Voditeljka Ana Mihajlovski prošlog marta prodala je svoj nalog na Instagramu kako bi pomogla liječenje dječaka Mihaila koji je zbog hemoterapije ostao bez sluha. Ana je otvorila novi profil, gdje uglavnom objavljuje fotografije praćene citatima ili njemim razmišljanima. Posljednja objava izazvala je mnogo pažnje.
“Zamislite da vam iz čista mira priđe osoba i kaže: „Gdje si ti, nakazo, pošla tako gadna?“ ili zamislite sebe kako prilazite nekome tako. Ne ide? Naši realni životi ispreplitani su sa našim digitalnim životima. Mnogima od mreža zavise raspoloženje, dan, san, a često i kućni budžet. Znamo da to nije idealno, ali tako je kako je. Imam 39 godina i znam ko sam. Svjesna sam svojih vrlina i mana, odrasla sam, stabilna i mogu reći prilično jaka osoba, ali dobro se sjećam vremena kada to nije bio slučaj. Sjećam se straha od svake emisije, jer znam šta me čeka poslije. Sjećam se neprospavanih noći, suza, pa i straha od izlaska na ulicu. Sve te ružne riječi stalno odzvanjaju u glavi mlade osobe”.
Evociranje uspomena ovog puta izazvala je reakcija na komentare koje svakog dana čitamo na društvenim mrežama. Svako ko ima pristup internetu danas može negdje da napiše svoje mišljenje, što je sasvim u redu, ali činjenica je da neki ljudi ne znaju gdje je granica i često vrijeđaju druge bez ikakvih skrupula, kulture i vaspitanja. Ana je prolazila kroz sličnu torturu na početku karijere, a ni danas je mnogi ne štede.
“Sjećam se teških životnih trenutaka, koje su javni komentari činili još težim. Sjećam se i kako je to previše definisalo bar deceniju mog života: „Ružna je, glupa je, zubata je, ne zna da priča, ne zna da se ponaša, ne zna, ne zna, ne… ona ništa ne zna!“ Naročito su bili potresni oni pasivno agresivni komentari, naizgled dobroćudni, koji vrijeđaju svaki dio vašeg bića. Bilo je to teško vrijeme i ne stidim se toga”.
Odakle potreba da uputimo ružne riječi nekome koga uopšte ne poznajemo ili sa kim komuniciramo samo u virtuelnom svijetu, pitaju se mnogi, pa i voditeljka, koja smatra da se problem može spriječiti.
“Danas, dok se iskreno zabavljena smijuljim raznim „smatranjima“ sa društvenih mreža vezanim za moj izgled, životni izbor ili harizmu, razmišljam o generacijama koje su sada baš u tom trenutku života u kome sam ja nekada bila. Onaj momenat kada se pitate ko ste, gdje ste i šta bi uopšte trebalo da budete, šta je dobro, a šta loše i šta ste od svega toga vi. Baš zato, zbog svih ljudi koje možete da povrijedite, molim vas da se zapitate koji vam je cilj prije ostavljanja komentara. Da li će to pomoći nekome? Da li je komentar konstruktivan ili samo pasivno agresivan, zajedljiv ili uvrijedljiv? Zapitajte se i šta ta agresija čini lično vašoj ličnosti. Odakle potreba da uputite ružnu riječ nekome ko nema uticaj na vaš život? Postoji li nešto dobro što možete da uradite danas za sebe i druge? To pitanje nam uvijek pomaže da rastemo, a i sužava prostor za gnijev. Kap vode ne može imati nikakav uticaj, ali provala oblaka može da napravi poplavu u nečijem životu. Razmislite da li zaista želite da budete baš ta kap koja je prelila nečiju čašu”.
