Kristina Dubak: Cijeli moj život je konstantan trening za naredno takmičenje

Kristina Dubak (24) ponosna je vlasnica juniorskih rekorda na 100 i 200 metara u Crnoj Gori. Seniorska je rekorderka na 200, a na 100 metara je sporija od rekorda za 0,1 sekundu. Otuda i epitet najbrža Crnogorka. Kristina se od 2010. bavi atletikom, a za reprezentaciju Crne Gore nastupa od 2013. godine. Do uspjeha su je vodili upornost i čvrstina, i omogućili joj da ne poklekne pred mnogim teškoćama na koje je nailazila.
“Trudim se i želim da u tome što radim ostvarim svoj maksimum i dostignem vrh. Imala sam sreće da svoju ljubav usmjerim prema ‘kraljici sporta’, a unutar nje prema sprintu, najprestižnijoj i najatraktivnijoj atletskoj disciplini. Moja posvećenost, trud i upornost doveli su me do toga da u ovim disciplinama ostvarim rezultate koji su me doveli u sami vrh crnogorskih sprintera. U mom društvu i među kolegama je aktuelna šala da je sprint vrh kraljice sportova, a da sam ja kraljica sprinta u Crnoj Gori. Iako je šala, priznajem da mi mnogo znače te riječi jer predstavljaju priznanje za sve ono što sam uložila i kroz šta sam prošla da bih bila tu gdje sam.”

Na koje svoje rezultate ste najponosniji?
– Ponosna sam na svaki rezultat koji sam ostvarila. Ne pravim razliku među takmičenjima i konkurencijom u kojoj trčim. Svako takmičenje ima svoju posebnu draž i svako se svojim specifičnostima razlikuje od drugih. Stati na vrh pobjedničkog postolja predstavlja ogromno zadovoljstvo i u tom momentu potpuno mi je svejedno da li se radi o prvenstvu države, Balkana, Evrope ili bilo kom drugom prvenstvu. To je moj lični osjećaj, ono što se dešava unutar mene, bez namjere da izjednačim rang ovih takmičenja. Najponosnija sam na ispunjavanje norme za Svjetsko prvenstvo u kategoriji mlađih juniora 2015, u disciplini 200 metara.
Šta je po Vama najzaslužnije za ostvarivanje Vaših sportskih uspjeha? Kojim osobinama možete zahvaliti na tome?

– Podrška porodice i prijatelja je neprocjenjiva. To je ono što vas vuče naprijed, što vraća vjeru u momentima kada se sve učini previše teško i daleko. Imala sam sreću da moja porodica bezrezervno bude uz mene. Činjenica da sam skoro cijeli život trenirala bez ličnih trenera, bez adekvatnih materijalnih uslova, bez odgovarajuće infrastrukture, koja u Nikšiću ne postoji, ukazuje da je bilo dilema, gubljenja volje i motiva, preispitivanja čemu toliki trud i kuda sve ovo vodi. Porodica i prijatelji su bili tu da mi uliju snagu, vrate volju i motivišu me da nastavim dalje. To ispunjenje na psihološkom planu nadogradila sam napornim treninzima i podizanjem svoje fizičke spremnosti na nivo koji je omogućio rezultate. Odlikuje me nevjerovatna upornost i čvrstina koja mi je omogućila da ne pokleknem pred mnogim teškoćama na koje sam na tom putu uspjeha u svijetu atletike nailazila. Vodi me i ambicija da ostvarim još bolje rezultate od ovih koje sam zabilježila.

Kako ste zavoljeli atletiku i zašto je smatrate posebnom? Šta Vam je donijela u životu, šta ste naučili baveći se ovim sportom?
– Atletika je kraljica svih sportova. Fascinirana sam bila od moje najranije mladosti. Atletska takmičenja, uspjesi takmičara, sreća na njihovim licima kada ostvare vrhunski rezultat je ono čime sam bila oduševljena mnogo prije nego što sam se počela baviti atletikom. Posebnost sprinta unutar atletike, čekanje finala trke na 100 metara i štafete na 4×100 metara, oduševljenje trkačima kao što su Jusein Bolt, Marlen Oti, Karmelita Džeter, Alison Feliks, Džesi Džojner, imali su presudan uticaj na to koju granu unutar atletike ću odabrati. Sprint i sprinteri su bili moja prva atletska ljubav, i sasvim sam sigurna da će to i ostati. Osim premora, bola u mišićima, hladnoće ranih zimskih jutara, atletika mi je donijela mnogo toga. Zahvaljujući njoj imala sam čast i zadovoljstvo da budem na mjestima o kojima bih mogla samo sanjati, na događajima koje ljudi iz moje okoline gledaju samo na televiziji i bila sam učesnik manifestacija koje su okupljale najbolje od najboljih. Sve to me izgradilo kao ličnost. Bavljenje ovim sportom, kao i bilo kojim drugim, nauči da nema odustajanja. Da bi trebalo biti uporan i istrajan na onom putu koji izabereš, koji god on bio. Satisfakcija za sve napore i odricanja dolazi na kraju.

Koliko je teško u Crnoj Gori imati adekvatne uslove za trening u Vašoj disciplini, šta najviše nedostaje da biste bili spremni za ostvarivanje svjetskih rezultata?
– Osnovno što nedostaje mladim atletičarima je podrška društva i infrastrukturni objekti u kojima bi trenirali. Već sam rekla da sam svoj atletski put prošla bez stručnog trenera. Atletsko obrazovanje sam crpila istražujući atletsku literaturu, čitajući o iskustvima velikih atletičara i stvarima koje su dijelili u vidu savjeta mladim ljudima koji krenu u atletske vode. Nedostatak stručnog kadra koji bi me učio i usmjeravao u velikoj mjeri se odrazio na brzinu mog napredovanja. Stvari koje su mnoge moje koleginice i kolege atletičari učili za par mjeseci, ja sam usavršavala za par godina. Uslovi u kojima sam trenirala su posebna priča. U Nikšiću ne postoji atletska staza. Zajedno sa drugim atletičarima čistili smo od šišarki i raznih predmeta staze u parku da bismo mogli otpočeti sa treningom. Tijelo sprintera mora da bude u maksimalnoj spremnosti zbog ogromnih napora koje ova disciplina zahtijeva, a koji se moraju osloboditi eksplozivno u nekoliko sekundi. To je osnovna razlika između sprintera i dugoprugaša, koji ima prostora da taktizira i usklađuje ritam trke s mogućnostima svoga tijela. Ono što najviše nedostaje je zatvorena atletska staza-dvorana, koja bi omogućila treninge u jesenjim i zimskim uslovima. Veliki broj kišnih i sniježnih dana u Nikšiću utiče na to da sam i po nekoliko mjeseci lišena kvalitetnog kardio treninga koji je jedino moguće ostvariti na stazi. Moram naglasiti da za fizički trening imam odlične uslove u nikšićkim teretanama koje su kvalitetno opremljene. Sva finansijska sredstva potrebna za ostvarivanje velikih rezultata pribavila sam unutar porodice i svojim radom. Jedan sam od rijetkih vrhunskih atletičara koji za vrijeme cijele karijere nije na bilo koji način pomognuta od institucija koje treba da prate, prepoznaju i otkrivaju talente na koje će Crna Gora u narednom periodu biti ponosna.
Pored velike posvećenosti sportu, razvijali ste i druga interesovanja, završili ste Policijsku akademiju?
– Kao dijete policajca još u ranoj mladosti bila sam impresionirana uniformom i ljudima koji je nose. Još tada sam bila sigurna da će posao policajke biti moj životni poziv. Moji snovi na tom planu bili su prilično ograničeni. Kada sam bila dijete, biti policajac je bio isključivo muški posao. Razvoj svijesti u našem društvu, činjenica da su žene smogle snage i uspjele da se izbore za svoje mjesto u društvu, omogućila mi je da ostvarim svoj san iz mladosti. Kako bavljenje atletikom ne može biti izvor egzistencije u Crnoj Gori, mogu reći da je na mojoj listi želja posao policajke prvi sljedeći kojim sam željela da se bavim. Ostvarila sam svoje dvije najveće želje iz djetinjstva i ponosna sam na to.

Šta je zajedničko sprintu i policijskoj uniformi, kakav je to spoj?
– Činjenica da sam u vrhunskoj formi i kondiciji u velikoj mjeri pomaže poslu kojim se bavim. Posao policajca je fizički veoma zahtjevan i nijesu slučajni planovi da se policija podmlađuje. Na ovom poslu moramo odgovoriti mnogim izazovima koji od nas traže veliku izdržljivost i mogućnost da se podnesu mentalni i fizički napori koje čak i redovni policijski poslovi podrazumijevaju. Jasno je koliko sportski život i snaga duha sportiste pomažu u svemu tome.
Kristina Dubak
Da li pored profesije i sporta ostane vremena za još neke stvari u kojima uživate?
– Izbor da se aktivno bavim sportom uslovio je da se moram odreći mnogo toga u čemu sve moje prijateljice i prijatelji uživaju i čime ispunjavaju svoje vrijeme. Moji izlasci su kraći i rjeđi. Treninzi mi oduzimaju mnogo vremena, što je posebno primjetno sada kada sam zasnovala radni odnos. Upravo vrijeme je ono što mi najviše nedostaje i što zaista cijenim. U skladu s tim trudim se da svoje vrijeme organizujem na najbolji mogući način tako da ne zapostavim ni profesionalne i sportske obaveze, a ni porodicu i prijatelje. Ponekad je to izuzetno teško ostvariti.
Pripremate se za buduća takmičenja koja Vas očekuju. Koja je Vaša vizija, čemu stremite kada je riječ o atletici?
– Cijeli moj život je konstantan trening i priprema za naredno takmičenje. Od takmičenja koja me očekuju u narednom periodu aktivno se pripremam za maj i Svjetsko policijsko prvenstvo u atletici, koje će se ove godine održati u Baru. Nadam se da će biti uvrštena i moja disciplina. Aktivni sportski život sprinterke je do 35. godine. Svoje treninge i planove prilagodiću tome da u narednih desetak godina podignem formu do nivoa koji će mi omogućiti neki od vrhunskih rezultata. To bi bilo ispunjenje mojih sportskih ambicija. Moj san se ne razlikuje od sna bilo kojeg sportiste na planeti, a to je da predstavljam svoju zemlju na Olimpijskim igrama. To bi bila kruna moje karijere.
Gracija

Related posts

Ostavi komentar