Tragedija koja je zadesila Novi Sad, gdje je stradalo 14 osoba na Željezničkoj stanici, kada se srušila nadstrešnica, pogodio je region. Mnogi su ostali nijemi, skhrani bolom i sa mišlju ko će odgovarati za ovu tragediju.
Voditelj Vlado Perović sa RTCG na svom Fejsbuku napisao je dirljvo pismo, a mi ga prenosimo u cjelosti.
I juče sam bio na željezničkoj stanici. Biću i u nedjelju. Nikad je nijesam napustio dok ne ode voz. Ili ne dođe.
Osjećao bih se kao da varam rođeno dijete, da ne dopustim sebi da budem tu kad krene ili kad dolazi.
Jednom sam zakasnio, dok je bila u školi, jednom sam zakasnio, kad je sišla sa voza. U tom vremenskom periodu, ne većem od trideset sekundi, doživjela je dvije mini traume, jer ona zna da ću se pojaviti. Nikad joj nije bilo svejedno zbog toga, nikad meni nije bilo svejedno zbog toga.
Juče sam i ja doživio dvije traume, prvu dok sam čitao poruku u kojoj sam saznao da je ćerka mog prijatelja doživjela i preživjela saobraćajnu nezgodu, drugu kad sam saznao da su poginuli ljudi na željezničkoj stanici u Novom Sadu.
Prva me odvela u lavirint sjećanja, kad i gdje sam njih dvoje ili četvoro vidio poslednji put, kad sam mu poslao poruku, o čemu smo pričali i čemu se nadali, radovali, dva, tri dana ranije, sjećao se kad mi to srećno, prelijepo dijete, lijepih i dobrih ljudi, baci petaka, da pukne. Pa onda redom, koga zvati, kakvu poruku sastaviti, da li je poslati i ono najgore od svega, šta nudiš njemu u takvom trenutku, kad je glava svuda i ne može i nije na mjestu.
Onda sam otišao na željezničku, ovu podgoričku, pola sata prije nego je trebalo došao, hvatao sunce i bilješke o životu, jer svaki put kad se sastavljalo Sunce sa očima, imao sam osjećaj da me pogodi neka misao, koju treba izbaciti iz podsvijesti i naučiti nešto iz nje. Kome smo šta, kome činimo, a kome bi mogli, dajemo li dovoljno sebe, imamo li luksuz da kažemo da smo dobri, vrlo dobri, odlični, ko nam fali, stalno ili stvarno, majku mu, to Sunce i taj prostor željezničke, gdje je sve simetrično i pusto u isto vrijeme, one žice i ono nebo, pregovaraš sa sobom jesi li slobodan i zašto nijesi i ne možeš biti nikada.
Mnogo sam putovao vozom, najviše u lokalu, sa ćerkom i sam, sa poznatima i nepoznatima, uz priče i ćutanje, ali nikad i ništa ne može da se mjeri sa osjećajem kad moje dijete izađe iz voza.
Svaki put kad ide, u plućima fali vazduha, pritisci se sastavljaju, mudro ostanem ispred, a njoj dam prostor da se posveti svojim zanimacijama.
I dok je gledam kroz taj prozor, ovako pod dioptrijom i elegantno star, prođem put otkako sam je držao u rukama kao poluhleb, do trenutka kada je postala dovoljno velika da ona mene poljubi u čelo.
I kao kad se vi nekad zagledate u remek djelo u muzeju, u nekakvom vašem Luvru, tako ja namjestim pogled na nju, voz, žice, nebo. I sve je dobro i biće bolje nego jeste.
Lijepa stvar kod nedostajanja je što daješ sebi za pravo da se sjetiš kako je nekada nešto bilo. Još ljepša stvar kod nedostajanja je kad znaš da će biti opet i da imaš čemu da se nadaš. Mi smo svi robovi rutina, opterećeni poslom i parama, ali emocija nas je odvajala i odvaja od opšteg životnog smjera.
Neko je ima, neko je mimoišao, valjda se tako ljudi i pronalaze i prepoznaju, ne po crtama lica, mirisu, samo i isključivo po emocijama.
I dok smo ćerka i ja govorili o svemu, na povratku sa željezničke, ja nijesam imao pojma da se u Novom Sadu desila tragedija. Nijesam ni mogao, jer kad razmišljate o životu, ne gledate u telefon, nemate kad. A kad pogledate u telefon i naletite na smrt, onda shvatite da nemate pojma, o životu.
Tad je uskočila još jedna trauma i popila svaki mikron moje energije za prethodni dan, uvalila me u krevet, pokrila i dozvolila da zaspem, umoran od svega. Bioritam je odradio svoje, probudio sam se u tri ujutru, dozvolio sebi da čujem ćerku kako diše i vratio se da probam da zaspem.
I nijesam mogao, jer ta željeznička stanica na kojoj sam proveo toliko vremena, mog najtananijeg i najsuptilnijeg, ta ista, jer sve su iste, na nekoj drugoj lokaciji, odnijela je nekome, bliske i daleke, raznijela porodice. Taj narod je želio da se odmori, pogleda u to jedno Sunce što imamo, čekao, dočekivao, ispraćao.
I kao što su sva djeca koja imamo naša, tako su i ovi ljudi bili naši. I koliko sjutra mogu biti opet neki naši. Odgovornost za naše živote ne preuzima niko, postali smo brojevi, glasači, birači, povećavaju nam se plate, smanjuje nam se vrijednost na tržištu života.
Juče je to bio Novi Sad, sjutra će neki novi grad ili selo puno naših ljudi, naše đece. Peri deri, govorio je jedan nikšićki majstor mudrih izraza u pravom trenutku. Svi smo mi postali peri deri, nikad manje važni i bitni.
Veliki Frenk Zapa jednom je rekao da jedina stavka u životu koju treba da ispunite je da se ne miješate u tuđe živote. Isto tako, sigurno vam je neko i prije ovoga rekao, morate da utičete na svoj život. Tako da ne dopustite da postanete peri deri. Mora da vas takne, neko, nešto, inače ga ne živite. Potpisujem.
pročitaj više
