Tamara Rađenović je glasom, ogromnim talentom i gracioznim ponašanjem na sceni zavrijedila svjetski uspjeh. Put je bio težak, ali je, po Tamarinom priznanju, vrijedan svakog koraka. Ova mlada crnogorska umjetnica diplomirala je na Kraljevskom muzičkom koledžu u Londonu na odsjeku solo pjevanje. Nedavno je u beogradskom Kolarcu priredila veličanstven muzički ugođaj na koncertu Amore per sempe, sa kolegom baritonom Davidom Bižićem i pijanistom Đorđem Nešićem. “Osjećaj je bio sjajan, pun uzbuđenja, adrenalina, magije, energije… Stalno sam mislila da je san poslije godine pauze zbog pandemije. Uz poštovanje svih epidemioloških mjera u sali, publika nam je dala fantastičnu podršku. Mogli smo da osjetimo da su željni muzičkih događaja uživo, kojih je trenutno veoma malo. Posebnu notu svemu daje to što je koncert odlagan tri puta, a mi smo dolazili sa tri strane svijeta. Ni nedjelju dana prije koncerta nije se znalo da li će se održati te je bilo zaista neopisivo što smo se uz toliko napora konačno sastali sa publikom.”
Sa 26 godina već ste nastupali na operskim scenama 13 zemalja. Osvojen je sada i Kolarac, a reakcije medija i stručne javnosti su divne. Gdje god nastupate ostavljate takav utisak. Da li je to dokaz da kvalitet i talenat ne poznaju granice?
– Umjetnik ne vidi granice jer je naša misija globalna, svjetska. Jezik kojim “govorimo” je univerzalan, tu smo da probudimo nešto u duši svakog našeg slušaoca i poštovaoca umjetnosti. Klasična muzika je specifična. Izvodim djela stara i do 300 godina. Međutim, svjedoci smo vremena u kojem se konstantno stvara nova muzika. Da bismo mogli da učinimo umjetnost primamljivom, moramo je približiti potencijalnim slušaocima. Trudim se da budem ambasador operske umjetnosti. Kvalitet u ovoj profesiji se stvara dugogodišnjim radom i nije nimalo lako. Biću kompletno zadovoljna onda kada postignem balans da na nastupima zvučim jednako dobro kao na probama. Talenat koji mi je dat rođenjem mora konstantno da se nadograđuje. Kada dobijete svojih pet minuta na sceni morate dati maksimum, a glas je osjetljiv, tanani instrument. Beograd me je dočekao predivno, bilo je preko 60 objava našeg koncerta u raznim medijima i čni me zaista srećnom da mi je poklonjena posebna i značajna medijska pažnja tokom i nakon koncerta.
Koliko Vam ova umjetnost daje slobodu, a koliko zapravo zahtijeva da se borite i izborite za nju? Šta ste spoznali o sebi baveći se ovim poslom, a koliko ste se uz njega mijenjali i sazrijevali?
– Kao svaka, i moja profesija ima dobre i, da kažem, izazovne strane. Slobodni sam umjetnik, ne moram da budem na poslu svakog radnog dana od 9 do 17h. Svoj dan planiram i kreiram onako kako meni odgovara. Međutim, nije ni to lako kako se čini. Potrebna je velika samodisciplina i organizacija da me ne prevari “sloboda” koju imam i da znam kako da vodim svoju “personalnu kancelariju”. Ponekad mi se učini da bi mi bilo mnogo lakše kada bih mogla da pođem na posao i ostavim sve svoje brige do sljedećeg dana. U mom slučaju radno vrijeme je konstantno, kad god je to potrebno. Osim permanentnog intenzivnog rada, potrebno je imati i punu mentalnu posvećenost, stabilnost i beskrompromisnu samodisciplinu. Nedavno sam napunila 26 godina i imam još mnogo da učim u svakom smislu. Bila sam hrabra da zakoračim u nešto što nosi velike rizike. Odmalena sam bila aktivna, uključena u mnogo projekata, tako da je bilo očekivano od mene da izaberem neku “nestandardnu” profesiju. Čovjek se stalno mijenja i nadograđuje. Sada već neke stvari gledam drugačijim očima kada je riječ o mojoj profesiji. Pa i korona je dovela do neke nove verzije mene sa mnoštvom ideja i inspiracija za nove kreativne ciljeve koje planiram uskoro da ostvarim.
Kada Vas vidimo na sceni ostavljate utisak istinske dive. Upravo taj doživljaj i ovladavanje scene je nešto čemu Vas je učila čuvena Monserat Kabalje, čija ste posljednja studentkinja.
– Ljudi koji me vole i podržavaju kažu da sam “mlada diva” i to mi je veoma prijatno da čujem. Međutim, moramo da budemo realni. Operska diva je titula koja se dobija nakon dugog niza godina stabilne karijere. Ako bih sad bila diva, šta bih bila sa 30, 40, 50 godina? Tek sam na početku, iako imam puno projekata iza sebe i deset godina intenzivnog rada i nastupa u operskoj umjetnosti. A kada pričamo o ovladavanju scenom, to je škola za sebe. Kako su me učili moji uvaženi profesori sa internacionalnom reputacijom, na tome se radi cijelog života. Djelujem opušteno na sceni, ali naravno da postoje uzbuđenje, adrenalin, trema… Ovladavanje se stiče dobrom mentalnom pripremom tako da ne može ništa da vas iznenadi kada izađete pred publiku. Status posljednje studentkinje čuvene Monserat dobila sam u Španiji. Nije mi pominjala da radi s bilo kim drugim u periodu pred sam kraj života, kada smo blisko sarađivale, a ni ja je o tome nisam nikada ni pitala. I onda se desilo da na gala koncertu organizovanom u Barseloni, godinu nakon njenog odlaska, konferansije prikom predstavljanja mog nastupa kaže publici da se radi o umjetnici koja je bila poslednja studentkinja velike dive Monserat. Bilo mi je veliko iznenađenje, ali i ogromna čast. U simboličkoj ravni to zaista ima specifičnu težinu.
Cio taj Vaš put od Crne Gore, djevojčice od 15 godina kada ste počeli da se bavite pjevanjem, do Kraljevskog muzičkog koledža u Londonu, na koji ste sa prostora bivše Jugoslavije Vi prvi i jedini primljeni i završili solo pjevanje, bio je ispunjen ogromnim radom i vjerom u uspjeh.
– Istina. Jednom je Plasido Domingo rekao zanimljivu stvar vezano za našu profesiju. Mi se moramo naprezati dok smo mladi da bismo kasnije ubirali plodove svoga rada, bili sve bolji i bolji i, ono što je bitno, bili srećni cijelog života. Mladost kratko traje i mora se iskoristiti da se postavi temelj. Stoga sam možda i sazrela prije vremena. Nije se postavljalo pitanje alternative. Imala sam sreću da me prime na Kraljevski koledž i sigurno bi moja umjetnička putanja išla drugačije da se to nije dogodilo. Ta ugledna akademija mi je brzo otvorila razne puteve i mnogo toga sam naučila. Nisam baš najsrdačnije dočekana od strane kolega, uglavnom djece proslavljenih engleskih tenora i iz muzičkih porodica. Kada sam nastupala sa Monserat neki me nisu ni pitali kako mi je bilo. Jedino jaka vjera i ogromna podrška porodice mi daju snagu da ni jednog momenta ne posumnjam u svoj kvalitet i u ono što radim.
I onda dva koncerta u njujorškom Carnegie Hallu, ostvarenje sna.
– Carnegie Hall je bio jedan od mojih snova. To je svjetski muzički hram pred kojim svaki umjetnik zadrhti. Neopisivi su osjećaji koje imam nakon velike časti koja mi je ukazana da pjevam solo u prelijepoj, magičnoj dvorani Weill Recital Hall. Imala sam ta dva solistička koncerta u godini dana, a posljednji je bio u novembru 2019, prije početka pandemije. I ova pauza od godinu dana mi je dobro došla da malo pogledam slike, snimke i da natenane doživim sve opet u svojoj glavi. Desio bi se i treći Carnegie Hall u prošloj godini da korona nije privremeno zaustavila sve. Ali, čekamo malo bolje vrijeme i da nastavim tamo gdje sam stala.
Šta danas sanjate?
– Kad bih krenula da pišem o čemu sve sanjam, ne bi bilo kraja. Veliki sam sanjar i uvijek o nečemu maštam. Uvijek imam neke ideje i ono što bih voljela da mi se ostvari. Izdvojiću par snova, a to su nastupi u Metropoliten operi u Njujorku, Royal Opera House i Royal Albert Hallu u Londonu. Imam još nekih snova koji su mi u prvom redu, ali nisu vezani za operu pa ih neću spominjati dok se ne ispune. Nikad nisam skromna sa željama (smijeh). Ali, ako čovjek ne teži i ne mašta, ne može ni da ostvari.
Kada Vas danas vide djevojčice i mladi iz Crne Gore, ulivate im nadu i vjeru. Šta biste voljeli da im poručite?
– Bitan zadatak nas mladih umjetnika je kako da edukujemo, privučemo i inspirišemo mlade. Živimo u vremenu kada sve više uviđamo da se prave vrijednosti ne cijene dovoljno. Na kraju, svjedoci smo često nekulture koja dovodi do raznih društvenih problema. Počastvovana sam ako nekoj djevojčici, mladoj djevojci dajem primjer nečeg lijepog i poruku da uz veliki trud, rad i ljubav ka profesiji mogu da ostvare lijepe rezultate. Možete i svijet da osvojite. Sve je do vas. Potrebna su odricanja, to zna da bude teško, pogotovo u tinejdžerskim godinama, kada većina više voli da provodi vrijeme u izlascima, sa društvom. Međutim, period rane mladosti je zapravo kratak, dok ostatak života broji mnogo više godina u kojim može da se uživa. Zato bi moja poruka bila – mladi ljudi su najbogatiji jer imaju vrijeme koje je neprocjenjive vrijednosti. Iskoristite ga pametno.
Da li u Crnoj Gori nazirete neko bolje vrijeme za ovu umjetnost?
– Crna Gora je kao zemlja u razvoju sa toliko problema po osnovnim pitanjima da nema veliki prostor i budžet za ovu veoma skupu umjetnost. Ako pričamo o operskoj produkciji, svaki takav projekat uključuje nekoliko stotina ljudi, zajedno s orkestrom, horom, solistima i cijelim timom ljudi u backstage-u. Postoje festivali koji organizuju koncerte, manje operske produkcije i dovode umjetnike sa raznih strana u našu zemlju. Svaka čast svakome ko daje doprinos razvoju klasične muzike u Crnoj Gori. Ali, potrebna su velika ulaganja, inicijative i pomoć i države i sponzora koji bi podržali takav jedan projekat, kakav je recimo izgradnja operske kuće u Crnoj Gori. Znamo da svaki svjetski glavni grad ima operu, neki manju, neki veću, ali ona postoji. I uglavnom svuda postoji po 100 i više godina. Možda se u budućnosti javi inicijativa za pokretanje izgradnje opere i kod nas. To bi bilo divno. Svakako je pozitivan pomak otvaranje zdanja Muzičkog centra u Podgorici. Nisam imala priliku da se upoznam sa detaljima ovog projekta, kvalitetom i kapacitetima dvorane. Raduje me i informacija da će Budva da se kandiduje za projekat Evropske prijestonice kulture, pa se možda tu uskoro otvori neki prostor za daljnju afirmaciju ove lijepe umjetnosti kod nas tokom narednih godina.
Karijeru gradite u Velikoj Britaniji, kako izgleda život u Londonu i šta Vam se posebno dopada u tamošnjem stilu življenja?
– Kada razmišljam o mom životu prije korone u Londonu, shvatim koliko moram da naučim da cijenim svaki momenat. Dok nam je lijepo, nismo svjesni da stvari mogu da se preokrenu kao što nam je korona to uradila. Fizički treninzi u parkovima ili teretani, vokalni treninzi sa mojim mentorima, spremanje novog repertoara, druženje sa kolegama i razmjenjivanje novih ideja za koncerte, pripreme za nastupe, odlasci u muzeje, galerije, koncerte, izložbe u modernim galerijama kao inspiracija za stvaranje nove muzike, art klubovi za izlaske ili jednostavno otkrivanje nekog zanimljivog restorana koji iza sebe ima neku istorijsku priču ili zanimljive goste iz svijeta umjetnosti, sporta – samo su neke stvari koje odlikuju moj život u Londonu. Kod Britanaca mi se posebno sviđa njihova ljubaznost. Bilo da ste u prodavnici, restoranu, da ste na pozivu sa bilo kojim servisom, u autobusu, taksiju, ljudi će vam se uvijek nasmijati i reći “Dobar dan, kako ste? Kakav je vaš dan danas?”, a riječ “izvini” se upotrebljava često i niko nije sujetan da se izvini ako treba. Ako pričamo o modi, obožavam stil ljudi na londonskim ulicama. Ne mogu da kažem da su to svi Englezi jer je London internacionalni grad, ali ga zato svi čine jednim od najtrendi gradova. Obožavam duh raznih nacija, kultura, gdje svi mašu istom zastavom koja je u bojama ljubavi i mira. U Londonu se nikada ne osjećaš kao stranac, zato je veoma lako zaljubiti se u ovaj grad.
Pored talenta, plijenite i ljepotom i posebnim, rafiniranim stilom. Brižljivo birate garderobu za nastup i taj segment je veoma upečatljiv. Da li i u tome pronalazite posebno zadovoljstvo?
– Haljine za nastupe biram sa posebnom pažnjom. Kao mlađa sam čak i emotivno bila vezana za haljine sa nastupa, znala sam koja mi je “srećna”. Ono što nosim je bitno jer kada izađem na scenu publika prvo vidi taj estetski momenat, odreaguje na haljinu i moj kompletan izgled. Sjećam se momenata baš u Carnegie Hallu kada sam stupila na scenu. Imala sam divnu haljinu i začuo se iznenađujući blagi huk u sali, ljudi su glasno rekli wow. A to meni lično bude signal da je publika zadovoljena tim prvim momentom, koji je isto bitan u ovoj profesiji. Onda se, naravno, fokusiram na sve ono što želim da dam publici kroz muziku. Nekada izgled može da napravi kontraefekat jer glas mora da ga nadjača. Smatram da publici treba pružiti cjelokupan doživljaj i uživanje i u glasu i vizuelno.
Na sceni ste veoma posvećeni, emotivni, da li Vam se to može pripisati i u privatnom životu? Vode li Vas kroz život emocije ili racio?
– Veoma sam posvećena, čime god da se bavim. Možda nekad i previše. Uvijek sam za to ako se nešto radi, da se uradi najpedantnije moguće. Što se tiče emocija, još uvijek sam na početku nekih životnih prekretnica, karijere i svega što nosi “svijet odraslih”, pa me često emocije vode kroz život. Znam da moram da nađem balans i budem realnija, ali ima vremena za to. Upravo i kroz neke greške koje su moje emocije donijele učim kako da ih nekad stavim po strani.
Ko ima privilegiju da Vas dobro poznaje?
– Iako sam komunikativna, ekstrovertna i volim da upoznajem nove ljude, nisam baš osoba koja mnogo priča o sebi. Ljudi koji me zaista dobro poznaju mogu se nabrojati na prste jedne ruke.
Kako provodite slobodno vrijeme?
– Volim da šetam, obilazim mjesta, istražujem uvijek nešto novo, istorijske znamenitosti, muzeje, galerije. Period u Crnoj Gori sam iskoristila da upoznam zanimljiva mjesta koje sigurno ne bih vidjela da nije bilo pandemije. Toliko ima divnih rijeka, raskošne prirode, zanimljivih ljudi u našoj prelijepoj domovini. Nismo ni svjesni koliko je to bogatstvo. Uvijek imam mnogo posla i rada na sebi, novih stvari koje bih da naučim. Treniram, vježbam francuski i italijanski, volim da gledam dokumentarne filmove o raznim zanimljivim ličnostima iz svijeta muzike, sporta, biznisa. Interesantno mi je kako su pravili svoj životni put. Izdvojim i malo vremena da budem na društvenim mrežema, što je postalo neminovnost, a trudim se da na njima prezentujem ono što radim.
