Kraj godine i završnica DEUS-a bili su u znaku multimedijalnog autorskog projekta Dijalog – most do sloge Slobodanke Seke Martinović, koji je predstavljen u KIC-u Budo Tomović. Riječ je o prvoj vizuelnoj konferenciji u kojoj su riječi pretočene u boje, formu, pokret i zvuk kojim autorka nastavlja svoje djelovanje u angažovanoj modi, motivisana multikulturalnim i multietničkim bogatstvom Crne Gore, prednostima i vrijednostima zajedničkog života.
I ovoga puta priredili ste multimedijalni događaj kompleksan i po formi i po sadržaju. Šta je bila idejna okosnica projekta, koje umjetnosti i teme obuhvata?
– Multinacionalno, multietničko, multikulturalno bogatstvo Crne Gore, vrijednosti i prednosti zajedničkog života, širina, tolerancija, poštovanje različitosti, raskid sa predrasudama, borba protiv diskriminacije u najširem kontekstu oduvijek su me inspirisale. S druge strane, dijalog – riječ koju često izgovaramo, ali je suštinski ne primjenjujemo, rekla bih i ne razumijemo, posebno u ovom vremenu, snažan je motiv. Raskorak između retorike upućene sa govornica i stvarnog života je toliko upadljiv da se često pitam da li je stvarno tako teško shvatiti i prihvatiti samo jednu činjenicu!? Da je jedino važan čovjek! Prva konferencija Dijalogom do sloge održana je 2019. u medresi Mehmed Fatih, u organizaciji NVO Prva ženska multikulturalna organizacija u Crnoj Gori. Okupila je žene različitih nacionalnosti, vjera i profesija koje dijele iste vrijednosti. Uspjeh konferencije koju su volonterski iznijele tri dame Ljiljana Đurović, Sandra Miličević i Lela Tuzović, a na kojoj su žene podijelile svoje priče, viđenja i iskustva sa zajedničkim zaključkom da je dijalog jedini put do sloge – bio je podstrek za dalje. Riječi sam pretočila u modu, boju, pokret i muziku i artikulisala se prva vizuelna konferencija. Moda je i ovoga puta poslužila kao sredstvo u scenskoj priči u kojoj se u prepletaju tradicije i sadašnjeg vremena šalju snažne i jasne poruke na putu u evropsku porodicu. Od ideje do premijere prošlo je godinu dana. Sve ambicije pale su u vodu pred prvim naletom korone, ali nije bilo odustajanja. Dijalog – most do sloge realizovan je zahvaljujući Sekretarijatu za kulturu i sport Glavnog grada Podgorice koji ga je podržao i uvrstio u program DEUS 2020.
Dakle, tema je aktuelna, da li kao dugogodišnja umjetnica, novinarka, javna ličnost smatrate svojim zadatkom da afirmišete pozitivne priče i upućujete na ljepotu?
– Tema je decenijski vrlo aktuelna, posebno u ovom društvenom trenutku. Bez obzira da li je neko javna ličnost ili ne, vjerujem da svaki čovjek u životu, ako nema potrebu ima obavezu da afirmiše sve pozitivne vrijednosti koje oplemenjuju, oblikuju, mijenjaju stavove pojedinca, samim tim i zajednice u kojoj živi. Ljepotu, estetiku nikada nisam posmatrala kao fizičku, modnu, umjetničku. Za mene to je oduvijek mnogo širi kontekst. A moda, u početku strast, igra, hobi, s vremenom i profesija, sjajan je način da kroz kreativni pristup povezujem događaje, ličnosti, teme i da, koristeći njenu neodoljivu masovnu prijemčivost, na svoj način reagujem na društvenu stvarnost i svijet oko sebe. Angažovana uloga mode već dugo definiše moj rad i svaki moj projekat nije klasična modna revija, već poruka. Moje profesije, novinarstvo, PR i moda spontano se povezuju, u stalnoj su interakciji i svaka nova priča je rezultat prethodnog razmišljanja, istraživanja, osjećanja, reakcije, bunta… Jednostavno, pronašla sam lični modus da se čuje moj glas.
Da li Vam se čini da je naše društvo pasivno u tom pogledu ili nedovoljno aktivno?
– Deklarativno, retorički društvo je vrlo aktivno, ali suštinski problem je što se u realnom životu malo od izgovorenog, čak i potpisanog, ne primjenjuje. Zašto sam izbacila riječi, i nazvala ovu priču vizuelnom konferencijom? Baš zbog ishabanosti riječi koje stalno izgovaramo, ali ih ne čujemo. Riječi često ne stignu do uha, svijesti i srca onih kojima su upućene. Nestanu, pretvore se u šapat na tom putu. Do neke sljedeće prilike, sjednice, konferencije, sesije… Dakle, poenta je u tome što se ne čujemo, pričamo o dijalogu, a držimo monologe, nismo spremni da slušamo. Još manje da razumijemo. Generalno, mentalitet smo sa slabim senzibilitetom slušaoca.
Za projekat ste odabrali žene iz različitih sfera javnog djelovanja, koja im je zajednička nit, a koja ih povezuje u okviru projekta?
– Sve drage dame su imale svoje mjesto. I ulogu. I poruku. Bio je to osmišljen spoj različitih generacija žena iz javnog života, afirmisanih u svojim profesijama, kao i onih koje su se prvi put pojavile na sceni i nisu javne ličnosti. Većina njih su prijateljice koje na temu multikulturalnosti razmišljaju isto, koje cijene moj rad i podržavaju me svojim učešćem i prisustvom. I u prethodnim projektima. Ideja je bila da napravim multiekipu u kojoj će pored poznatih žena biti i studentkinja, službenica, menadžerki i učenica. Sam izbor dama je u najljepšem smislu otjelotvorio cijelu ideju. Zastupljene su sve konfesije i nacionalnosti i one su bile ta lijepa, koloritna, vizuela riznica različitosti u istoj kući. U tom crnogorskom đardinu, kako sam ga nazvala. Bez ijedne izgovorene riječi, pokretom, uz muziku, u sjajnoj interakciji poručile su da je jedini pravi jezik razumijevanja dijalog taj suštinski most koji nas spaja. Moram reći da su se fantastično snašle jer je performans zahtijevao i određene glumačke elemente. Koristim priliku da im se još jednom zahvalim što su u vrijeme epidemije našle i vremena i hrabrosti da me na ovaj način podrže.
Pandemija nas je prebacila na druge vidove prezentacija, da li planirate ipak da ovaj projekat zaživi i izvede pred publikom kada se steknu uslovi?
– Pandemija je globalno uticala na sve i na promjene se još navikavamo. Naravno, efekat bi bio potpun uz prisustvo publike, ali mogućnost novih vidova prezentacije čini projekte dostupnim širokom auditorijumu. Slijedeći cijeli svijet moramo se prilagođavati novonastalim prilikama. Očekujem, naravno, da ova priča nastavi svoj život kada se steknu uslovi i vjerujem da bi trebalo da je vidi svaki grad u Crnoj Gori. Posebno zbog činjenice da je projekat koncipiran kao ambijentalni, da zahtijeva lijepo vrijeme i da će dobiti na autentičnosti u zavisnosti od ambijenta u kojem se bude izvodio. Naš partner u projektu bio je Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, čiji je direktor, gospodin Salko Luboder, podržao i otvorio Prvu vizuelnu konferenciju riječima: “Sami naslov multimedijalnog programa Dijalog – most do sloge na poseban način otvara horizonte optimizma jer mi, naprosto, moramo pripadati onima koji više vjeruju svojim nadanjima nego sopstvenim strepnjama”. U saradnji s ustanovom koja uspješno djeluje na unapređenju manjinskih prava u oblasti kulture i afirmaciji multikulturalizma kao jedne od temeljnih vrijednosti savremene Crne Gore, sigurna sam da ćemo uspjeti da projekat nastavi svoj život.
Pandemija je poremtila i Vaše angažovanje na novom crnogorskom filmu čije snimanje je trebalo da počne u martu prošle godine. S obzirom da imate višegodišnje iskustvo kao kostimograf, koliko Vas takav rad i saradnja obogaćuju?
– Riječ je o novom filmu Draška Đurovića Posljednja noć u zalivu, projektu koji već dugo s nestrpljenjem očekujemo. Fantastičan scenario, internacionalna ekipa koju čine slavna francuska glumica Mariza Berenson, Branimir Popović, Emir Hadžihafizbegović, Bojana Vejzović Gregorić, Stevan Kavazza, poznata glumica eks jugoslovenskog filma Špela Rozin, Milica Milša… Jednu od uloga tumači i velika holivudska zvijezda Majkl Madsen, drugi put u Draškovom filmu, koji je igrao i u prvom crnogorskom filmu koji je bio u konkurenciji stranog filma za Oskara, As pik – loša sudbina. Njemu se posebno radujem, jer je raditi sa tako velikom zvijezdom u prvom filmu bilo divno iskustvo. Kostimografija je posao kojim se sa najviše strasti bavim posljednju deceniju, zahvaljujući kontinuiranoj saradnji sa Draškom Đurovićem. Samo u 2019. dva sjajna TV filma, Hozentarus i Magični ključ. Kostimografija je veoma kompleksna, zahtijevna, ali i veći izazov. Tu ne slijedite samo svoju viziju kao u stvaranju kolekcije, već izučavate vrijeme, epohe, likove, karaktere, učite i obrazujete se. U ličnoj percepciji određenog perioda trudim se da ispoštujem stil, ne da ga repliciram , već da ga “doživim” i artikulišem svojim pečatom. Atmosfera stvaranja filma je “virus” kojim stalno podliježete. I vrlo je zarazan u mom slučaju. Posebno kada se dobro razumijete sa režiserom, kad poznajete njegov senzibilitet, kad se energetski podudarate. S druge strane, Draško mi s punim povjerenjem daje mogućnost ličnog kreativnog pristupa, što je vrlo važno. Snimanje se zbog situacije odlaže skoro godinu dana, ali unaprijed se radujem prvoj klapi. Lijepo iskustvo je i saradnja sa Gojkom Berkuljanom, talentovanim režiserom mlađe generacije. Spot za Vanju Radovanovića za Eurosong, deset spotova za obilježavanje jubileja 55 godina Televizije Crne Gore, svečana akademija povodom jubileja, spot za Ministarstvo odbrane Crne Gore… Divno je raditi sa mladima. Ta drugačija energija mi imponuje. Ja ih dobro pratim i ne osjećam generacijsku razliku, što je potvrda da dobro trajem.
Dio ste jednog divnog projekta nevjerovatne energije, KIC Pop Hora. Šta je toliko opčinjavajuće u tom projektu da su ga s toliko ljubavi prihvatili i članovi i publika u Crnoj Gori i regionu?
– Pored nevjerovatne količine dobre energije koja nas je, znane i neznane, okupila u ovom vremenu otuđenja, raslojavanja, pada svih vrijednosti, KIC Pop Hor je postao utočište za sve nas “staromodne”. Mjesto u kojem sve generacije dijele zajedničku ljubav prema pjesmi, muzici, druženju, smjehu i zajedništvu. KIC Pop Hor je definitivno, više od muzike. A najveći benefit je to buđenje djece u nama, susreti, želja da dijelimo čistu radost zbog nečeg dobrog i korisnog što radimo. To je ono očaravajuće u ovom projektu. Decenijama sam na sceni i poznat mi je taj prožimajući trenutak zadovoljstva i ushićenja. Ali, priznajem, na svakom nastupu osjećam se kao pionirka na školskoj priredbi koja je dobila najveći aplauz. Uspjeh KIC Pop Hora je brzo prevazišao lokalne granice. Šta više, smatram ga fenomenom. Draga Snežana Burzan Vuksanović, od koje je sve počelo, ima mnogo razloga da bude ponosna na ovaj projekat. Zajedno sa članovima. Zahvaljujući njoj KIC Budo Tomović je postao srce kulture grada, a KIC Pop hor srce svih nas. Iza zavjesa i nastupa postoji i ona druga organizaciona, radna i teža strana koju publika ne vidi, čime se ona uspješno bavi. Nedostaju nam probe, nastupi, turneje… Svi sa nestrpljenjem iščekujemo trenutak kad ćemo se ponovo okupiti i poslije velikog zareza koji je korona nametnula, nastaviti dalje.
Korona nije poremetila samo poslovne planove, razdvojila je i članove mnogih porodica. Vaša kćerka živi u Italiji, kako ste doživjeli taj period i da li je bilo mjesta strahu?
– Korona je poremetila cijeli svijet. Period kada je sve onako naglo i tragično krenulo u Italiji bio je strašan. Kćerka živi u Rimu, koji nije bio zahvaćen u tolikoj mjeri kao sjever Italije, ali to nije umanjilo zebnju, strah, brigu, neprospavane noći… Nismo se vidjele više od godinu dana. Srećom tu su viber, skajp za svakodnevnu komunikaciju. Svaki razgovor se završava sa “čuvaj se” i “čuvajte se”. Tamo, kao i ovdje, život je zaustavljen i ograničen u mnogim sferama. Nije lako, ali već smo se obostrano privikle na okolnosti. Važno je da ostanemo zdravi, s optimizmom, ona tamo i mi ovdje.
Svi smo iz ove situacije izvukli neke pouke, koje bi bile Vaše?
– Vjerujem da je svaki čovjek u doživljaju ove pošasti imao amplitudu. Od nevjerice u početku, jer sve je bilo iznenada, preko straha, posebno od nepoznatog, do prihvatanja da je kovid tu. Takođe, vjerujem, da svijet više nikada neće biti isti. Kad se pandemija jednom završi. Život uvijek posmatram s one vedre strane te mi izolovanost i sva ograničenja nisu teško pala. Odjednom sam imala vremena da uradim stvari koje nisam stigla skoro 50 godina. Pronalazila sam nove načine da se družim, ispijam kafu posredno, da ispunim vrijeme nekim zaboravljenim stvarima, da se bavim sobom i kućom, da sa mojom sestrom uživam u Sutomoru u akcijama po dvorištu, farbanju i cvijeću. Da sa mojom dragom Oljom istražujem sopstveni grad pješke, sa rancem, kafom i sendvičima, i otkrijem novo zadovoljstvo. Zaustavljeni kovidom shvatili smo koliko nam je život bio u brzom tempu, koliko nas je vrijeme promijenilo, koliko smo zaboravili da život čine male stvari… Kovid nas je natjerao da zastanemo, preispitamo se, da ponovo posložimo vrijednosti. Vlastite pouke pretočila bih u poruke: zavirite u sebe, okrenite se drugim ljudima, razvijajte empatiju, mijenjajte navike, širite ljubav, spazite život i iza sopstvenih vrata… Najzad, i sam projekat je potvrda da se u kovidu i s kovidom opet može. Prilagođeno, naravno.
Moda je uvijek Vaše sigurno utočište, poligon kreativnosti, stvaranja, igre…
– Ako nije moda, tu je stari namještaj, reciklaža, četka i farba, odbačene šerpe koje postaju žardinjere, pisanje muzike, pjesma. Uvijek akcija i kreativna igra iza koje ostaje neki trag. Zato trajem! Čak i onda kada vas život zatekne, razočara, bude nepravedan, ispred mene je nešto na šta se usredsrijedim, što razvija moje pozitivne misli, daje snagu i podstrek da nastavim dalje.
Krase Vas nevjerovatna energija i radni elan, prkosite godina i radom i izgledom. Koja je Vaša tajna?
– Pozitivan stav prema životu. Prema svemu što donosi. Intuitivno pronalažanje najboljeg ugla posmatranja stvari koji mi olakšava određenu situaciju, problem. Sve je u glavi. U mentalnom imunitetu. U širini. U tolerantnosti. U praštanju. U individualnom načinu dekontaminacije od svega lošeg. U ljudima uvijek tražim ono dobro u njima zbog čega ću ih voljeti. Spremna sam da zažmurim i razumijem ružne strane. Godine doživljavam kao prednost. Nije sve privilegija mladosti. Tada sam bila samo mlada i nisam mnogo toga znala. Danas osviještena iskustvom i životom mogu reći – godine su samo broj.
Sa kakvim emocijama i željama ste ušli u 2021. godinu?
– Sigurna sam da dijelim želju cijelog čovječanstva: da se pandemija obuzda, završi, da sa novom sviješću, navikama i prioritetima nastavimo dalje, da globalno svijet poučen koronom bude bolji. Zdraviji, pravedniji i srećniji.
(Gracija)
