Dolazak bebe u porodicu velika je promjena i za odrasle, ali posebno za dijete koje je do tada bilo u centru pažnje.
Da bi prelaz bio lakši, najvažnije je da starije dijete na vrijeme osjeti sigurnost: da beba ne dolazi da mu “uzme” roditelje, već da porodica postaje veća, a ljubav se dijeli drugačije, ne manje. Zato je korisno da se o bebi priča iskreno i jednostavno, u skladu s uzrastom, uz objašnjenje da će beba u početku tražiti mnogo brige, jer ne zna sama ništa da uradi. Umjesto rečenica poput “ti si sad veliki, moraš razumjeti”, bolje je djetetu pokazati da je i dalje važno i viđeno: da je njegovo mjesto u porodici stabilno i sigurno.
U pripremama za dolazak bebe dobro je uključiti dijete na način koji mu daje osjećaj pripadnosti i važnosti, ali ga ne opterećuje odgovornostima odraslih.
Dijete može birati sitnice za bebu, pomoći oko slaganja stvari ili pripremiti crtež “za dobrodošlicu”. Korisno je i da kroz igru, uz lutke ili plišane igračke, dijete upozna šta znači da beba plače, spava, jede i da joj treba pomoć. Tako se nova situacija “uvježba” u sigurnom prostoru igre, a dijete dobija priliku da postavlja pitanja i izrazi emocije.
Prvi dani nakon porođaja posebno su osjetljivi. Ako je moguće, prvi susret treba organizovati tako da starije dijete dobije pažnju prije svega: da ga roditelj pozdravi, zagrli i tek onda zajedno priđu bebi. Dijete tada dobija jasnu poruku da nije “zamijenjeno”. Važno je i da se beba ne koristi kao objašnjenje za odbijanje, jer rečenice poput “ne mogu sad, beba plače” lako stvaraju osjećaj da je beba prepreka. Umjesto toga, bolje je reći: “Doći ću za par minuta, jedva čekam da budemo zajedno”, čime se dijete ne gura u stranu, već mu se daje okvir i obećanje pažnje.
Da bi se ljubomora spriječila ili ublažila, potrebno je planirati makar kratko, ali redovno vrijeme “samo za nas” – deset do petnaest minuta dnevno u kojem je roditelj potpuno prisutan, bez telefona i bez prekidanja, i u kojem dijete bira igru ili aktivnost. To vrijeme često pravi veliku razliku, jer dijete ne traži da bebe bude manje, nego da njega bude dovoljno u pažnji i bliskosti.
Ako se ljubomora ipak pojavi, treba je tretirati kao normalnu emociju, a ne kao “bezobrazluk”. Dijete često reaguje strahom da će izgubiti roditeljsku ljubav, pa su rečenice tipa “nemaš razloga da budeš ljubomoran” obično beskorisne. Mnogo pomaže mirno priznanje osjećanja: “Vidim da ti je teško i to je u redu”, jer dijete tada dobija potvrdu da je viđeno. Takođe, nije neobično da se pojavi regresija – da dijete ponovo traži dudu, da želi da se nosi ili govori “bebi” govorom. To je način da traži sigurnost, pa je najbolje reagovati strpljivo, bez ismijavanja i bez kazni.
Cilj nije da starije dijete nikad ne osjeti ljubomoru, već da kroz roditeljsko ponašanje nauči da su emocije dozvoljene, a ljubav stabilna. Kada dijete dobije jasne poruke da je i dalje voljeno, važno i uključeno, dolazak bebe prestaje biti prijetnja i postaje promjena kroz koju porodica prolazi zajedno.
(vijesti)
pročitaj više
