Category: tema-nedjelje

“Prošla sam pakao” Vedrana Rudan u kolumni opisala proces liječenja: “Mislim da umirem, eto, G, ispravljam se, želim biti bliže svom mužu”

magazinnina

Umirem. Nije fer ovo pisati kad imaš onkologa, dr G. se zove, ne smijem mu spomenuti prezime. Šteta. Zove se kao meni najdraža ribica.

Zato što mislim da umirem, eto, G, ispravljam se, želim biti bliže svom mužu. Ušuškala sam se uz njega. Gledali smo izbore.

Konačno sam shvatila ono što meni ipak sljepici godinama bode oči. Plenković je jednostavno glup čovjek. Glupan u najbanalnijem smislu.

Nedavno sam pročitala da se u Kini proizvodi 30% količine svjetske rajčice. Beru je ljudi u okovima. Pali su mi na pamet dok sam gledala novinare koji su glupanu držali kruške pod njuškom i pomislila kako je kineskim robovima posao i lakši i maštovitiji.

Kako je spoznati da si smrtan, da ti zadnja ura bije, da imaš posebno rijedak rak koji ne oprašta nikome?

Jedan od koraka je ulazak u onkološku dnevnu ambulantu riječkog KBC-a. Šteta što mnogi od vas ipak nikad u nju neće ući, a dokumentarci se snimaju na druge teme.

Ljudi koje sam tamo srela srušili su moju tezu da nema dobrih ljudi. Toliko empatije, ljubavi, osmijeha, nježnosti, govorim o mladim ljudima koji tamo rade, u životu nisam srela i ta mi spoznaja briše strah od smrti. 

Čitav sam život mislila kako je teško naći dobra čovjeka, sad znam da ih ima, da su blizu nas. Ne, ne, ne i ne. Nisu oni takvi prema meni jer sam ja Netko, ja znam da nisam Netko ali neki tako ne misle. Prema svim pacijentima su isti.

Bolesnicima na kemoterapiji su krvne žile često sakrivene, umorne od uboda i čačkanja bježe od igle. Onda im priđe sestra pa lupka po njima, pa im tepa: “Razljuti se na mene, ukaži se, idemo, ajde pa te više neću tući”. Žila se predaje, igla ulazi, tekućina kreće. Tekućina koje će mnoge vratiti u život.

Svi dobijemo i marendu. Ne znam jesam li ikad s tolikim užitkom pojela sendvič i popila kefir kao na prošloj kemoterapiji. Ljudi se izmjenjuju, dečki i cure se smiju, bez žurbe i nervoze u nas guraju život.

Nakon šest sati ustaješ sa fotelje, još se nije našao donator tko bi nam poklonio nove, odlaziš doma i čekaš.

Prošla sam pakao, ni prva ni zadnja i završila na Onkologiji. Infuzije, ogromne količine lijekova, oko tebe teške bolesnice a medicinske sestre, spremačice, liječnice doslovce padaju s nogu, ritam je ubitačan.Pada ti na pamet koliko se pisalo o Berošu, jednom u nizu hrvatskih kriminalaca, nitko o ovim herojima i heroinama da bi riječ rekao.

Tamo ne ulaze teve ekipe, nema reportaža, ne govori se koliko je hrana dobra, koliko puta u jedinici vremena se pacijenticama promijeni posteljina, kako se baš nitko ne žali na plaću, status, šefove, posao.Normalan čovjek ne bi to izdržao sat vremena. Neke sestre tamo rade trideset godina. S osmijehom, dotjerane, našminkane, tješe, hrabre. Liječnice i liječnike bi čovjek mogao staviti umjesto melema na ranu.

Na neki mi je perverzna način drago što imam rak. Susret sa svim ovim ljudima vratio mi je vjeru u život. Baš sad kad ga gubim. Za mene i moju dušu bolje ikad nego nikad.

Eto, morala sam ovo napisati vama zdravima koji imate tisuću problema, koji gledate izbore, koji mislite da su vam životi promašeni i da je svijet dolina suza. Možda jest, dok si zdrav.

Kad si na smrt bolestan okružen dobrim ljudima oko tebe blješte žarke boje, srce ti je puno i na neki način shvatiš da si možda i ti dobar kad toliko dobrih o tebi brine.

Hvala, dobri ljudi. Promijenili ste me.

Vedrana Rudan rudan.info
pročitaj više

Vlado Perović: “Nikad i ništa ne može da se mjeri sa osjećajem kad moje dijete izađe iz voza, svaki put kad ide, u plućima fali vazduha”

magazinnina

Tragedija koja je zadesila Novi Sad, gdje je stradalo 14 osoba na Željezničkoj stanici, kada se srušila nadstrešnica, pogodio je region. Mnogi su ostali nijemi, skhrani bolom i sa mišlju ko će odgovarati za ovu tragediju.

Voditelj Vlado Perović sa RTCG na svom Fejsbuku napisao je dirljvo pismo, a mi ga prenosimo u cjelosti.

I juče sam bio na željezničkoj stanici. Biću i u nedjelju. Nikad je nijesam napustio dok ne ode voz. Ili ne dođe.

Osjećao bih se kao da varam rođeno dijete, da ne dopustim sebi da budem tu kad krene ili kad dolazi.

Jednom sam zakasnio, dok je bila u školi, jednom sam zakasnio, kad je sišla sa voza. U tom vremenskom periodu, ne većem od trideset sekundi, doživjela je dvije mini traume, jer ona zna da ću se pojaviti. Nikad joj nije bilo svejedno zbog toga, nikad meni nije bilo svejedno zbog toga.

Juče sam i ja doživio dvije traume, prvu dok sam čitao poruku u kojoj sam saznao da je ćerka mog prijatelja doživjela i preživjela saobraćajnu nezgodu, drugu kad sam saznao da su poginuli ljudi na željezničkoj stanici u Novom Sadu.

Prva me odvela u lavirint sjećanja, kad i gdje sam njih dvoje ili četvoro vidio poslednji put, kad sam mu poslao poruku, o čemu smo pričali i čemu se nadali, radovali, dva, tri dana ranije, sjećao se kad mi to srećno, prelijepo dijete, lijepih i dobrih ljudi, baci petaka, da pukne. Pa onda redom, koga zvati, kakvu poruku sastaviti, da li je poslati i ono najgore od svega, šta nudiš njemu u takvom trenutku, kad je glava svuda i ne može i nije na mjestu.

Onda sam otišao na željezničku, ovu podgoričku, pola sata prije nego je trebalo došao, hvatao sunce i bilješke o životu, jer svaki put kad se sastavljalo Sunce sa očima, imao sam osjećaj da me pogodi neka misao, koju treba izbaciti iz podsvijesti i naučiti nešto iz nje. Kome smo šta, kome činimo, a kome bi mogli, dajemo li dovoljno sebe, imamo li luksuz da kažemo da smo dobri, vrlo dobri, odlični, ko nam fali, stalno ili stvarno, majku mu, to Sunce i taj prostor željezničke, gdje je sve simetrično i pusto u isto vrijeme, one žice i ono nebo, pregovaraš sa sobom jesi li slobodan i zašto nijesi i ne možeš biti nikada.

Mnogo sam putovao vozom, najviše u lokalu, sa ćerkom i sam, sa poznatima i nepoznatima, uz priče i ćutanje, ali nikad i ništa ne može da se mjeri sa osjećajem kad moje dijete izađe iz voza. 

Svaki put kad ide, u plućima fali vazduha, pritisci se sastavljaju, mudro ostanem ispred, a njoj dam prostor da se posveti svojim zanimacijama.

I dok je gledam kroz taj prozor, ovako pod dioptrijom i elegantno star, prođem put otkako sam je držao u rukama kao poluhleb, do trenutka kada je postala dovoljno velika da ona mene poljubi u čelo. 

I kao kad se vi nekad zagledate u remek djelo u muzeju, u nekakvom vašem Luvru, tako ja namjestim pogled na nju, voz, žice, nebo. I sve je dobro i biće bolje nego jeste.

Lijepa stvar kod nedostajanja je što daješ sebi za pravo da se sjetiš kako je nekada nešto bilo. Još ljepša stvar kod nedostajanja je kad znaš da će biti opet i da imaš čemu da se nadaš. Mi smo svi robovi rutina, opterećeni poslom i parama, ali emocija nas je odvajala i odvaja od opšteg životnog smjera.

Neko je ima, neko je mimoišao, valjda se tako ljudi i pronalaze i prepoznaju, ne po crtama lica, mirisu, samo i isključivo po emocijama.

I dok smo ćerka i ja govorili o svemu, na povratku sa željezničke, ja nijesam imao pojma da se u Novom Sadu desila tragedija. Nijesam ni mogao, jer kad razmišljate o životu, ne gledate u telefon, nemate kad. A kad pogledate u telefon i naletite na smrt, onda shvatite da nemate pojma, o životu. 

Tad je uskočila još jedna trauma i popila svaki mikron moje energije za prethodni dan, uvalila me u krevet, pokrila i dozvolila da zaspem, umoran od svega. Bioritam je odradio svoje, probudio sam se u tri ujutru, dozvolio sebi da čujem ćerku kako diše i vratio se da probam da zaspem.

I nijesam mogao, jer ta željeznička stanica na kojoj sam proveo toliko vremena, mog najtananijeg i najsuptilnijeg, ta ista, jer sve su iste, na nekoj drugoj lokaciji, odnijela je nekome, bliske i daleke, raznijela porodice. Taj narod je želio da se odmori, pogleda u to jedno Sunce što imamo, čekao, dočekivao, ispraćao.

I kao što su sva djeca koja imamo naša, tako su i ovi ljudi bili naši. I koliko sjutra mogu biti opet neki naši. Odgovornost za naše živote ne preuzima niko, postali smo brojevi, glasači, birači, povećavaju nam se plate, smanjuje nam se vrijednost na tržištu života.

Juče je to bio Novi Sad, sjutra će neki novi grad ili selo puno naših ljudi, naše đece. Peri deri, govorio je jedan nikšićki majstor mudrih izraza u pravom trenutku. Svi smo mi postali peri deri, nikad manje važni i bitni.

Veliki Frenk Zapa jednom je rekao da jedina stavka u životu koju treba da ispunite je da se ne miješate u tuđe živote. Isto tako, sigurno vam je neko i prije ovoga rekao, morate da utičete na svoj život. Tako da ne dopustite da postanete peri deri. Mora da vas takne, neko, nešto, inače ga ne živite. Potpisujem.

pročitaj više

Osobe oboljele od dijabetesa mjesec dana nemaju potrošni materijal za insulinske pumpe, zastupnici se pravdaju: “Do zastoja je došlo na globalnom nivou”

magazinnina

Gotovo mjesec dana nema potrošnog materijala za insulinske pumpe koje osobe oboljele od dijabetesa tipa jedan koriste u liječenju ove bolesti, zbog čega je njihovo, ionako narušeno zdravlje, dovedeno u opasnost. Dobavljač ovog pomagala je kompanija Urion iz koje su CdM-u kazali da je do zastoja došlo na globalnom nivou, te da se radi na rješavanju problema kako se ne bi ubuduće dešavali.

Osobe oboljele od dijabetesa, i odrasli i djeca, imaju pravo da na svaka tri mjeseca dobiju potrošni materijal za insulinsku pumpu koji sadrži tri pakovanja setova u vidu katetera, rezervoara, baterije…

Jedna od korisnica insulinske pumpe Jasna za CdM ističe da je iz Uriona, firme koja je dobavljač ovog pomagala i potrošnog materijala, dobila obavještenje 7. avgusta da imaju tehnički problem sa dobavljačima i da je potrošni u nestašici, ali da će problem biti riješen u narednih par dana. Međutim, par dana bez potrošnog materijala pretvorilo se u mjesec i postalo je alarmatno za nju, ali i za ostale oboljele od ove bolesti.

“Juče, 29. avgusta sam opet išla po materijal, za koji nismo obaviješteni da ga nema još, pa tačnu informaciju nisam dobila kada će ga biti”, ljuta je Jasna.

Ona ima dijabetes 30 godina, a korisnik je pumpe već šest godina.

“Napokon sebe dovela u red i da se opet moram vratiti na pen bilo bi mi jako teško i traumatično jer me to vraća na život bez pumpe koji je bio jako otežan tada. Uspjela sam da uz pomoć pumpe skroz regulišem svoje zdravstveno stanje da mi HBa1c bude 4.5% tako da sada počinjem da sumnjam u data obećanja da će problem biti riješen uskoro. Jer nije riječ o “proizvodu”, već je u pitanju život koji od ovoga i te kako zavisi, zbog čega sam dovedena u stanje panike ukoliko se uskoro ne nađe rešenje. Pokušajte da zamislite dan dijabeticara koji uz sve svoje životne obaveze mora da strogo vodi računa ne samo o pumpi kao pomagalu koja je od krucijalnog značaja mu, već i o tome da li smije da se iznervira, da li smije sjesti i jesti kako želi, da li smije fizički biti više aktivan jer to dovodi do hipoglikemije. Bar ovaj put neka se čuje glas nas kojima je ovo nužna potreba i sa čim nema igre”, ističe Jasna.

Nije joj jasno da neko može da se “igra” sa ovim stvarima.

“Zar je naš kvalitet života koji je poboljšan uz postavljanje insulinske pumpe trebao da bude pogoršan zbog nečijeg nemara da na vrijeme nisu uspijeli da nam obezbijede neophodno? U kontaktu sam i sa ostalim korisnicima koji ništa manje od mene nisu zabrinuti”, navodi Jasna.

Druga korisnica insulinske pumpe Ana Leković za CdM ističe da mjesta čekanju za ovakve stvari ne smije da bude.

“Neko bez te pumpe mogao bi završiti sa ozbiljnim komplikacijama kada bi prešao samo na pen. Ovo nije smjelo da se desi, trebalo je biti pripremljen na ovakve situaicje kada je isporuka u pitanju. Ovdje je najmanje riječ o potrošnom maetrijalu, nego o nastavku života pojedinih ljudi bez tih pumpi”, ističe Ana.

Korisnici pumpi ukazuju i na komplikovanu proceduru koju svaka tri mjeseca moraju prolaziti kada uzimaju potrošni materijal.

“Drugima iz drugih gradova nije baš jednostavno doći na Konzilijum koji treba da odobri potrošni materijal, pa onda u Fond na ovjeru paprira, pa opet u Podgoricu po potrošni materijal, da bi nam na kraju kad stignemo rekli da ga nema”, revoltiran je jedan od korisnika ovog pomagala za liječenje dijabetesa.

Pojedini korisnici su se snašli, pa će potrošni materijal posuditi od drugih. Oni koji to nijesu uspjeli, biće prinuđeni da iz svog džepa daju i preko 200 eura za potrošni materijal.

CdM je pitao Urion zašto se kasni sa isporukom potrošnog materijala, te kada se ona očekuje.

“Do zastoja je došlo na globalnom nivou, tako da nismo samo mi pogođeni ovim problemom. Međutim, informacije koje mi imamo od kolega iz regiona su te da se radi na prevazilaženju uzroka zbog kojih ovakvi zastoji s vremena na vrijeme nastaju i da se ovi problemi ubuduće neće dešavati, te da će se sve odvijati brže i lakše. Još jednom se izvinjavamo svim korisnicima i zahvaljujemo na strpljenju”, saopšteno CdM-u iz Uriona.

Podsjećamo, prije dvije godine su se korisnici insulinske pumpe u Crnoj Gori suočili sa sličnim problemom – nijesu mogli da koriste insulinske pumpe jer tada nije bilo isporuke potrošnog materijala. Naime, kako je CdM tada pisao, do zastoja u realizaciji isporuke tada je došlo zbog promjene isporučioca ovog pomagala u Crnoj Gori.

Do prije dvije godine zastupnik potrošnog materijala bila je firma Glosarij, a nakon toga kompanija Urion.

Šta je insulinska pumpa

Insulinska pumpa je najmoderniji način na koji osobe sa dijabetesom tip 1 mogu da primaju insulin, kao i da specifičnim doziranjem insulina mnogo bolje imitiraju prirodno funkcionisanje pankreasa.

Sama pumpa nije ništa drugo do mali kompjuterski uređaj koji, na osnovu prethodno zadate komande, ubrizgava određene količine insulina više puta tokom dana, i to u tačno određeno vrijeme.

Količina insulina koju ova pumpica ubrizgava obično se razlikuje od doze do doze, odnosno od toga u koje doba dana se konkretna doza prima.

Insulinske pumpe, osim malog kompjutera, u sebi imaju i posebne bočice (ketridže) sa insulinom, koje ova pumpica, na osnovu ranije zadatog režima, preko malog katetera i iglice postavljene pod kožu samostalno ubrizgavaju.

Insulinska pumpa ubrizgava insulin kontinuirano tokom 24 časa ispod kože, i održava glikemiju između obroka i tokom noći.

Doze insulina su podijeljene u bazalne, bolusne – za pokrivanje ugljenih hidrata kod obroka i dodatne ili korekcione doze.

U vrijeme obroka koristi se, dakle, dugme na insulinskoj pumpi za ubrizgavanje dodatne doze insulina koja se naziva bolus. Bolus se koristi za pokrivanje ugljenih hidrata pri svakom obroku ili užini. Ako pojedete više nego što ste isplanirali, moguće je isprogramirati veći bolus insulina da to pokrije.

Bolus se takođe ubrizgava prilikom hiperglikemije. Ukoliko ste u hiperglikemiji prije obroka, uzima se korekciona doza bolusa kako bi se glikemija vratila u normalu.

Svake godine između 30 i 40 osoba mlađih od 20 godina razboli se od dijabetesa u Crnoj Gori. Kod starijih od 15 godina bilježi se obolijevanje od dijabetesa tipa 1, tipa 2 i gestacijskog dijabetesa.  Djeca (strost do 14 godina) skoro isključivo obolijevaju od dijabetesa tipa 1. Godišnje između 20 i 30 djece ispolji dijabetes tipa 1.

pročitaj više

Severina: Neću više nikad doći u Srbiju dok ovaj ne sjaše s vlasti, znamo svi dobro koji

magazinnina

Hrvatska pjevačica Severina Vučković u nedjelju uveče je zadržana i ispitivana na srpskoj granici zbog, kako navode mediji, “neke sporne izjave”.

Nakon razgovora s policijom, Severini je dopušteno da uđe u Srbiju, ali je ona odlučila da se vrati u Hrvatsku.

Pjevačica se danas o događajima na granici sa Srbijom, oglasila saopštenjem koje prenosimo u cijelosti:

“Točno je da sam imala bliski susret s organima reda i ćudoređa na hrvatsko-srpskoj granici sa srbijanske strane. U nedjelju oko 19:45 sati došla sam do graničnog prijelaza Bajakovo na srbijanskoj strani sa svojim menadžerom. Trebala sam pjevati na jednom 18. rođendanu. Međutim, sudbina nije tako htjela.

Granični policajac nas je, prilikom pregleda dokumenata, zamolio da stanemo sa strane. Moja srbijanska odvjetnica zvala je odmah graničnu policiju, ali bezuspješno. Nekoliko sati smo stavljeni sa strane, sjedeći u autu. Onda sam krenula u zgradu granične policije tražeći toalet pa su mi usput rekli da se ”čekaju inspektori iz republičkog MUP-a koji putuju iz Beograda.” Shvatila sam da postaje ‘ozbiljno’.

Prilikom njihovog dolaska oko 22:15 sati, prvo su 45 minuta preturali vrlo detaljno naše vozilo i naše stvari u njemu, kao zadnje sitne švercere. Kao, tražili su oružje. Ja i oružje – svakako. Pitali su me kuda idem i imam li radnu dozvolu za nastup, a potom su me odveli u zgradu policije na razgovor. Ništa sporno u autu nisu našli. Naravno.

Na ispitivanju su mi bez suvišnih pojašnjenja krenuli postavljati pitanja što mislim o Srebrenici, Oluji, zašto sam podržala demonstracije protiv iskapanja litija i napisala da je to Srbija koju volim. Dotakli su se i Jasenovca, a došli su i do Tuđmana. Treba li reći da mi je policajac, u 30-tim godinama, stalno pokušavao objasniti da samo radi svoj posao, jer sam ja javna osoba i imam društveni utjecaj pa eto… Na to sam mu rekla da će tek vidjeti taj utjecaj kad sjutra sve objavim što me ispitivao i kad svi mediji prenesu. Jadan je stalno izlazio tijekom ispitivanja, jer ga netko zvrcao na telefon, valjda mu davao daljnje upute, pa se ovaj vraćao s novim i novim pitanjima. Pitanjima na koja obično povjesničari daju odgovore.

Kad su me pitali oko Srebrenice, policajac mi je rekao kako je morao guglati što sam govorila dok se vozio prema granici, pa sam ga uputila, kad je već guglao mene, da progugla izjave Milorada Dodika iz 2004. godine u emisiji Senada Hadžifejzovića, kada je rekao ”Znam što je bilo u Srebrenici, bio je genocid”. ”Imate to na YouTube-u”, nježno sam ga pokušala podučiti. Rekla sam mu, kad već gugla, da izgugla i Vučića koji je svojedobno u Glini huškao Srbe i objašnjavao im da je to Srbija. Pitala sam organa reda i zašto nisu uhitili njemačkog kancelara Olafa Scholza nedavno kad im je došao u posjet, budući je Njemačka glasala u Ujedinjenim narodima za rezoluciju o Srebrenici?

Rekla sam mu da im je predsjednik bio Miloševićev ministar informiranja pa ih očito nije dobro informirao. Potom mi je rekao kako ‘nisam laka za razgovor’. Nisam im laka? U jednom trenutku sam odlučila prekinuti tu agoniju s organom reda i očito novosrpskog ćudoređa, odnosno tzv. informativni razgovor s nepoćudnim elementom. Policajac mi je govorio da on, eto, simpatizira Milanovića. Ja sam mu rekla da mi je drago, ali da ja njihovog predsjednika ne.

Pa da, ja volim Srbiju. Volim takvu Srbiju gdje 100 tisuća Srba prosvjeduje zbog zaštite okoliša i da bi sačuvalo svoju zemlju. A onaj koji je trenutačno na čelu Srbije neće mojim maltretiranjem skrenuti pažnju s problema koji more Srbe u Srbiji.

Pokušala sam organu reda objasniti da im je vođa, za kojeg mi reče da je izabran na izborima, najveći ‘ustaša’ za Srbe. Protjerao je iz države stotinu tisuća Srba koji su pobjegli od njegove politike i ekonomije. Ostatak koji drži u državi, a sada kani trovati litijem, pokorio je kroz medije koje drži u šaci predanije i jače od Putina samog, koji mu je jedan od najvećih uzora.

Kad su me krenuli ispitivati što mislim o silovanim ženama i o tome što su izgnani Srbi iz Hrvatske – ja sam rekla da je svaka žrtva teška, ali da prekidam ovu predstavu i da neću više odgovarati na njihova pitanja, da mi vrati dokumente, jer da na meni neće vježbati silu, jer nisam osoba pogodna za zastrašivanje i da će o svemu ovome sutra čitati u svim medijima. Rekla sam i da više nikada neću doći u Srbiju dok god joj je na čelu onaj, znate dobro koji. Nekoliko puta me policajac molio da to ne radim, objašnjavao mi da mogu slobodno u Srbiju. Samo sam mu dodala da svojim nadređenima poruči da su ispali glupi, jer će samo postići kontraefekt, a ja od Srbije ne živim…

Pitala sam ga i tko je ovo naredio, on me pokušao uvjeriti da je ovo uobičajena redovna kontrola. Redovna, kažete… Nikad mi se ovako nešto nije dogodilo; ni u Americi, ni Kanadi, ni Švicarskoj, a pogotovo u zemljama regije, jer me svi smatraju svojom.

Pokušala sam im objasniti nekoliko puta da svatko ima pravo na svoje mišljenje, da je verbalni delikt ukinut s ukidanjem komunizma. I da mi je žao svih njih, da ih volim, da su Srbi pošten i dobar narod, ali da im je vlast grozna i da nikad nisam rekla da su Srbi genocidni, nego su to Vučićevi mediji izmisli, kao što izmišljaju laži godinama o svima koji se suprotstavljaju režimu.

I na kraju sam im otpjevala Balaševićevu pjesmu:

Davno ti je vrag zaseo na prag, zemljo Srbijo
Niko živ se ne seća tolikih nesreća za jednog vezira
Oko tebe komšije podižu bedeme jeda i prezira

E, tog još nije bilo, mm-mm, ludama je milo, a ostale je stid

I poručila im: vama hitno treba novi Balašević.

Srbijo, volim te… i želim da što prije postaneš demokratska. Ali neću više nikad doći u Srbiju dok vam ovaj ne sjaše s vlasti. Znamo svi dobro koji. A i kakva je to državna vlast kad se boje mog mišljenja?”

pročitaj više

Crnogorska arhitektica se osvrnula na novi izgled kuće Vujovića: “Elementi dodati na fasadi izgledaju kao nalijepljeni panoi”

magazinnina

Kada je srušena jedna od najutentičnijih kuća u Podgorici, kuća Vujovića u Bokeškoj, i laička i stručna javnost bila je zatečena.

A, sada poslije nekoliko mjeseci ponovo se javnost uzburkala novim izgledom.

O novom izgledu koji kruži ovih dana na društvenim mrežama, potražili smo stručno mišljenje crnogorske arhitekrice Nine Jovićević Jelenić.

Njeno viđenje prenosimo u cjelosti:

Želim se osvrnuti o jednoj od najstarijih kuća srušenoj u Podgorici. Nakon dvije godine dolaska na odmor u  Crnu Goru vidim da zapravo više nema ni traga od jedne arhitektonske vrijednosti originala i starine u našem gradu. Radi se o kući Vujovića, koja se nalazila u Bokeškoj ulici.  Dobro sam rekla nalazila jer na tom istom mjestu je nikla jako loša kopija: Objekat liči na sve osim ne na bivšu kuću Vujovića.

Arhitektica je revoltirana onim šta se dešava u Crnoj Gori.

-Prije svega moram reći, u Crnoj Gori se ruši, gradi, dograđuje, kako ko stigne. Sve uz veliki uticaj moći kapitala, vlasti…

Ko daje tim ljudima za pravo da određuju da li se jedno kulturno dobro može srušiti!?

Većina građana Crne Gore nema svijest o očuvanju kulturnog nasleđa što bi prije svega trebao da bude prvi korak ka nekom napredovanju.

Zaštita nasleđa trebala bi se prenositi sa generacije na generaciju i time bi se stvorila slika jedne države koja poštuje svoju kulturu, istoriju, važne objekte od vrijednosti za značajni izgled i kulturu jednog naroda.

Ona se pita gdje je nestala ta svijest.

Iz jednostavnog razloga jer niko od tih odgovornih ljudi koji su na pozicijama da odlučuju o ovako jako važnom koraku nikada nisu snosili odgovornost za veliku štetu koja je do sad nanešena našoj kulturnoj baštini. Baš zato se dešavaju i dešavaće se ovakve stvari.

U ovom slučaju ne mislim da je kriv ni investitor, ni arhitekta već taj ko je dozvolio da se sruši Podgorički objekat iz XX vjeka i dozvoli da se gradi već što se izgradilo.

Tako se gbi duh stare Podgorice.

Kuća Vujović, je trebala da bude sačuvana, restaurirana i trebalo e da ostane autentično ista.

Da bude jedno očuvanje arhitektonske gradnje i istorije stare Podgorice sa dubokom pričom.

Ona ko razišla o očvan kltrne baštine ednog naroda naravno nikada ne ruši takve građevine.

Međutim, sada je već nažalost kasno i ožeo govoriti sao o posledicama onoga šta je rađeno.

Po mom mišljenju ovo uništenje predstavlja jednu sliku ne tako lijepu za vidjeti u našem glavnom gradu.

Koliko sam upućena, rečeno je bilo da će zadržati indentičan izgled starog objekta tj istu fasadu koja gleda na Bokešku ulicu.

Međutim pitam se je li neko radio neki eksperiment pa od svakog stila malo pomješao i time devastirao ambijent.

Prije nego što počnem nabrajati što mi je sve odvuklo pažnju, objekat je prešao svoj postojeći gabarit i ne želim ni komentarisati zadnju dodatu staklenu etažu.

Evo šta mi je odvuklo pažnju:

1_Nova fasada objekta sa lijepljenim kamenim pločama podsjeća na rotiran pod za hodanje a gdje na priloženoj slici starog objekta vidite grubi malter u boji?

2_Naglašeni ulaz sa dva stuba koja nose terasu prvog sprata su jednolična i nemaju veze sa starim stubovima.

3_Ulazna vrata sa naglašenim lučnim portalom nemaju vezu sa autentičnim, sa uskim lukom bez detaljne razrade elementa.

4 Elementi dodati na fasadi koji izgledaju kao nalijepljeni panoi za reklamu, iskreno malo me plaše. Trebali su ostati u ravni malterisane fasade u istoj toj teksturi gdje bi se u pozadini azirala svijetla boja fasade jer na staroj kući su bili tako lijepo i skladno podijeljeni vertikalno sa prozorima.

5 Konzolna ploča za terasu prvog sprata je izuzetno tanka i nema veze sa prethodnom.

6 Otvori prozora i vrata su sa smanjenom veličinom. Nova bravarija ne ide uz duh starog objekta.

7 Ovo što su nakačili na fasadu da izgleda kao na staroj kući je dekorativni tanki element dok na staroj kući to je bilo postolje krovne konstrukcije.

8 Totalno promašena arhitektonska struktura pedimenta i lučnih otvora.

Ovo će, nažalost, ovako i ostati ko zna koliko još godina.

Iskreno, sramno za struku i nadležne organe koji dozvoljavaju da se ovo dešava.

Arhitekta Nina Jovićević Jelenić

pročitaj više

Prosvetni radnici od danas u štrajku, ministarstvo ćuti, roditelji i đaci na čekanju, sluđeni

magazinnina

Sinoć negdje oko 19 časova neuspješno je završen sastanak predstavnika Sindikata prosvete i Ministarstva prosvete, nauke i inovacija.

Nakon sastanka na kome nije postignut dogovor predsjednik Sindiokata prosvjete Crne Gore Radomir Božović kazao je da će u ponedjeljak tj. danas početi štrajk prosvjetnih radnika.

“Od nas je traženo da odložimo štrajk, mi ne možermo da odložimo štrajk”, rekao je on iako je samo prije nekoliko dana kazao da, ako se postigne dogovor sa ministarstvom, istog časa će najavljeni štrajk biti obustavljen.

Nastavnici koji štrajkuju neće držati nastavu oni koji ne podržavaju štrajk držaće časove.

“Na direktorima je da organizuju nastavu, makar kod onog dijela nastavnika koji hoće da rade. Neka direktori vide postoji li način da se organizuje nastava rekao je predsjednik Sindikata.

Sluđeni roditelji i njihovi školarci čekali su sinoć zvaničnu informaciju da li će danas njihova djeca imati nastavu ili ne.

Sinoć tek oko 22. sati oglasilo se ministarstvo i izrazilo žaljenje što sa prosvetarima nije postignut dogovor a, članovi Savjeta roditelja su negdje isto u to vrijeme javili roditeljima da nastave u školama u danas neće biti.

Novi sastnak ministarstva Prosvete i Sindikta najavljeno je da će se održati u srijedu.

Većina nastavnika u srednjim školama nije u štrajku, ali jesu onu koji predaju u osnovnoj školi koja je zakonom obavezna!

Predsjednik Sindikata prosvete rekao je jutros gostujući na jednoj televiziji da se ne slaže da u ovom štrajku djeca najviše trpe. Najviše ispaštaju prosvetni radnici utvrdio je on, i počeo da nabraja koliko je prosvetnih radnika bez stana i tako redom. Ni riječi o djeci. Tako se otkrilo ono što svi odavno znamo. Posvećenost poslu, svjesnosti da bi se trebalo biti uzor mladim generacijama je manje važno od novca. I to ne važi samo za prosvetare već skoro za sve profesije u našem društvu.

Naravno, ima i svijetlih primjera poput učiteljice iz jedne osnovne škole u Podgorici koja je iznjedrila mnoge generacije i koja je uprkos tome što ne prima veću platu od ostalih kolega jutros uvela đake u svoju učionicu i tako djecu i svoj poziv stavila na prvo mjesto!

Gospodo prosvetari, imate pravo na svojih 10 posto dogovenog povećanja zarade ali ne na ovaj način- ne preko leđa djece. I molimo poštujte zakon jer kakav god da je dok se ne donese novi mora se poštovati stari. Učite djecu i tome da su uvijek u jednoj ruci prava u drugoj obaveze.

Gospodo iz ministarstva, hoće li obavijestiti roditelje idu li sjutra njihova djeca u školu ili ćete to učiniti u srijedu oko 22h? Hoćete li ih već danas obavijestiti kako će se do srijede i možda i poslije izvoditi nastava? Njihovo pravo je da znaju jer djeca nisu paketi. I Hoćete li građane obavijetiti šta kaže zakon u ovom slučaju i mora li se on poštovati?

MN

pročitaj više

Vedrana Rudan: “Djeci nakon smrti treba ostaviti samo dugove i pogrebne troškove”

magazinnina

Književnica Vedrana Rudan često komentariše aktuelna dešavanja, a svojim izjavama često privlači veliku pažnju.

Vedrana Rudan je sada u svojoj novoj kolumni govorila o djeci i nesvakidašnjim stavom izazvala brojne reakcije, a prenosimo je u cjelosti.

“Moj poljski prevodilac Gregor ispričao mi je fenomenalnu anegdotu. On i žena iznenada su dobili dvije karte za pozorišnu predstavu koju su svakako željeli vidjeti. Imali su malog sina, njihova teta čuvarica je srećom bila kod kuće. Zatražili su od nje da uskoči.

Rekla im je da može ali da neće jer pohađa kurs. “Kurs, kakav kurs?”, pitao je Gregor. Poljska je u to vrijeme ušla u Evropu. Kurs organizuje jedna evropska organizacija, svi koji ga polazimo moramo naučiti kako reći NE. Mogu čuvati malenoga ali neću.” Gregor je bio u šoku, nisu otišli u pozorište. Ja sam tada prvi put skontala da je najveći izazov svakome od nas kako u životu bez oklijevanja reći NE. Od moga razgovora s Gregorom prošlo je dvadesetak godina.

Doduše, nije lako otvoreno govoriti o izgubljenim bitkama. Kad smo već kod NE tu je riječ najteže izgovoriti u pravcu mesa našeg mesa. S jedne strane smo mi, umorni od života, neki od nas na odlasku, s druge strane su vampiri u punoj snazi. Mi njih volimo, ili mislimo da ih volimo ili smo povjerovali onima koji su nam rekli da je jedina neraskidiva veza ona između naših krvopija i nas.

A oni… Prijatelj je svoju kuću poklonio ćerki, bila je trudna, muž student, ona studentkinja u trideset i drugoj, ako ti neće pomoći otac, ko će? Djevojka se udala i uselila, moj prijatelj je uselio u podstanarski stan od trideset kvadrata, starcu u pedeset i devetoj malo treba, bivša žena živi u drugoj državi.

Prijatelj je srećan čovjek. Smije čuvati unuku, smije je voditi u vrtić, smije je voditi iz vrtića, smije s njom u svojoj garsonijeri provoditi svaki vikend jer njegova djeca, sad već na pragu četrdesete, studiraju”, povremeno čak i nešto rade. Kad prijatelj plati najam, režije i pasju hranu za svoju Lulu malo mu ostane za preživljavanje. To skriva od djece” tako da od svoje devedesetogodišnje majke posuđuje lovu da bi mogao hraniti unuku. Doduše, Lole će se morati odreći jer se stanari bune. Lola laje”, zidovi su tanki, prijatelj traži dobre ruke u koje će uvaliti svoju ljubimicu, nikako da ih nađe.

Svi njegovi vršnjaci koji imaju unučad traže dobre ruke za svoje ljubimce jer ne možeš hraniti i njih i unučad.

Prijateljica, zajedno smo išle u osmogodišnju školu, na pragu je sedamdeset i pete. Radi u Italiji. “Srećom, rekla mi je juče, zdravlje me služi, čuvam onog starca već dvadeset godina, ako umre djeca će mi crknuti od gladi.” Njena djeca su na pragu pedesete ali život je težak, život je skup, djeca djece traže svoje. Zato su nonu nagovorili da svoj stan iznajmi. Kad od Italijana dobije slobodan vikend spava na kauču kod djece u dnevnom boravku. Znam da im smetam ali mi to nikad nisu rekli.”

Komšinica je već tri nedjelje u domu. Dom je smrdljiva rupa, uski hodnici zakrčeni su kolicima u kojima sjedi usrana starčad koja pojma nema gdje je. Šezdesetosmogodišnja komšinica u punoj snazi spava u sobi s nepokretnom ženom koja urla čitavu noć. Svoju je kuću dala sinu, jadno pedesetogodišnje dijete ne može sa troje djece biti podstanar.

Srećom, dogovorila se s vlasnikom doma pa svakog dana autobusom ide u grad i čisti stanove da bi mogla plaćati dom. Važno mi je da su oni na sigurnom i da ih niko ne može izbaciti iz kuće.”

Juče je kod mene bio unuk Krešo. Otvorio je frižider: “Nona, nema kole, ti znaš da ja pijem samo kolu!” Ko te je*e”, rekla sam ispunjena nježnošću i ljubavlju. Nona”, sjeo je na kauč i digao noge na fotelju, vi imate i kuću i vrt i mačke, a mi živimo u onoj rupi, vas ste dvoje, a nas ima…” Reci tati da se goni u ku*ac!”

Davno sam napisala da djeci nakon smrti treba ostaviti dugove i pogrebne troškove. Niko me ne sluša. Ni ja samu sebe nisam slušala. U posljednje vrijeme gledam oko sebe i polako, nikad nije kasno, učim, učim, učim…”.

pročitaj više

Vedrana Rudan: “Ne možeš slikat gu**cu i klepetati o majčinstvu”

magazinnina

Vedrana Rudan kaže da joj moderno majčinstvo ide na živce, a evo i zbog čega.

Vedrana o svom životu, majčinstvu, djeci i unucima uvijek govori realno i do koske ogoljeno, što joj daje pravo da priča i o tome kako vidi današnje majke:

“Meni to moderno majčinstvo toliko ide na živce. Taj feminizam koji nije uopšte feminizam. To je nekakva poza kojekavih influenserki koje misle da je trendi boriti se za ženska prava a pritom pokazati i gole noge. Ja to osuđujem. Osuđujem i mlade majke koje svoju djecu doživljavaju kao projekat ili kao izvor bogaćenja.

Te majke, nemajke toliko uništavaju privatnost svoje djece da bi sebe istakle, ali ja znam iz iskustva da je majčinstvo krvavi posao i da ti ne možeš okolo da se slikaš gole gu*ice i klepetat o majčinstvu i biti istovremeno i majka. To jedno drugo isključuje.

Dakle, ti možeš govoriti o majčinstvu da bi prodala neka kolica ili dudu, ali sigurno dvije, tri žene koje nemaju nikakva ljudska prava brinu o tom tvom nesrećnom djetetu.

To je jedno licemjerje. Žene su postale nekakve hodajuće reklame, naduvane i izobličene lutke i sve ono protiv čega sam se ja borila. Ali mislim da se tu više ništa ne može popraviti. Žene su prestale da budu osobe, a postale su igračke u rukama kapitala i muškarca”.

pročitaj više

Kolumna, piše Vedrana Rudan: “Punoljetnoj djeci pokazati vrata”

magazinnina

“Djeca ne duguju roditeljima ništa”, svojevremeno je na svom blogu napisala spisateljica i kolumnistkinja Vedrana Rudan.

Njenu kolumnu objavljenu na portalu “Rudan.info”, prenosimo u cjelosti.

“Negdje na netu naletjela sam na ovu rečenicu. Napisala ju je Lisa Pontius, poznata influenserka, žena ima trideset i tri godine, mnogi čitaju njene objave.

Sviđa mi se teza. Bez ikakve zajebancije, sviđa mi se. Ni jedno dijete, naravno kad prestane biti dijete, roditeljima ne duguje ništa. Dijete je odrasla osoba kad navrši osamnaest godina. I baš bi bilo lijepo kad bi roditelji odrasloj osobi mogli reći: „Bivše dijete moje, ne duguješ mi ništa. Tamo su ti vrata. Srećan put!“

Svi ili gotovo svi moji znanci, da sebe vole i poštuju, s velikim bi zadovoljstvom pristali na takav rasplet odnosa sa svojom bivšom djecom. Ne volimo se i ne poštujemo se. Mi volimo djecu, djeca ne vole nas. Zašto ljudi imaju djecu? Životinje smo, u nama čuči zov divljine.

Kad smo mi mame prvi put stavile svoju bebu na sise niko nam nije rekao da će nam beba jednom postati stranac. Bivša beba će u vrtiću mlatiti ostale bivše bebe, krenuće u školu i biti loš đak, beba će se upisati u srednju školu, koliko koštaju instrukcije svi znamo, neki na fakultet. Što sam ono rekla, kad dijete navrši osamnaest, prestaje biti dijete. Na fakultet ljudi kreću u osamnaestoj. Jesu li perverzni roditelji koji plaćaju školovanje djeci koja to nisu? Ili je to „normalno“?

Većina bivše djece će se složiti da to jeste „normalno“. Njihovo je objašnjenje uvijek isto, „nisam ja tražio, tražila, da se rodim“. Ajmo se složiti, normalno je punoljetnim ljudima plaćati fakultet iako u mnogim zemljama to „djeca“ sama sebi plaćaju jer roditelji bivšoj djeci ne duguju ništa.

Gledam ljude oko sebe. Moje vršnjake i mlađe. Svi imamo tridesetogodišnju ili četrdesetogodišnju „djecu“. Poklanjamo im stanove, kuće, aute, odjeću, odjeću za njihovu djecu, nalazimo im posao. Keš, keš, keš! Nikad dosta keša. Neki roditelji pasu travu da bi od djece izmamili hvala. Nikad „hvala“ čuti neće jer „djeca roditeljima ne duguju ništa“.

I ne duguju. Mi roditelji, zaslijepljeni bezuslovnom ljubavlju koja ne graniči s perverzijom, ona jeste perverzija, postajemo bankomat doživotno osuđen na riganje novčanica. Što će nama telefonski poziv? Čokolada? Osmijeh? Cvijet? Zagrljaj? Mi smo svoje na ovome svijetu obavili. Izrodili smo neshvaćene genijalce koji bi bili turbo uspješni da žive u nekom drugom vremenu, da ih ne ubija korporacijski kapitalizam, da su završili neki drugi fakultet, da nisu u depri, da od nas dobiju pet hiljada eura, mi smo dali samo tri, da nisu djeca razvedenih roditelja, da jesu djeca razvedenih roditelja, da su djeca pokojnih roditelja…

Kad „djetetu“ u četrdesetoj isplatiš jednu od rata kredita koji mu do smrti nećeš vratiti, moraš imati na umu da „djeca roditeljima ne duguju ništa“. Ovih sam dana mnogo razmišljala o toj temi. Nešto se u meni definitivno prelomilo. Shvatila sam da me najzad, nakon toliko godina davanja koje se podrazumijevalo iako je proslava „djetetovog“ osamnaestog rođendana davno iza nas, uopšte nije briga hoće li neko prema meni biti pristojan ili mi ikad reći hvala.

Prosvijetlila me teza da mi dijete ne duguje ništa. Juče me prijatelj nasmijao. „Nazvao sam sina, rekao mi je: „Stari, na sastanku sam, nazvaću te za pet minuta. Već petnaest dana čekam da me nazove.“

„Ahahahaha.“ „Tebi je to smiješno“, čudio se? „Smiješno mi je, ja se više na ta sranja neću paliti.“ „Blago tebi.“

Da, blago meni. Imam muža, imam mačku, imam kuću, imam cvijeće. Dopizdjelo mi je boriti se za „ljubav“ četrdesetogodišnjeg djeteta do mog zadnjeg eura. Šta sam dala, dala sam. Naravno da sam pogriješila kad nakon duvanja u osamnaest svjećica nisam rekla: “Tamo su ti vrata“. Nikad nije kasno. Dobar je osjećaj pokazati vrata i dvadeset godina kasnije.

Lakše se diše”.

pročitaj više

Ovih 25 artikala će se prodavati po najnižim cijenama

magazinnina

U Crnoj Gori sjutra počnje kampanja STOP INFLACIJI u koju se uključilo šest maloprodajnih lanaca: Voli, Mercator, Laković, Domaća trgovina (Aroma, City, Conto), Franca i Megapromet.

Antiinflaciona korpa formirana je na način da sadrži najmanje po jedan artikal iz svake od 25 vrsta dogovorenih proizvoda u tabeli koja slijedi. Izbor konkretnog artikla iz definisane vrste proizvoda vrši sam trgovac i formira cijenu u skladu sa prethodno postignutim dogovorom sa Ministarstvom ekonomskog razvoja(trgovačka marža u maloprodaji ne treba da bude iznad pet odsto, dok je trgovačka marža u veleprodaji takođe limitirana na pet odsto).

Trgovac je u obavezi da vodi evidenciju o vrstama, cijenama i zaračunatim maržama na pojedinačne artikle koji ulaze u strukturu antiinflacione korpe i na zahtjev Ministarstva iste dostavi na uvid.

Svi trgovci imaju mogućnost da prošire listu proizvoda koji ulaze u sastav antiinflacione kopre, formiraju cijene prema postignutom dogovoru i o tome vode adekvatnu evidenciju, ali trgovac ne može skraćivati listu proizvoda.

Trgovac može mijenjati artikle u okviru iste vrste proizvoda u zavisnosti od raspoloživosti i zaliha, na mjesečnom nivou.

Trgovci će artikle obilježavati na poseban način, a Ministarstvo će obezbijediti odgovarajuću promotivnu kampanju trgovaca koji pristupe ovom sistemu snižavanja cijena.

Artikal ne smije biti pri isteku roka, ne smije imati manjkavosti niti bilo kakva oštećenja i ne smije biti lošijeg kvaliteta od prosječnog kvaliteta proizvoda određene vrste.

Predviđeno je da nove, snižene cijene u skladu sa dogovorom o “antiinflacionoj korpi” stupe na snagu sjutra, 21. marta i traju do kraja aprila, nakon čega će akcija biti produžena do 1. juna sa mogućnošću zamjene artikala.

O kojim se artiklima radi pogledajte OVDJE.

pročitaj više

Protest Udruženja roditelji: Posljednji čas da se kaže stop nasilju nad djecom

magazinnina

Na Trgu nezavisnosti u Podgorici je, u organizaciji te nevladine organizacije, održan protest zbog nasilja među djecom i mladima. Protestu su prisustvovali premijer Dritan Abazović i ministar unutrašnjih poslova, kao i poslanik Socijaldemokrata Boris Muguša i veliki dio predstavnika iz nevladinog sektora.

U Baru je, na Trgu Vladimira i Kosare. istim povodom organizovan protest.

Izvršna direktorica Udruženja, Kristina Mihailović, kazala je da je od presudne važnosti da predstavnici svih nadležnih zajedno definišu naredne korake.

“Smatramo bespotrebnim u ovom trenutku procjenjivanje da li nasilja ima više ili manje, jer svi živimo u ovoj zemlji i znamo sa čim se svakodnevno susrijećemo, zbog čega je važno promijeniti načine uticanja na ovu problematiku i prestati tražiti opravadanja, odnosno prebacivati krivicu na drugu stranu”, kazala je Mihailović.

Poručuje da su odgovorni svi, i da je zato i treba donijeti mjere koje se odnose na sve i obavezno nadzirati njihovu primjenu.

Bez nadzora primjene, tvrdimo, ništa neće promijeniti i zato predlažemo hitnu sjednicu Savjeta za prava djeteta o mjerama prevencije i suzbijanja nasilja među i nad djecom u Crnoj Gori, uvođenje novih vaspitnih mjera za počinioce i sistema nadzora njih i njihovih porodica i definisanje socijalnih usluga i servisa podrške za žrtve nasilja i njihove porodice”, navela je Mihailović.

Takođe je, predložila defisanje socijalnih usluga i programa postupanja sa počiniocima nasilja i njihovim roditeljima/starateljima, izmjenu zakonske regulative na način da jasno definiše odgovornost roditelja/staratelja, nadzor i kazne za njihovo nepostupanje I uspostavljanje sistema nadzora i kontrole rada nadležnih institucija – posebno uprava škola, i centara za socijalni rad, policije, tužilaštva, sudstva.

“Pojačan nadzor policije i svakodnevni obilazak i prisustvo policajaca u blizini škola, početak rada zaštitara u školama i uspostavljanje sistema video nadzora u svakoj školi i njihovim dvorištima, kao I ponovno uspostavljanje i primjena Programa za suzbijanje vršnjačkog nasilja i vandalizma u školama”, istakla je Mihailović.

Poručila je i da je neophodno sistemsko rješenje koje će obezbijediti veći broj stručnih radnika u školama – psihologa, pedagoga, socijalnih radnika… koji će biti podrška mentalnom zdravlju djece i mladih.

“Sistemsko rješenje koje će obezbijediti veći broj stručnih radnika na lokalnom nivou u savjetovalištima/centrima za mentalno zdravlje, koji će pružati psiho-socijalu podršku djeci i mladima”, kazala je Mihailović.

Prema njenim riječima, potrebno je i usvajanje podzakonskih propisa i početka primjene novih odredbi Krivičnog zakonika koje se odnose na počinioce djela protiv polne slobode maloljetnika (uspostavljanje registra, sistema nadzora počinilaca…).

“Ovo su mjere koje smatramo ključnim, a očekujemo i da predstavnici institucija i  prosvjetni i stručni radnici daju svoj doprinos predlozima na osnovu iskustva u radu. NE SMIJEMO DA DOZVOLIMO DA JOŠ NEKO DIJETE NASTRADA da bismo reagovali!”, zaključila je Mihailović-

Tokom protesta je poručeno da je ovo posljednji je čas da se kaže stop nasilju nad djecom.

„Organizovane tuče, pretučena djeca, droga, alkohol, puštanje na slobodu povratnika, neizanteresovanost institucija i porodica, minimalne kazne, dojave o bombama u školama, pedofili na slobodi, suicidi zbog nasilja…Zato najglasnije tražimo bezbjedne škole, bezbjedne ulice, strože kazne za počinioce , dodatne vaspitne mjere, odlučne akcije nadležnih, odgovornost porodice i institucija“, naveli su organizatori protesta.

Predsjednica Upravnog odbora Unije srednjoškolaca, Lana Lješković, rekla je da strašno da se u 21 vijeku dešavaju ovakve stvari i da se nekontrolisano odvijaju, bez rješenja i odgovora institucija i nadležnih organa.

„Smatramo da treba vratiti psihologe u škole, da treba edukavati više nastavni kadar i roditelje. Pozivam vas da razmislite o ovome što se dešava u našoj državi“, kazala je Lješković.

Profesor biologije Petar Špadijer, kazao je da ukupna društvena klima forsira nasilje.

„Najlakše je za sve oblike vršnjačkog nasilja optužiti škole kada god nemamo hrabrosti i znanja da prstom uperimo u prave adrese“, poručio je Špadijer.

On je rekao da su apelovali i da se vrati školski policajac.

“Odgovor policije je bio da nemaju ljudstva, a kasnije da ne znaju ko bi ih plaćao. Moram da ponovim rečenicu koju je nekad Evropa poslala crnogorskim zvaničnicima, a ona glasi: „Dosta je akcionih planova, radite nešto“”, zaključio je Špadijer.

Psiholog Radoje Cerović kazao je da današnji protest nije protiv „prirode“, već protiv institucija koje ne mogu da na nivou elementarnog arbitra garantuju poštovanje pravila.

„Mi te arbitre, institucije, nemamo suštinski razloga da poštujemo i to djeca osjećaju. Oni osjećaju nedostatak autoriteta, srozavanje na najniži mogući nivo svih onih koji bi trebalo da budu uzori. Sistem je tako danas napravljen da ste između nastavnika i djece i stvorili neprijatelje“, rekao je Cerović.

Kako je kazao, stvoren je sistem u kojem je uticaj pedagoga, nastavnika, direktora, mnogo daleko od mogućnosti da utiče na „mali prst mog ponašanja, a kamoli na to da prihvatim drugog i razmišljam o posljedicima prije nego bih ga udario“.

Prema riječima Cerovića, svi koji misle da će problem biti riješen ako se pozovemo na čast i tradiciju, moraju da se sjete da je to bilo rješenje u srednjem vijeku.

„Rješenje su institucije, kredibilitet, poštovanje pravila, i zato vjerujem, ako postoji nešto što bih volio da bude zajednička poruka, to je: evropske institucije, vladavina prava i suštinski kredibilan obrazovni sistem“, poručio je Cerović.

Glumica Branka Femić poručila je da potrebno svi glasno kažu da neće da ćute na bilo koji oblik nasilja.

„Najveća odgovornost je na političarima koji treba da prestanu da stvaraju atmosferu neprijateljstva i da rade svoj posao kako bi smo imali zdravo okruženje za odrastanje naše djece“, poručila je Femić.

Ministar unutrašnjih poslova, Filip Adžić, kazao je novinarima, da je evidento da sistem ima dugogodišnje probleme i da se nekad sporo i neadekvatne sankcije za bilo kakavu vrstu nasilja.

„Loše je što je povod okupljanja bio taj nemili događaj, ali je dobro da su ljudi reagovali, da su poslate ovakve poruke, kako bi alarmirali sve ljude koji jesu donosioci odluka, kako bi postupali strože“, rekao je Adžić.

Nakon protesta na trgu okupljeni su otišli do zgrade Vlade, a predstavnici organizatora protesta predali su Abazoviću kućice u kojima su navedeni njihovi zahtjevi i pisma roditelja.

PR Centar se medijskim praćenjem protesta Udruženja roditelji pridružio zajedničkoj borbi protiv nasilja kojem su izložena djeca.

pročitaj više

Sramna izjava Vladimira Jokovića: “Nemaju ni kučeta ni mačeta, ne možete glasati za nekog ko nema djecu”

magazinnina

Lider Socijalističke narodne partije i potpredsjednik Vlade u tehničkom mandatu i ministar Vladimir Joković dao je skandaloznu izjavu gostujući na Srpskoj televiziji.

“Ne možete glasati za nekoga da vodi vašu djecu, ko nema svoju djecu. Ni kučeta ni mačeta… Kakvu odgovornost, prema kome, pasoš u džep, mogu gdje god hoće da odu… Više ja i moj potpredsjednik Dragoslav Šćekić imamo djece nego čitav poslanički klub Demokrata”, skandalozne su riječi Jokovića, želeći da diskredituje Demokrate.

Reagovali su iz partije Alekse Bečića.

“Ako ste se ikada pitali kako izgleda potpuna izvitoperenost uma, vjerovatno je to ovo. A ovo nam je (i meni je teško da povjerujem) potpredsjednik Vlade. Što ako npr neko od nas ne može da ima djecu, Jokoviću”, upitao ga je na Tviteru poslanik Demokrata Danilo Šaranović.

Njegova partijska koleginica Zdenka Popović pitala je zašto ćute ministarke u Vladi.

“Zašto ćute poslanice SNP i URA na uvrede, stupidnosti i gadosti Vladimira Jokovića. Gdje ste da osudite ovakav fašizam jednog potpredsjednika Vlade i zatražite da odmah odstupi sa mjesta člana Vlade? Boli tišina vašeg ćutanja”, poručila je Popović.

Njena koleginica Tamara Vujović ističe da izjava potpredsjednika Vlade u tehničkom mandatu Vladimira Jokovića rupravo dokazuje zašto on nije kvalifikovan da obavlja nijednu ozbiljniju javnu funkciju. Ni da je predsjednik neke mjesne zajednice, a ne tzv. potpredsjednik Vlade.

Primitivni rječnik, retrogradne izjave instaliranih činovnika uznemiravaju javni prostor, napisala je na Tviteru potpredsjednica DPS-a Sanja Damjanović.

“Ipak, nemojmo da trošimo energiju na minimume, koji su bili poluga rušenja Crne Gore. Naša energija treba da se usmjeri na razvoj i mehanizam odbrane da nam se ovo nikada više ne desi. DPS je dinamika i garant razvoja, suvereniteta i EU sigurnosti. Možemo li da garantujemo uspjeh – možemo. Kada su u pitanju oblasti nauka, inovacije, tehnološki razvoj – tu smo – zajedno do SEEISTa, NTPa, doktorskih stipendija, Centara izvrsnosti, IPA fondova kroz EIP”, navela je Damjanović.

Takođe je reagovala i poslanica Socijaldemokratske partije Draginja Vuksanović Stanković.

“E moj Jokoviću pamet ti ne smeta da ovakve izjave daješ. A, znaš li Jokoviću da ima žena koje žele, a ne mogu da se ostvare kao majke?! Bolje je ćutati i biti smatran budalom, nego progovoriti i odstraniti svaku sumnju”, navela je poslanica SDP-a na Tviteru.

“Umjesto komentarisanja nepristojne i necivilizacijske izjave potpredsjednika smijenje ne 43.Vlade, navešću citat M.L.Kinga: “Ništa u svijetu nije opasnije od iskrenog neznanja i savjesne gluposti”, poruka je poslanika Socijaldemokrata Borisa Mugoše.

Predsjednica Foruma žena Socijaldemokrata Ivana Raščanin Radičević takođe je osudila ovu skandaloznu izjavu Jokovića.

“Sitna djeca kao mjerilo vrijednosti i doprinosa razvoja jednog društva – ovo je slika i prilika vrijednosnog sistema, tradicije i patrijarhata koji propagira potpredsjednik Vlade. U intervjuu za jednu medijsku kuću potpredsjednik Vlade sramno izjavi: “Kako može neko ko nema djece da vodi državu?” Ko nema, kako kaže, “ni kučeta, ni mačeta“. U preispitivanju nečijih kompetencija potpredsjednik Vlade Crne Gore koristi se time koliko ko ima ili nema djece – za nas žene kod Jokovića je vjerovatno  poželjno 3+ i to muške. Ništa kvalitet porodičnih odnosa. Ništa lični doprinos radom, ništa razvijanje servisa pomoći i podrške građanima”, ističe Raščanin Radičević.

Raščanin Radičević pita kakva je odgovornost potpredsjednika Vlade, koji izusti ovako nešto.

“Kakva EU. Ovo je the real thing! Totalna New age evropska, zelena vlada. Abazović i Joković, vazda za koplje ispred svog vremena”, zaključila je Raščanin Radičević.

Raščanin Radičević pita kakva je odgovornost potpredsjednika Vlade, koji izusti ovako nešto.

“Kakva EU. Ovo je the real thing! Totalna New age evropska, zelena vlada. Abazović i Joković, vazda za koplje ispred svog vremena”, zaključila je Raščanin Radičević.

Predsjednik Upravnog odbora Kvir Montenegro Danijel Kalezić podsjeća odlazećeg potpredsjednika Vlada Crne Gore da je, nažalost, potpredsjednik i onih koji nemaju djecu, ne mogu da imaju djecu, koji ne žele da imaju djecu, kao i onih koji su imali dijete ili djecu i nažalost su ih izgubili.

“Zastiđe je koga sve plaćamo i ko se sve uspio dograbiti vlasti”, poruka je Kalezića.

“Vjernik….. Hrišćanin….. Potpredsjednik Vlade…… Granica dna nikada nije konačna kada su u pitanju vrijednosti “tradicionalne Crne Gore”, poruka je istoričara Adnana Prekića.

A omladina Građanske inicijative “21-maj” poziva Jokovića da se suzdrži od daljeg “tralalajkanja i provaljivanja”.

“Javno obećavamo da ćemo mu na radni astal ostaviti primjerak ove knjige. Očekujemo da je pročita i da se javno izvini ne samo ženama nego svima bez djece”, naveli su oni na Tviteru.

(cdm)

pročitaj više

22 godine od NATO bombardovanja

magazinnina

Prije 22. godine,trećeg dana proljeća te 1999. godine, tačno u 19.45 sati počela je NATO agresija na tada Saveznu Republiku Jugoslaviju čiji je dio tada bila i Crna Gora.

NATO avioni,bez odobrenja Savjeta Ujedinjenih Nacija, poletjeli su iz svojih baza i prve bombe pale su na SRJ.

Mete bombardovanja su bile Beograd, Priština, Podgorica i nekoliko drugih gradova.

Prva bomba iz nevidljivih aviona, u Crnoj Gori pala je na danilovgradsku kasarnu „Milovan Šaranović“ i ubila devetnaestogodišnjeg vojnika.

Šest dana kasnije 30 aprila u bombardovanju Murina poginulo je šest civila među kojima troje djece, 14- godišnji Miroslav Knežević, 13-godišnja  Olivera Maksimović 10- godišnja Julija Brudar.

U novije doba nezapamćenoj agresiji koja je bez prekida trajala 78. dana tačan broj žrtava koje se mjeri hiljadama nikada nije utvrđen, a materijalna šteta u kojoj su teško su oštećeni infrastruktura, privredni objekti, škole, zdravstvene ustanove, medijske kuće, spomenici kulture, crkve i manastiri procjenjuje se od 30-100 milijardi

Posledice koje je bombardovanja ostavilo na građane i danas se osjećaju.

pročitaj više