U ansambl Narodnog pozorišta primljena je na trećoj godini Akademije i kada je imala 21 godinu, zvanično je postala najmlađa glumica u istoriji te kuće. Od tada su prošle dvije decenije, a Marija Vicković je sa svakom odigranom ulogom opravdavala povjerenje koje joj je ukazano na početku glumačkog puta. Zablisala je u filmu “Pogled s Ajfelovog tornja”, ali je na velikom platnu nismo često viđali.
“Nisam nametljiva osoba, za mene je to odraz primitivizma”, pojašnjava.
Ovih dana uglavnom je na probama predstave “Široka zemlja”, koja će premijerno biti izvedena početkom juna na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Paralelno snima nove epizode Pavićevih “Junaka našeg doba”. Priprema se i za nastavak humorističke serije “Radio-Mileva”, koja je preko noći osvojila publiku, a Mariju je predstavila u nekom novom svijetlu.
“Nedavno sam sjela u jednu baštu da popijem kafu. Nisam mogla da vjerujem koliko klinaca mi je prišlo da zamoli za autogram i zajedničku fotografiju. Potvrdilo se ono što sam pomislila dok sam čitala scenario, da će seriju pratiti svi, “od 7 do 77”. Gledala sam je čak i ja koja ne volim da vidim sebe na ekranu. Prvi put sam prešla barijeru i ispratila sve epizode, i zbog svoje uloge, i zbog kolega, pa i zbog smijeha koji nam je prijeko potreban”.
Da li se sa Beogradom, u koji ste se doselili iz Podgorice, rodila ljubav na prvi pogled?
“Naprotiv, dugo me je mučila pomisao “šta ću ja ovdje”. Nisam ambiciozna osoba, niti sam ikada maštala da osvojim veliki grad. Da su te godine primali klasu na Cetinju, ne bih ni pomišljala na odlazak. Tata me je doveo na prijemni. Podržavao je moju ljubav prema glumi i želju da upišem Akademiju. Rano sam ostala bez njega, kad sam imala 24 godine”, kaže za Hello Marija, čiji je otac pokojni Miroslav Vicković, predsjednik nekadašnjeg Liberalnog saveza.
Kada bi zidovi Narodnog pozorišta mogli da pričaju, kako bi opisali dvadeset godina koje ste proveli u tom zdanju?
“Bilo je suza i smijeha. Bilo je i sukoba, mojih unutrašnjih, ali i sa kućom. Kada sam u 28. godini odlučila da odem u Njujork i upišem postdiplomske studije u školi Li Strazberg, pojedinima to nije bilo po volji. Zašto odustaje od sedam naslova? Kako naći alternacije? A ja sam osjećala da ne mogu više da budem ni u pozorištu, ni u ovom gradu. Mlada sam ušla u jednu ozbiljnu priču, a s vremenom je sve postao kliše koji me je umorio”.
