokirani kada čujete koliko zapravo koštaju Dior torbe koje se prodaju na hiljade eura

Nedavna istraga Diorovih dobavljača otkrila je da ovaj luksuzni brend plaća iznenađujuće nisku cijenu za proizvodnju torbica koje kasnije prodaju po paprenim cijenama, prenosi TheStreet.

Francuska grupacija LVMH, u čijem se portfelju nalazi modna kuća Dior, našla se pod velikom istragom vlasti u Italiji, koje su provjeravale radne uslove u njihovim fabrikama.

Jedna od njih je bila i fabrika koja proizvodi torbe s potpisom Diora. Prema prikupljenim dokumentima, Dior dobavljaču plaća samo 57 dolara za izradu torbica, da bi iste kasnije prodavali po cijenama koje dosežu cifru i do tri hiljade eura.

Slična situacija zadesila je i talijanskog kralja elegancije Đorđa Armanija. U njegovim fabrikama otkriveno je da su proizvodnju torbe plaćali 99 dolara, da bi je prodavali za 1900 dolara. Prema novom izvještaju Wall Street Journala, cijene proizvodnje ne uključuju trošak materijala, dok firme ‘zasebno pokrivaju troškove dizajna, distribucije i marketinga proizvoda

Velika istraga vlasti započela je nakon optužbi da obje firme iskorištavaju strane radnike kako bi proizveli luksuznu robu po niskim cijenama.

Grupacija LVHM prošlog mjeseca takođe je završila u sudskom postupku zbog poslovanja s firmama u kineskom vlasništvu, čiji su radnici spavali u fabrikama kako bi mogli da imaju ‘radnu snagu na raspolaganju 24 sata dnevno’, piše Reuters, a prenosi tportal.

pročitaj više

Anđelka Stević Žugić: “Razvod bih nazvala krajem jedne faze, iza koje slijedi neki novi početak”

Upoznali smo je putem malih ekrana još prije desetak godina, kroz humorističnu seriju Andrija i Anđelka, u kojoj je s Andrijom Miloševićem maestralno predstavila sve izazove muško-ženskih odnosa i života udvoje. Glumački talenat da nas zabavi i nasmije Anđelka Stević Žugić nastavila je i nakon toga, kroz monodramu Šta me snađe, a lik Jovanke Joke Jakovljević odlučila je reprizirati kroz nastavak pod naslovom Šta me opet snađe i to kroz uvijek aktuelnu temu razvoda. 

Posebno je zanimljiva činjenica da Jokina situacija u novoj monodrami (razvedena žena u kasnim tridesetim koja nakon propasti braka pokušava da se nosi s rolerkosterom sopstvenih emocija i tuđih mišljenja, upadajući u razne tragikomične situacije) ima sličnosti i sa dešavanjima na privatnom planu. Naime, Anđelka se 2021. razvela od ugostitelja Darija Prpića, s kojim je u devetogodišnjem braku dobila sina Jakšu. Novu ljubav pronašla je s Markom Žugićem, za kojeg se udala prošle godine, kada je na svijet došla i njihova kćerka Čarna. Ipak, krenuli smo najprije od monodrame.

Šta je to opet snašlo Jovanku?

– Snašlo je jedno potpuno novo stanje i faza u životu, koja nastaje u trenutku kad je odlučila da se razvede u svojim kasnim 30-im. To stanje bismo u najkraćem mogli nazvati stanjem šoka, u kojem se ona skoro savršeno ne snalazi. Mnogi su tu, naravno, da joj pomognu, samo je pitanje koliku štetu prave. Ipak, Joka je borac i ne predaje se lako uprkos dosta surovom okruženju i žestokoj konkurenciji.

Kako se snalazi u novoj predstavi? Kako ste uopšte odlučili da nadogradite njen lik u novom svjetlu?

– Pisac scenarija je, kao i za prvu monodramu, Nebojša Romčević. On je odabrao temu, uvijek aktuelnu, želeći da se, prije svega, našalimo sa svom tom količinom stereotipa koja prati razvod, da stvari nazovemo pravim imenom i u lice im se nasmijemo. Naravno, pošto je tekst pisao za mene, namjenski, sigurno je imao u vidu i ono što se meni dešavalo. Kasnije smo, spremajući predstavu, taj tekst zajednički dodatno uobličavali, a ja sam, prilagođavajući ga sebi kroz proces, svakako unijela i dio svog iskustva na tu temu. 

U monodrami osim Jovanke igrate i njene prijateljice, rodbinu… Koliko je to komplikovano i zahtjevno izvesti?

– Zahtjevno je, ali i veoma zabavno. To je jedna kombinacija snimljenog i živog materijala, jako je važan ritam, a sami likovi su mi bili zanimljivi i inspirativni i bilo mi je važno da se jasno vidi različit karakter svakog od njih. Igram Jokinu mamu, babu, gataru i psihološkinju, dvije najbolje drugarice, tatu, pripovjedača… Dakle, čitav “stručni štab” podrške. S obzirom na to da su njihovi segmenti u predstavi ipak nešto kraći i fragmentarni, bilo je zabavno i izazovno učiniti svaku tu vinjetu drugačijom i upečatljivom. I jasno pozicioniranom u odnosu na Jokin život i problem.

Koliko se poistovjećujete s Jovankom, kako ste gradili njen lik? 

– Jovanku, kao i svaki lik koji igram, volim, i trudila sam se da joj u prvi plan izvučem tu neku njenu dobru, naivnu i iskrenu stranu, čak i kad priča i pravi gluposti. Jedna od Jovankinih osobina koja mi je lično najbliža jeste nepokolebljiva vjera u putokaze srca. Svašta sam joj mogla reći da joj put bude lakši, ali kao i većina nas, i ona voli da uči na sopstvenim greškama, i zato Joka ima svoj način, a sudeći po reakcijama publike do sada, mnogi se u njenim načinima prepoznaju. Zato je Jovanka jedna od nas.

Koliko razvod ostavlja prostora za stigmatizaciju žene?

– Svakako nije tako teško i nedopustivo, kao što je nekad u prošlosti bilo, ali i kao pojedinci i kao društvo u cjelini imamo još mnogo da učimo na temu neetiketiranja, poštovanja tuđih, ličnih izbora, ma kakvi god oni bili i u okolnostima kad oni nikog drugog ne ugrožavaju, niti se tiču. Dug je to put, ali važno je da smo krenuli njime.  

Nazvali ste svoj razvod ujdurmom, izazovom… Kako biste zapravo definisali razvod? I kakve posljedice on ostavlja po onoga ko ga je upravo prošao – i u emotivnom smislu, ali i u društvenim odnosima? 

– Razvod sam nazvala ujdurmom jer se, konkretno u mom slučaju, mnogo nepoznatih ljudi iz meni nepoznatih razloga bavilo na ne baš lijep način mojim razvodom, tako da su ga drugi htjeli učiniti takvim, nije imalo veze sa mnom i mojim izborom. Međutim, ako se to isključi, i ako su ljudi koji se razvode zreli i odgovorni, rješava se manje-više normalno. Razvod bih nazvala krajem jedne faze, iza koje slijedi neki novi početak. Nije prijatno, niti lako, zatvarate jedno poglavlje života, neke stvari se trajno i zauvijek mjenjaju, kad imate djecu to je dodatno delikatno pitanje, ali ako se u svemu tome možete zagledati u sebe i jasno vidjeti gdje ste i gdje želite da idete, naći ćete pravi način. Dok se dešava, jer vjerujem da je malo onih koji su odlučili i sve završili preko noći, jedna od najvažnijih stvari je razgrnuti tu mrežu očekivanja, učitavanja, recepata i savjeta svih vrsta, čuti sebe. Ljudi se mijenjaju, i nabolje i nagore, važno je ne ljutiti se na njih što ne odgovaraju našim očekivanjima, biti u miru i sa sobom i sa svijetom.

Postoji li neki period oporavka? Kad je žena spremna za novu vezu? 

– Kao i sve tako lične i intimne stvari, i ovo je krajnje individualno, zavisi od osobe do osobe. Važno je da slušamo sebe i svoje srce, a i kroz ovu moju novu monodramu poručujemo: Srce uvijek zna! Ne vjerujem u univerzalna rješenja, preporuke i šablone. Baš jako ne vjerujem.

Humor je specifična forma, većina glumaca će se složiti da je publiku najteže nasmijati. Kakva je Vaša percepcija?

– Humor zaista ima svoje specifičnosti i nije lako nasmijati ljude, naročito ako mijenjate i okolnosti i publiku kojoj se obraćate, a kad ste glumac, pa uz to igrate komediju, to je onda dosta često. Meni se sviđa ona izreka Džordža Bernarda Šoa koja glasi: “Humor je najbolji način da se kaže ozbiljna stvar”. Ili u prevodu, najčešće je nešto smiješno jer je istinito, čak i ako malo “nagazite” na tu realnost.

 Šta Vas nasmijava? 

– Muž, djeca, kuma, Andrija Milošević, kad izađem na kafu sa etiketom na haljini…

Koliko je važno pribjeći upravo humoru u teškim vremenima?

– Neko je rekao da je humor često najbrži izlaz iz nelagodne situacije. Međutim, zatvarati oči pred problemima, okretati stvari na šalu po svaku cijenu samo da bismo izbjegli suočavanje s onim što nas muči, nije baš dobar recept, naročito ne na duge staze. Ali učiniti sve da se uprkos nedaćama, problemima i padovima, podignete, osmijehnete i sa vjerom u bolje dane i ljepše sutra, samom sebi, a i drugima, kažete: Šta me opet snađe? Pa sve najbolje, naravno! – e to je ono u šta vjerujem, to je ono što bismo, između ostalog, kao neku mini lekciju ili porukicu, voljeli da ponese i publika sa sobom nakon gledanja ove naše predstave. Humor ne može uvijek da riješi sve probleme, ali da pomogne, sigurno može.

Serija Andrija i Anđelka pobrala je veliki uspjeh i dan-danas se emituje na svim dostupnim kanalima. Kako gledate na to iskustvo? 

– Ogroman uspjeh te naše serije počiva prvenstveno na činjenici da su se mnogi, i muškarci i žene, prepoznali u brojnim situacijama i izazovima koje nosi život udvoje, a o kojima smo na krajnje komičan način govorili. To je serija koju smo dugo u jednom furioznom tempu radili i predstavljala je veliki preokret i u mojoj karijeri i u životu. Donijela mi je mnogo radosti, novih ljudi, poznanstava i prijateljstava, profesionalnih kontakata. Sve u vezi s tim projektom za mene je jedno divno iskustvo, a bonus je i činjenica da je ta serija donijela toliko smijeha i zabave velikom broju gledalaca širom regiona, čitavoj armiji obožavalaca, koji je i dan-danas, prvenstveno zahvaljujući mrežama, gledaju, citiraju i čine još uvijek živom. 

Muško ženski odnosi uvijek su dobra platforma za propitivanje. Razumijemo li se ili zauvijek ostaje da su muškarci s Marsa, a žene s Venere?

– Postoje dijelovi naših ličnosti koje dijelimo isključivo sa partnerima jer samo oni mogu da ih razumiju. Znate one situacije kada vas nešto emotivno dira isključivo kada dolazi od muža, a ista ta situacija vas ne bi uopšte pogađala da je uradi najbolja prijateljica. Isto tako bjesomučne analize i predugi razgovori su uglavnom rezervisani za drugarice, muškarcima je to zamorno. Moj zaključak je da sa kojih god planeta da smo – jedni bez drugih ne možemo.

I serija Azbuka naših života naišla je na odličan prijem. Kako gledate na tu seriju, kao i na Vašu ulogu Sunčice? 

– Obradovalo me je kada sam pročitala scenario Azbuke koji se bavi problemima savremene porodice. Mislim da je važno da neko obrađuje i te teme. Sunčica je sparing partner glavnoj junakinji i kao takva je funkcija. Ipak, napravili smo i njen karakter tako da ljudi prepoznaju taj tip ličnosti. Izazovno mi je bilo da na malom prostoru napravim ulogu koja je zapažena. Upravo sam iz imena koje su joj namijenili crpila inspiraciju, da svojom pojavom uvijek donese malo sunca, odnosno života.

Evo smo uglavnom pričali o Vama kao glumici i ženi, a kakva ste majka? Kažu da često znamo prepoznavati svoje majke u našem ponašanju jednom kad i sami iskusimo majčinstvo. Kako to izgleda kod Vas?

– Srećom, moja mama je jedna posvećena i svojoj porodici vrlo predana žena. Vrijedna je i nikada umorna za svoju djecu. Ako sam to naslijedila od nje, hvala joj beskrajno. Ono što je moj kec iz rukava jeste da se ne libim da, kad god imam dilemu kako da se postavim i postupim kao majka, zatražim stručni savjet i provjerim samu sebe.

Vaš sin Jakša je dvanaestogodišnjak, a kći Čarna ima tek godinu. Kako izgleda majčinska uloga u trenucima dok imate rasprodane dvorane širom regije sa monodramom? 

– Kada je ljubav osnova odnosa i kada se iz nje kreće, onda se sve postiže. Roditeljstvo je najdivnija stvar i meni najveći smisao. A kako svoj posao obožavam i ne radim ga iz moranja, već iz želje, sve je moguće uskladiti. Dogovor i zajednička organizacija – i stvari funkcionišu. 

Da li je tačno da s drugim djetetom neke stvari postaju rutina? Koliko ste drugačiji sa Čarnom u odnosu na to kad je Jakša bio beba?

– Svako dijete je priča za sebe, nije nužno da im se karakteri i temperament poklapaju, tako da morate upoznati svoje dijete da biste našli pravi način. Možda ste malo spokojniji oko nekih svakodnevnih događaja u životu druge bebe, uvođenja nove hrane, prohodavanja, temperature i sličnog. Niste toliko u panici. Mene Čarna, između ostalog, uči toj posebnoj “prisutnosti u ovom trenutku”. Kod nje sve može i sve je super, ali “nemoj da me reda radi nunaš i nemoj da gubiš fokus, posveti mi se”. 

Godine donose zrelost, mudrost, ono što nam nedostaje kad smo mladi i ludi – kakva je Anđelka danas u odnosu na onu dvadesetogodišnju?

– Mirnija, sigurnija u sebe i zahvalnija na onom što imam, a što često dok smo mladi uzimamo zdravo za gotovo.

U oktobru punite 40. Znam mnogo žena koje kažu kako život počinje u četrdesetim. Radujete li se tim novim poglavljima?

– Svako doba ima svoju ljepotu, naknadna pamet ništa ne znači, jer mladost ne bi bila mladost da smo mudri kao sa nekim zrelim godinama. Vjerujem u ljepotu života, život kao dar i, ma koliko nekad bilo teško, vrijedan je svaki dan. Ponekad je potrebno da se toga podsjetimo, ali tu je ljubav i ljudi koje volimo da nam u tome pomognu ako baš nismo na svom optimumu. Radujem se onom što dolazi, samo da smo zdravi. Biti srećan takođe traži određenu vrstu vježbanja, napora, želje, discipline. Discipline da istraješ u odluci da svakodnevno oko sebe pronalaziš razloge za sreću, zahvalnost i ljubav prema životu. Nije to uvijek lako, naprotiv, ali, ako biramo da uprkos svemu sebe guramo u suprotnom pravcu, ka radosti i veselju, biće mnogo ljepše i učinkovitije ne samo za nas, već i za one koji sa nama žive.

(gracija)

pročitaj više

Sara Vujošević Jovanović: “Greške su poput raskrsnica na putu života – često nas odvode u neočekivane pravce, ali istovremeno otvaraju nova područja za lični rast”

Za izuzetan doprinos u razvoju naučno-istraživačkog, umjetničkog i stručnog rada Sara je dobila godisnju nagradu Univerziteta Crne Gore. Nastupala je u dvoranama širom svijeta, od Beča preko Londona do Moskve, ističući svoju izvođačku virtuoznost operske umjetnice, kroz različite programe posvećene brojnim umjetničko-istorijskim periodima. Koja putovanja pamti, šta je čini srećnom, a šta može odmah da je oraspoloži i nasmije, Sara Vujošević Jovanović otkriva u Ličnoj karti.

Putovanja su sastavni dio naših života. Da li je neko mjesto probudilo nešto novo u Vama i gdje ste se najbolje osjećali?

Dozvolite mi da odgovorim na vaše pitanje iz dva raznorodna ugla, isprva- razmatrajući neka od najvažnijih umjetničkih djela i monumentalnih građevina koja mi prva padaju na pamet i koja su me duboko impresionirala i obogatila duh.

Stajanje pred remek-djelima, poput: “Noćna straža” u Rijksmuzeju u Amsterdamu, “Rođenje Venere” u Galeriji Ufici u Firenci, “Gernika” u Muzeju kraljice Sofije u Madridu… ne može biti samo susret s određenom estetikom, već i sa suštinom ljudske genijalnosti. Ova djela su u meni izazvala duboke filozofske refleksije i promišljanja o prirodi umjetnosti, ljudske egzistencije i stvaralaštva, podsjećajući me na slojevitost postojanja i univerzalne istine koje izranjaju iz individualnog umjetničkog izraza. Nadalje… monumentalne građevine poput Crkve Rođenja Hristovog u Vitlejemu, Petre u Jordanu, piramida u Gizi… svaka na svoj način, odiše drevnom grandioznošću i dubokim istorijskim značajem.

“Suočavanje” sa ovim remek-djelima, toliko duboko usađenim u tkivo ljudske kreativnosti i duha, otvara vrata mističnom promišljanju o smislu života, prolaznosti vremena i čovjekovoj ulozi u vječnoj igri postojanja…

S druge strane, želim da vam ispričam o mjestu koje me je zaista duboko impresioniralo i ostavilo u meni trajan utisak otrežnjenja… u pitanju je posjeta Krimu i muzeju na Jalti, gdje su se sastali Staljin, Ruzvelt i Čerčil kako bi rješavali sudbinu svijeta.

U pitanju je Livadijski dvorac, gdje se odigrala znamenita Jaltinska konferencija, 1945. godine… Stajati na istom mjestu gdje su svjetski lideri praktično dijelili svijet, zabavljajući se i istovremeno oblikujući sudbine miliona ljudi, bilo je iskustvo koje je promijenilo moj pogled na istoriju i politiku. U tom muzeju, među zidovima koji su svjedočili tako važnim odlukama, kao da mi je odjednom postalo jasno koliko smo nemoćni pred silama politike i moći, koju ista nosi. Vidjeti artefakte i dokumente bilo je poput gledanja u ogledalo koje reflektuje svu složenost i težinu istorijskog trenutka. To iskustvo me natjeralo da se dublje zamislim nad prirodom uticaja, sudbinom naroda i ulogom pojedinca u velikim istorijskim tokovima.

Trenutak mi je ukazao na prolaznost i relativnost ljudske moći. Veliki lideri, koji su tada odlučivali o sudbini svijeta, naposljetku, pokazali su kako su i najmoćniji među nama samo figure u mnogo većoj igri. Ta spoznaja me je podsjetila na riječi Heraklita da je sve u stalnom toku i promjeni i da su granice moći i kontrole koje ljudi sebi pripisuju često iluzorne. Posjeta Krimu i mjestu gdje se odigrala Jaltinska konferencija me je inspirisala da se dublje bavim pitanjima istorije i ljudske sudbine.

Iskustvo me naučilo da, iako je pojedinac nemoćan pred velikim silama, kvalitetno razumijevanje istorije može pružiti mudrost i perspektivu koja nam pomaže da bolje razumijemo našu ulogu u svijetu.

Šta najčešće donosite sa putovanja?

Kada se vraćam sa putovanja, često donosim nešto više od suvenira ili fotografija… Nosim sa sobom mirisne tragove prošlih iskustava, neopipljive senzacije koje su se urezale u moje sjećanje. Donosim fragmente drugih kultura, duboko utkane u svijest, obogaćujući moje shvatanje svijeta i raznolikosti ljudskog iskustva. Možda najvrijednije što donosim su upravo nove perspektive, saznanja i spoznaje, koje mi omogućavaju da rastem i razvijam se kao individua.

Predstava o sreći se razlikuje od osobe do osobe. Kako je zamišljate, šta Vas čini srećnom ?

Predstava o sreći zaista je subjektivna, poput mozaika koji svako od nas gradi prema sopstvenom doživljaju svijeta. Za mene, sreća nije samo trenutak euforije ili određeno materijalno blagostanje, već dublji osjećaj ispunjenosti i usklađenosti sa svojom prirodom i trenutnim stremljenjima. To su trenuci jutara u zagrljaju moje porodice, smijeha sa malim brojem mojih velikih prijatelja, tihi momenti sa inspirativnom knjigom ili momenti kada spremam predavanja za moje studente, imajući na umu samo jedno- kako da ih inspirišem da što više istražuju na određenu temu…

Takođe, sreću pronalazim u procesu ličnog rasta i ostvarenja zacrtanih ciljeva, osjećaju dubljeg smisla u svemu što radim.

Šta može odmah da Vas oraspoloži i nasmije? A iznervira i naljuti?

Ono što momentalno oživljava dušu su nježni trenuci u svakodnevici, osmijesi moje djece koji podsjećaju na beskrajnu snagu majčinske ljubavi ili topla šolja čaja, koja mi pruža trenutke mira dok posmatram mjesečinu kasne noći. Takođe, ushićenost mojih studenata kada se suoče s novim umjetničkim spoznajama mi pruža duboku satisfakciju, jer u tim trenucima prepoznajem moć dijeljenja znanja i rasta duha. Muzika, kao prirodni univerzalni jezik, takođe igra ključnu ulogu u mom emotivnom svijetu, jer me određene melodije vode kroz široki spektar osjećanja, od duboke introspekcije do svojevrsne ekstaze. S druge strane, situacije koje me mogu izbaciti iz takta su one u kojima se susrijećem s nepravdom, neiskrenošću ili nedostatkom poštovanja… Takođe, frustriraju me i nesporazumi koji mogu nastati nedovoljnom komunikacijom ili nedostatkom razumijevanja. U takvim trenucima, trudim se da ostanem smirena i sačuvam prisebnost uma kako bih konstruktivno i dostojanstveno riješila situaciju.

Šta volite kod sebe, a šta baš i ne?

Kod sebe volim sposobnost da proniknem u slojeve ljudske duše kroz poetski uobličene misli. Poezija je moja velika strast, način na koji intimno izražavam i razumijem svijet. Ono što bih promijenila kod sebe je tendencija ka pretjeranom analiziranju i introspekciji. Iako me to često vodi ka dubljim spoznajama, ponekad mi otežava da se prepustim trenutku i uživam u jednostavnosti i ljepoti sadašnjeg trenutka. Ta unutrašnja potraga može me udaljiti od spontanih radosti, ali učim da usvojim potreban balans, kao dio nadogradnje svog putovanja kroz ovaj život.

Greška koja Vas je promijenila ili nečemu naučila?

Greške su poput raskrsnica na putu života – često nas odvode u neočekivane pravce, ali istovremeno otvaraju nova područja za lični rast. Kroz iste istražujemo granice sopstvenih mogućnosti. Jedna od grešaka koja je za mene posebno bolna bila je kada sam pisala jedan od naučnih radova i nekim čudom (još uvijek mi nije jasno kako) izgubila sve brojeve koji su označavali napomene iz korišćene literature. Tada, nemajući pristup tehnologiji poput današnje, morala sam provjeravati svaki detalj, što je zahtijevalo temeljnu reviziju teksta. Iako je greška bila skupa, naučila me je važnosti strpljenja i preciznosti, kao i važnosti prilagođavanja novonastalim okolnostima… Ali ne mogu Vam ustvrditi da sam do dana današnjeg, kada se sjetim tog trenutka (bila sam jako ograničena rokom predaje rada) uspjela sebi oprostiti navedenu nepažnju i nepromišljenost.

Kakvi ste kad Vam je dosta svega?

Tada se često povlačim u tišinu kako bih pronašla unutrašnji mir. To može uključivati aktivnosti poput šetnje, meditacije ili čitanja knjige koja mi pomaže da se opustim i ponovo uspostavim ravnotežu. U društvu svoje djece, uživam u trenucima radosti koji mi donose svježu perspektivu. Porodična podrška često mi pruža osjećaj sigurnosti i pripadnosti, pomažući mi da prevaziđem izazove. Takođe, volim razgovarati s bliskim prijateljima kako bih izrazila svoje osjećaje i dobila vjetar u leđa. Važno je prepoznati kada je potrebno napraviti pauzu i odvojiti vrijeme za sebe kako bismo obnovili energiju i mentalno zdravlje.

Kako bi opisali sebe u par riječi?

Nomad u beskraju riječi… istražitelj stanja uma koji pretvara poetičnost u stvarnost, a filozofsko razmatranje u svakodnevicu… i navedenim često “udaram po živcima” mojoj velikoj prijateljici Sanji Popovic.

”Nomad u beskraju riječi… istražitelj stanja uma koji pretvara poetičnost u stvarnost, a filozofsko razmatranje u svakodnevicu”. Na ovaj način sebe opisuje Sara Vujošević Jovanović koja svoje bogato znanje i iskustvo dijeli kroz predavanja i rad sa studentima na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju gdje predaje grupu predmeta Glas na osnovnim i master studijama, unutar studijskog programa Gluma, kao i predmet Muzička umjetnost u okviru studijskog programa Drama i pozorište.

 (Foto: Privatna arhiva)

Za izuzetan doprinos u razvoju naučno-istraživačkog, umjetničkog i stručnog rada Sara je dobila godisnju nagradu Univerziteta Crne Gore. Nastupala je u dvoranama širom svijeta, od Beča preko Londona do Moskve, ističući svoju izvođačku virtuoznost operske umjetnice, kroz različite programe posvećene brojnim umjetničko-istorijskim periodima. Koja putovanja pamti, šta je čini srećnom, a šta može odmah da je oraspoloži i nasmije, Sara Vujošević Jovanović otkriva u Ličnoj karti.

Putovanja su sastavni dio naših života. Da li je neko mjesto probudilo nešto novo u Vama i gdje ste se najbolje osjećali?

Dozvolite mi da odgovorim na vaše pitanje iz dva raznorodna ugla, isprva- razmatrajući neka od najvažnijih umjetničkih djela i monumentalnih građevina koja mi prva padaju na pamet i koja su me duboko impresionirala i obogatila duh.

Stajanje pred remek-djelima, poput: “Noćna straža” u Rijksmuzeju u Amsterdamu, “Rođenje Venere” u Galeriji Ufici u Firenci, “Gernika” u Muzeju kraljice Sofije u Madridu… ne može biti samo susret s određenom estetikom, već i sa suštinom ljudske genijalnosti. Ova djela su u meni izazvala duboke filozofske refleksije i promišljanja o prirodi umjetnosti, ljudske egzistencije i stvaralaštva, podsjećajući me na slojevitost postojanja i univerzalne istine koje izranjaju iz individualnog umjetničkog izraza. Nadalje… monumentalne građevine poput Crkve Rođenja Hristovog u Vitlejemu, Petre u Jordanu, piramida u Gizi… svaka na svoj način, odiše drevnom grandioznošću i dubokim istorijskim značajem.

“Suočavanje” sa ovim remek-djelima, toliko duboko usađenim u tkivo ljudske kreativnosti i duha, otvara vrata mističnom promišljanju o smislu života, prolaznosti vremena i čovjekovoj ulozi u vječnoj igri postojanja…

S druge strane, želim da vam ispričam o mjestu koje me je zaista duboko impresioniralo i ostavilo u meni trajan utisak otrežnjenja… u pitanju je posjeta Krimu i muzeju na Jalti, gdje su se sastali Staljin, Ruzvelt i Čerčil kako bi rješavali sudbinu svijeta.

U pitanju je Livadijski dvorac, gdje se odigrala znamenita Jaltinska konferencija, 1945. godine… Stajati na istom mjestu gdje su svjetski lideri praktično dijelili svijet, zabavljajući se i istovremeno oblikujući sudbine miliona ljudi, bilo je iskustvo koje je promijenilo moj pogled na istoriju i politiku. U tom muzeju, među zidovima koji su svjedočili tako važnim odlukama, kao da mi je odjednom postalo jasno koliko smo nemoćni pred silama politike i moći, koju ista nosi. Vidjeti artefakte i dokumente bilo je poput gledanja u ogledalo koje reflektuje svu složenost i težinu istorijskog trenutka. To iskustvo me natjeralo da se dublje zamislim nad prirodom uticaja, sudbinom naroda i ulogom pojedinca u velikim istorijskim tokovima.

Trenutak mi je ukazao na prolaznost i relativnost ljudske moći. Veliki lideri, koji su tada odlučivali o sudbini svijeta, naposljetku, pokazali su kako su i najmoćniji među nama samo figure u mnogo većoj igri. Ta spoznaja me je podsjetila na riječi Heraklita da je sve u stalnom toku i promjeni i da su granice moći i kontrole koje ljudi sebi pripisuju često iluzorne. Posjeta Krimu i mjestu gdje se odigrala Jaltinska konferencija me je inspirisala da se dublje bavim pitanjima istorije i ljudske sudbine.

Iskustvo me naučilo da, iako je pojedinac nemoćan pred velikim silama, kvalitetno razumijevanje istorije može pružiti mudrost i perspektivu koja nam pomaže da bolje razumijemo našu ulogu u svijetu.

 (Foto: Privatna arhiva)

Šta najčešće donosite sa putovanja?

Kada se vraćam sa putovanja, često donosim nešto više od suvenira ili fotografija… Nosim sa sobom mirisne tragove prošlih iskustava, neopipljive senzacije koje su se urezale u moje sjećanje. Donosim fragmente drugih kultura, duboko utkane u svijest, obogaćujući moje shvatanje svijeta i raznolikosti ljudskog iskustva. Možda najvrijednije što donosim su upravo nove perspektive, saznanja i spoznaje, koje mi omogućavaju da rastem i razvijam se kao individua.

Predstava o sreći se razlikuje od osobe do osobe. Kako je zamišljate, šta Vas čini srećnom ?

Predstava o sreći zaista je subjektivna, poput mozaika koji svako od nas gradi prema sopstvenom doživljaju svijeta. Za mene, sreća nije samo trenutak euforije ili određeno materijalno blagostanje, već dublji osjećaj ispunjenosti i usklađenosti sa svojom prirodom i trenutnim stremljenjima. To su trenuci jutara u zagrljaju moje porodice, smijeha sa malim brojem mojih velikih prijatelja, tihi momenti sa inspirativnom knjigom ili momenti kada spremam predavanja za moje studente, imajući na umu samo jedno- kako da ih inspirišem da što više istražuju na određenu temu…

Takođe, sreću pronalazim u procesu ličnog rasta i ostvarenja zacrtanih ciljeva, osjećaju dubljeg smisla u svemu što radim.

Šta može odmah da Vas oraspoloži i nasmije? A iznervira i naljuti?

Ono što momentalno oživljava dušu su nježni trenuci u svakodnevici, osmijesi moje djece koji podsjećaju na beskrajnu snagu majčinske ljubavi ili topla šolja čaja, koja mi pruža trenutke mira dok posmatram mjesečinu kasne noći. Takođe, ushićenost mojih studenata kada se suoče s novim umjetničkim spoznajama mi pruža duboku satisfakciju, jer u tim trenucima prepoznajem moć dijeljenja znanja i rasta duha. Muzika, kao prirodni univerzalni jezik, takođe igra ključnu ulogu u mom emotivnom svijetu, jer me određene melodije vode kroz široki spektar osjećanja, od duboke introspekcije do svojevrsne ekstaze. S druge strane, situacije koje me mogu izbaciti iz takta su one u kojima se susrijećem s nepravdom, neiskrenošću ili nedostatkom poštovanja… Takođe, frustriraju me i nesporazumi koji mogu nastati nedovoljnom komunikacijom ili nedostatkom razumijevanja. U takvim trenucima, trudim se da ostanem smirena i sačuvam prisebnost uma kako bih konstruktivno i dostojanstveno riješila situaciju.

 (Foto: Privatna arhiva)

Šta volite kod sebe, a šta baš i ne?

Kod sebe volim sposobnost da proniknem u slojeve ljudske duše kroz poetski uobličene misli. Poezija je moja velika strast, način na koji intimno izražavam i razumijem svijet. Ono što bih promijenila kod sebe je tendencija ka pretjeranom analiziranju i introspekciji. Iako me to često vodi ka dubljim spoznajama, ponekad mi otežava da se prepustim trenutku i uživam u jednostavnosti i ljepoti sadašnjeg trenutka. Ta unutrašnja potraga može me udaljiti od spontanih radosti, ali učim da usvojim potreban balans, kao dio nadogradnje svog putovanja kroz ovaj život.

Greška koja Vas je promijenila ili nečemu naučila?

Greške su poput raskrsnica na putu života – često nas odvode u neočekivane pravce, ali istovremeno otvaraju nova područja za lični rast. Kroz iste istražujemo granice sopstvenih mogućnosti. Jedna od grešaka koja je za mene posebno bolna bila je kada sam pisala jedan od naučnih radova i nekim čudom (još uvijek mi nije jasno kako) izgubila sve brojeve koji su označavali napomene iz korišćene literature. Tada, nemajući pristup tehnologiji poput današnje, morala sam provjeravati svaki detalj, što je zahtijevalo temeljnu reviziju teksta. Iako je greška bila skupa, naučila me je važnosti strpljenja i preciznosti, kao i važnosti prilagođavanja novonastalim okolnostima… Ali ne mogu Vam ustvrditi da sam do dana današnjeg, kada se sjetim tog trenutka (bila sam jako ograničena rokom predaje rada) uspjela sebi oprostiti navedenu nepažnju i nepromišljenost.

Kakvi ste kad Vam je dosta svega?

Tada se često povlačim u tišinu kako bih pronašla unutrašnji mir. To može uključivati aktivnosti poput šetnje, meditacije ili čitanja knjige koja mi pomaže da se opustim i ponovo uspostavim ravnotežu. U društvu svoje djece, uživam u trenucima radosti koji mi donose svježu perspektivu. Porodična podrška često mi pruža osjećaj sigurnosti i pripadnosti, pomažući mi da prevaziđem izazove. Takođe, volim razgovarati s bliskim prijateljima kako bih izrazila svoje osjećaje i dobila vjetar u leđa. Važno je prepoznati kada je potrebno napraviti pauzu i odvojiti vrijeme za sebe kako bismo obnovili energiju i mentalno zdravlje.

Kako bi opisali sebe u par riječi?

Nomad u beskraju riječi… istražitelj stanja uma koji pretvara poetičnost u stvarnost, a filozofsko razmatranje u svakodnevicu… i navedenim često “udaram po živcima” mojoj velikoj prijateljici Sanji Popovic.

 (Foto: Privatna arhiva)

Šta nikada ne opraštate drugima?

Ne opraštam obmanu. Smatram da je povjerenje temelj svakog zdravog odnosa. Nedostatak iskrenosti razara tu osnovnu poveznicu, stvarajući pukotine koje je nemoguće popraviti. Otvorenost je kamen temeljac zdrave komunikacije, a nedostatak iste stvara tminu sumnje koja teško može biti rasvijetljena.

Gdje ste u djetinjstvu najviše voljeli da provodite vrijeme?

U djetinjstvu, grad Bar bio je moje sveto utočište. Plaže, šetalište i morsko prostranstvo bili su izvor moje bezbrižnosti, s obzirom na to da smo ljetnje raspuste nas četvoro djece provodili u Baru, sa našom majkom. Bar je mjesto koje mi je i dan danas asocijacija na mir i spokoj. Međutim, uz tu ljepotu dolazio je i jedan duboko usađen strah – strah od pomalo nepravilno popločanih parkirališta grada Bara, koja su prijetila da progutaju moje korake, na putu do mora. Taj strah, s vremenom, postao je simbol mojih unutrašnjih prepreka, podsjetnik da svaki korak u životu nosi i svoj teret i svoju ljepotu, podsjetnik da čak i u najjednostavnijim situacijama možemo pronaći simbole naših unutrašnjih borbi… podsjetnik da smo naučili da se smijemo strahovima koji su nas jednom obuzimali.

Šta ste iz perioda kada ste bili dijete zadržali do danas?

Moja majka je sačuvala nekoliko primjera kompakt diska (odnosno albuma mojih dječijih pjesama) pod nazivom “Crna Gora ljubav nudi”, koji sam kao dijete s ljubavlju otpjevala. Taj album je ne samo arhiv sjećanja na brojne solističke koncerte širom Crne Gore, već i podsjetnik na moje prve autograme, koje sam davala s dozom umišljene prepotentnosti, ali i dubokog zadovoljstva. Svaka pjesma sa tog albuma je svojevrsni putokaz kroz moje rane muzičke korake, obogaćen uspomenama na nastupe na mnogobrojnim dječijim festivalima, gdje sam kao dijete dobijala ogromnu satisfakciju povodom raznih priznanja i nagrada.

Neprocjenjivo iskustvo, zaista.

Što biste rekli Sari djevojčici iz današnje perspektive?

Tvoje su snage veće nego što možeš zamisliti.

Omiljena knjiga, pjesma, film ?

Nemam definisanu kategoriju jednog omiljenog muzičkog djela, filma, a posebno ne knjige… s obzirom na to da mnogo vremena udjeljujem upravo čitanju i istraživanju. Što se tiče filma, to je svakako “Stalker” Andreja Tarkovskog… ostvarenje koje me je duboko fasciniralo svojom filozofskom dubinom i karakterističnim meditativnim pristupom. Tarkovski istražuje kompleksne teme kao što su: vjera, potraga za smislom i priroda ljudske sreće. Kroz minimalističku naraciju i bogate vizualne metafore, film postavlja pitanja o ljudskoj težnji za transcendencijom i istinom, izazivajući gledaoce da preispitaju sopstvene vrijednosti i ciljeve.
Obožavam Bahove pasije…

Bahova muzika ima jedinstvenu sposobnost da izrazi kompleksnost ljudskog iskustva, istražujući teme kao što su patnja, nada i iskupljenje. Kroz svoje bogate harmonije, složene muzičke strukture, polifoniju i kontrapunkt, ovaj genije uspijeva da prenese osjećaj mira i kontemplacije… moje svako ponovno slušanje pasija donosi novo otkriće i temeljnije razumijevanje Bahove sposobnosti da kombinuje teološku temu s muzičkom virtuoznošću. Takođe, u poslednje vrijeme se često vraćam čarobnoj Bramsovoj simfoniji br. 3, koju je kompozitor napisao inspirisan ljubavlju i dubokim poštovanjem prema Klari Šuman.

Što se tiče jedne od posebnih knjiga za mene, to je, svakako, “Vaskrsenje” od Tolstoja. Ogromna je moja fascinacija tematikom i moralnom dubinom kojom se pisac u ovom djelu bavi. Tolstoj istražuje teme iskupljenja, krivice i moralne tranformacije… postavlja pitanja o ljudskoj savjesti, društvenim nepravdama i mogućnosti duhovnog preporoda.

Šta Opera predstavlja za Vas?

Opera i klasična muzika su poput dubokog okeana koji otkriva složenost ljudske duše i njenih najintimnijih emocija. Kroz ton, riječ i pokret- Opera izražava širok spektar ljudskih doživljaja…

Generalno, moć klasične muzike nije samo prisutna u trenutku izvođenja, već i u svakoj misli koju trajno budi u nama. Povezuje nas s našim jastvom, otkrivajući složenost ljudske egzistencije i suštinske istine o životu. Kroz tu muziku, mi istražujemo svoje unutrašnje prostore, suočavamo se s vlastitim demonima i tražimo smisao u haosu svijeta. Na kraju, klasična muzika nas podsjeća da smo više od pukog fizičkog postojanja – mi smo duša koja se izražava kroz umjetnost i ljubav.

Da li ste oduvijek željeli da se bavite operskom umjetnošću ?

Ne mogu da kažem da ne… ali, bilo je tu mnogo sfera koje su me usput, u toku sazrijevanja, interesovale… između ostalog, otud i moj izlet okrunjen diplomom magistra ekonomskih nauka.

Nastupali ste u mnogim svjetskim metropolama i prestižnim ustanovama kulture. Gdje ste se i zbog čega najbolje osjećali ?

Sve zemlje i sale u kojima sam nastupala imaju posebno mjesto u mom srcu, ali ako bih morala da biram onda je to definitivno premijerno izvođenje projekta “Blago Crne Gore”, u sali Moskovske konzervatorije Čajkovski… radi se o vremenu kada sam od zvanične kritike dobila, između ostalog, i epitet izvrsnog promotera naše nacionalne kulturne baštine, na što sam izuzetno ponosna.

Osim čestih nastupa u pretežno evropskim metropolama, bavite se još i pedagoškim radom, profesor ste na Fakultetu dramskih umjetnosti Univerziteta Crne Gore. Predajete grupu predmeta koji su posvećeni tehnici glasa, ali i, kao dr muzikologije, vodite predmete koji se tiču istorije muzike i primijenjene muzike… otkud taj spoj?

Imam tu sreću i privilegiju da sam uspjela da spojim moje dvije, sad već izbrušene, najveće ljubavi, na profesionalnom planu: dakle, izvođačku aktivnost sa pedagoškim- stručnim i umjetničkim radom. Zahvalna sam vaseljeni na mogućnosti da radim sa predivnim, mladim ljudima, željnim neke druge realnosti, u odnosu na upitne prakse, ukuse i nepisana pravila koja su, u današnje vrijeme, dominantno mjerilo u svakodnevnom životu društva u cjelini.

Šta smatrate najvećim uspjehom u karijeri?

Pomislila sam da navedem par nagrada sa renomiranih takmičenja ili festivala ili nastupe u reprezentativnim dvoranama, o kojima sam još kao dijete maštala… ali, ne. Ipak, smatram da je to balans i ovladavanje sinergijom bavljenja naučno-istraživačkim radom, s jedne strane i umjetničko-izvođačkom praksom, s druge.

Koji je Vaš životni moto?

Ima ih više, ali ovog puta neka to bude: “Tempus fugit, ars manet, sapientia et voluptas fundamenta vitae beatae sunt” (Vrijeme prolazi, umjetnost ostaje… mudrost i uživanje su temelji srećnog života).

rtcg

pročitaj više

Ovo su namirnice koje stvaraju migrenu

Više od 10 odsto ljudi širom svijeta, posebno između 20 i 50 godina, ima migrene.

„Stalno me pitaju da li postoji ishrana koja može da spriječi simptome migrene. Ne postoji. Ali određena hrana može izazvati migrene i pogoršati simptome“, kaže dr Fred Koen, specijalista za glavobolju i docent medicine i neurologije na „Icahn School of Medicine – Mount Sinai“.

Prema kliničkim ispitivanjima, to su:

– kofein

– alkohol

– mliječni proizvodi

– mononatrijum glutamat (pojačivač ukusa koji se nalazi u prerađenoj hrani i grickalicama)

– nitrati i nitriti (nalaze se u prerađenom mesu kao što su kobasice, viršle i delikatesno meso)

– agrumi (pomorandža, limun, limeta i grejpfrut)

– vještački zaslađivači (aspartam i sukraloza, koji se često nalaze u dijetalnim gaziranim pićem)

– hrana bogata tiraminom (odležano meso i dimljena riba)

– luk

– orasi

– fermentisana hrana (kiseli krastavci, kimchi, kombucha i kiseli kupus)

– gluten (hleb, žitarice, pekarski proizvodi, raž i ječam)

„Svojim pacijentima uvijek govorim da obrate pažnju na ishranu. Savjetujem im da vode dnevnik glavobolje kako bi im pomogli da identifikuju moguće okidače“, ističe dr Koen, prenosi Index.hr.

pročitaj više

Novak Đoković je svirao “violinu”, a sve zbog ćerke Tare: Iza ove scene se krije dirljiva priča

Novak Đoković je prvi put u karijeri pobjedu slavio tako što je svirao “violinu”.

On je sinoć počistio Holgera Runea i plasirao se među osam najboljih na Vimbldonu.

Slaveći pobjedu, Novak je uz pomoć reketa počeo da svira violinu.

Na kraju mini nastupa poslao je poljubac put svog boksa, a otkriveno je i ko je “krivac”.

“To je za moju kćerku Taru. Ona svira violinu šest mjeseci već i dogovorili smo se da tako slavimo”, objasnio je najveći teniser svih vremena.

Snimak zanimljivog nastupa je obišao svijet, a posebno je slatka Tarina reakcija dok je posmatrala tatu.

pročitaj više