Andrija Milošević danas važi za jednog od najpoznatijih komičara, ali nikada nije krio da njegov put ka uspjehu nije bio ni malo lak.
On se gostujući u emisiji “Preživeli” na K1 osvrnuo na svoje početke i otkrio da je već sa 16 godina upisao glumačku akademiju u Crnoj Gori.
– Sad mi kažu ti si oduvijek bio takav, ali ja se iskreno ne sjećam. Znam samo da pred prijemni na Akademiji nisam znao ništa o glumi, spremio sam na brzinu Njegoša i još dvije pjesme i to je bilo to. Ali sam znao da želim tome da se posvetim i to me je vodilo – ispričao je Andrija i dodao da je tajna za uspjeh u tome da budeš prizeman, ali da vjeruješ u svoje snove:
– Nikada nisam poletio, nikada nisam gledao nekog sa nepoštovanjem ili prišao nekome bez poštovanja. To je moje vaspitanje koje nosim iz kuće. Dešavale su mi se loše stvari ali nikada nisam osjetio ogorčenje zbog toga, naravno pogađale su me, ali nisam dao da moji kompleksi preovladaju. Ne treba da nam u životu ljudi skučenog uma budu prepreka, već treba da idete dalje stalno, onako kako vi osjećate i zamišljate.
On se osvrnuo i na to koliko mu je bilo teško kada se preselio u Beograd, s obzriom na to da je bio mlad glumac koji nije imao veliku platu i tek je gradio svoju karijeru.
– Svetozar Cvetković me je pozvao u Atelje 212 da dođem i to je za mene bio nevjerovatan trenutak. Sećam se da sam dobio ospice po licu od uzbuđenja, nisam mogao da vjerujem da ja pripadam tu, kada sam ugledao scenu zbog onih lampica na podu djelovalo mi je kao da sam u nekom svemirskom brodu. Ti počeci u Beogradu ma koliko su mi bili teški i bez para, ipak su bili srećni – ispričao je Milošević te dodao:
– Pomagale su mi kolege i prijatelji. Jezda mi je spremao doručak, Goran Jevtić mi je nalazio neke poslove, ali tada kada mi je uslovno rečeno finansijski bilo najteže ja sam ipak bio srećan. Živeo sam u vozu godinu dana, jer sam svaki dan putovao Beograd-Crna Gora, da odgiram predstave. Zato sam i došao na ideju da sam produciram predstavu, to je sve proizišlo iz muke. Za prvu predstavu “Samo za tvoje uši” pozajmio sam pare, jer sam tada plaćao stan 200 evra, a plata mi je bila 210 evra.
Nakon toga Andrija je uložio ogroman trud i sredstva za režiranje predstave “Pevaj brate” sa kojom je punio sale širom Balkana i uspeo da postane jedan od najpoznatijih komičara u regionu.
– Smatram da se dobra djela uvijek vraćaju, šta god da prolaziš u životu uvikek ti se ono sto činiš vrati. Nebitno je odakle si i gdje bivaš, bitno je da slikediš svoje snove u svom kosmosu. Treba da poštuješ i znaš sebe, da se ne izvinjavaš nekome što si tu. Ja sa Beogradom imam neku vrstu međusobnog poštovanja, želim ovom gradu nešto da vratim i zato sam i otvorio pozorište ovdje. Ako ono opstane, to će biti moj kontra dar ovom gradu – rekao je glumac.
