Vanja Jovićević: Znanje je ono što me uvijek motiviše

Od kada se pojavila na crnogorskoj sceni, glumica Vanja Jovićević je zavrijedila pažnju raskošnim talentom, harizmom i ljepotom. Uslijedile su saradnje sa najpriznatijim rediteljima u regionu, uloge u nagrađivanim predstavama, priznanja za ostvarene glumačke kreacije. Publiku je osvojila i nadarenošću za muziku. Vanja je odabrala da njen put bude popločan znanjem i to je njena najveća motivacija. Pored završene Niže muzičke škole Vasa Pavić, diplomirala je Engleski jezik i književnost u Beogradu, a zatim i na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Zapažene uloge ostvarila je i u popularnim serijama Dojč kafe, Božićni ustanak, Besa, Biser Bojane…Voli svoj posao najviše na svijetu i to dokazuje svakom novom ulogom.
Nedavno je premijerno u CNP-u izvedena predstava Djeca sunca, koju je po tekstu Maksima Gorkog režirala Jovana Tomić. “To je jedno od najdragocjenijih iskustava koje sam do sada imala u karijeri. Najveće oduševljenje koje nosim je poznanstvo sa Jovanom Tomić, koja je izuzetan profesionalac i veoma temeljno radi svoj posao. Beskrajno me ispunjava kad sarađujem sa ljudima od kojih mogu nešto novo da naučim, a Jovana je definitivno jedna od njih. Nevjerovatna je i kao čovjek i kao reditelj, maksimalno uvažava i čuva glumce, a pritom zna šta hoće i ispunjava do kraja svoju zamisao i viziju. Ova predstava je dobila sjajne kritike od strane publike i iskreno se nadam da će dugo živjeti.”

Rediteljka je izjavila da likovi u drami govore o lijepim idejama i idealima, ali ih stvarnost uporno demantuje. A, da je prepoznavanje sa današnjicom toliko lako da ga čini poraznim. Da li dijelite takvo viđenje predstave?
– Slažem se. Svaki od likova vjeruje u neke svoje ideale i živi u okvirima istih, kojih se čvrsto drže i ne žele da sagledaju širu sliku. Opet, neke pojedinačne misli i stavovi svakog lika su ispravni, samo što se konstantno sukobe jedni sa drugima i zapravo je svako sam u toj vrtoglavici ideja koja ih je obuzela.
Da li je stvarnost demantovala neke Vaše snove, nadanja, htijenja…
– Naravno, to se svima dešava, naročito sanjarima. Život je nekad kao životinja, nepredvidiv je, ali do sada sam naučila da ne očekujem ništa ni od koga, već isključivo od same sebe. Koliko god da je divno praviti planove, treba živjeti dan po dan i disati punim plućima, jer kad god me je život iznenadio, bio je u pravu. Dok god je čovjek ispravan, dok god se bori, sve što se dešava, dešava se sa razlogom.
Period korone je glumcima bio izrazito težak, bili ste van glume, pozornice, publike. 

Kako je bilo to osjetiti, doživjeti? Šta Vam je kao glumici, umjetnici, najteže padalo u tom periodu?
– Malo je ljudi koji se kao umjetnici mogu pohvaliti time da vole svoj posao. Naravno da teško pada kada ti je uskraćeno nešto čemu pripadaš u cjelosti, a nemoćan si da utičeš na to. Opet, često govorim o tome da sam neko ko nikad nije dokon, čak i kada nisam u angažmanu, nevažno za pandemijsku situaciju, ja uživam u stvaranju, sviram, pišem, čitam, slikam, treniram ili učim nešto novo… Najteže je bilo to što smo bili svjedoci toga da su ljudi gubili najbliže zbog ovog okrutnog virusa, ostajali bez posla, a imaju porodice koje je trebalo izdržavati. U poređenju s tim, ništa nije teško.
Srećom, krenule su nove predstave, nova izvođenja, vratili ste se poslu. Da li ste uspjeli da sačuvate radost igranja?
– Jednostavno, volim svoj posao najviše na svijetu. Dešava se, naravno, da je čovjek nekad umoran, to je propratna pojava kod svih koji marljivo rade, ali biti na sceni i osjećati da tu pripadaš je dar, privilegija koja treba da se njeguje i čuva.
Možete se pohvaliti saradnjom sa nekim od najeminentnijh reditelja s ovih prostora, pomenućemo samo neke, Jagoša Markovića, Kokana Mladenovića, Dina Mustafića, Andraša Urbana, Varju Đukić… Koliko ste izašli drugačiji iz tih saradnji, na koji način su Vas oblikovale i unapređivale?
– Imala sam sreću da uvijek dobijam različite uloge od onih koje sam već igrala, ili sam ih ja makar tako doživljavala. Svaki proces je priča za sebe, a svako iskustvo je dragocjeno, jer da ga nije bilo ne bih mogla da izrastem u to što sam danas. Zahvalna sam, prije svega, svom jakom karakteru koji mi nikad nije dozvolio da budem labilna i postanem nešto što nisam. Opet, raditi sa vrhunskim znalcima kao što su Kokan, Urban, Jagoš, Dino, Projkovski, Bodroža i ostali, samo po sebi je dragocjena škola koja je potrebna svakom glumcu.

Šta posebno cijenite u rediteljskom radu, sa kakvim rediteljima, zapravo, volite da radite?
– Najviše volim da radim sa normalnim i jednostavnim ljudima kojima je cilj da napravimo zajedničku magiju i da funkcionišemo kao tim, baš kao i u sportu. Takva sam, timski sam igrač i volim fer igru. Bilo je raznih iskustava, ali, na moju sreću, više pozitivnih. Zahvalna sam na svakom iskustvu kakvo god da je, jer čovjek iz svega nešto nauči.
U karijeri ste imali priliku da igrate istorijske likove jakih, ostvarenih žena. Koje svjetonazore dijelite s njima?
– Upravo to, snagu i jak karakter, stamenost, pa i gordost. Njihovi stavovi i pogled na svijet, ljude i generalno na život i sve ono što one jesu, nešto je što je veoma slično meni. Zato mi je na neki način lako da shvatim, osjetim i na kraju odigram takve likove, jer je to ukorijenjeno u meni.
Pored fakulteta dramskih umjetnosti, diplomirali ste na odsjeku za engleski jezik i književnost. Za to je bilo potrebno dosta truda i volje, šta Vas je motivisalo?
– Neskromno ću reći da meni jezici idu, volim ih jako, i ne sjećam se da mi je nešto teško išlo. Generalno, dosta brzo shvatam i učim i zahvalna sam na tom daru. Moja prva diploma je od velikog značaja za glumu, jer sam ušla u taj svijet sa jednom dobrom dozom književnog obrazovanja, a znanje je ono što me uvijek motiviše.
Gluma zahtjeva i dobru fizičku formu, i taj segment se trudite da ispunite redovnim treninzima. Koji vidove rekreacije i sporta volite?
– Treniram već tri godine kik boks, pored toga trčim i fizički sam dosta aktivna. S obzirom na to da sam temperamentna osoba, prija mi sve što je bržeg tempa i to najviše odgovara mom tijelu. Prirodno sam žilava i mišićava, tako da ranije nikada nisam osjetila potrebu da treniram, što je bila velika greška. To je prvenstveno veliki trening i napredovanje za um, pa tek onda za tijelo.
Zajedno sa sestrom Sanjom Jovićević-Popović ostvarujete se u ovoj profesiji. Koliko ste jedna drugoj podrška i kritičari? Čime je najčešće ispunjeno vaše zajedničko vrijeme?
– Sanja je moja najveća podrška i moj najveći kritičar, kao i ja njoj. Nismo one sestre koje hvale jedna drugu, bez obzira na sve; naprotiv, surovo smo iskrene do kraja. Koliko god da nekad nije prijatno, opet je dragocjeno, jer nemaš iskrenijeg prijatelja od sestre. Nas dvije smo veoma različite, ona je društvena, ja sam asocijalna. Uvijek kažem da je Sanja moja ljepša i zabavnija polovina, i s njom uvijek dolazi mnogo smijeha i pozitivne energije.

Pored glume, volite i muziku i ples. Koliko imate prostora i vremena da uživate u tim hobijima? Snimali ste i spotove za vrijeme korone sa koleginicom Marijom Đurić, što je naišlo na pozitivan odjek.
– Uvijek moram da nađem vremena da se bavim hobijima, jer bez toga ja nisam ja. Ne zanimaju me niti šoping, niti izlasci, niti provod, ja sam kao jedno radoznalo hirovito dijete koje mora sve da proba što ga zainteresuje. Hobiji me i ispune i smire, biti kreativan i aktivan je dio mene. Da, uvijek kad možemo, Marija i ja se skupimo i stvaramo, ili makar uvijek postoji dogovor da to ne zapostavimo. Generalno, uvijek je lijepo kad čovjek učini nešto za sebe, jer je često vrlo malo za sreću potrebno.
U intervjuima rado izdvajate putovanja kao nešto u čemu istinski uživate, čime Vas obogaćuju i koje destinacije su Vam bile najčarobnije?
– Na samu pomisao, u meni projuri nenormalna strast. Moja duša se zaista hrani time, jer sam neko ko mnogo razmišlja o planeti Zemlji, o zemljama, kulturama, običajima, istoriji i jedna od mojih najvećih ambicija i želja je da vidim i putujem što više. Svako putovanje je posebno i lijepo na svoj način, ali Kuba i Azerbejdžan su možda ostavili najjače utiske na mene. Opet, tu je i Italija kojoj se stalno vraćam i koja je najljepša zemlja na svijetu. Ali, to me onda povuče da pomenem i Španiju i Belgiju i Bali… Jednostavno, putovati znači živjeti, stvarati uspomene, sticati znanje, upoznati druge kulture, jezik, to je iskustvo koje obogaćuje naše živote.

(gracija.me)

pročitaj više