Novinarka, spisateljica i voditeljka emisije Balkanskom ulicom Vesna Dedić ovih dana promoviše svoj trinaesti roman Izgubila sam sebe. Ljeto je tradicionalno rezervisano za novu priču, a o uspjesima Vesninih romana svjedoče njeni brojni poklonici. Iskrena i uvijek zanimljiva sagovornica, priznaje da je vrijeme pandemije promijenilo njene prioritete, da uprkos svim izazovima, razočaranjima, problemima nikada nije posumnjala u moć dobrote. Ponosna je na svoju kćerku Lenku koja već četiri godine živi u Holandiji i srećna je što je uspjela da joj usadi duh Titograda.
Novi roman Izgubila sam sebe napisali ste za vrijeme pandemije, šta je bio podsticaj za njegovo nastajanje? I koliko su Vas izolacija, nova pravila življenja natjerala i na samopreispitivanje, koliko ste to razmišljanje utkali u roman?
– Nikada nisam pisala da bih pobjegla od sebe, ljudi, vremena i prostora na kojem živim. Nisam to pokušavala ni pišući roman Izgubila sam sebe koji se dešava od 2003. do juna 2021. Ljubavnu priču pripovijeda prelijepa arhitektica Iskra dok leži bolesna od korone na Infektivnoj klinici u Beogradu. Ne postoji čovjek koji nije zavrtio tokom pandemije točak preispitivanja svog života, uspjeha i promašaja. Priznajem da sam oborena koronom i osjećajem nemoći i prolaznosti plakala danima kao kiša razmišljajući u strahu od smrti o svemu što sam propustila. Sigurna sam da smo svi mi koji nismo potonuli u depresiju i anksioznost osjetili želju da nadomjestimo sve propušteno, da se vratimo sebi i da ne dozvolimo više nikome i ničemu da nam pokvari ni jedan sat, a kamoli godine. Ovaj roman će vjerujem podstaći moje čitateljke da kada pada kiša ne jure da pokupe veš, već da kažu “idem da šetam po kiši”, eto tom metaforom da skratim odgovor za vaš cijenjeni magazin.
Šta je najdragocjenija pouka koju ste izvukli iz cijele ove situacije?
– Da smo svi, pa i ja, velike besmislice postavljali kao prioritete naših života i da ja to sebi nikada više neću dozvoliti. Strah je uvijek energija koja parališe, ali ovaj koji smo svi osjetili, a naročito mi koji smo teško i kao pacijenti podnijeli virus, mislim da kao posljedicu ima i neki nalet volje. Volja je postala najskuplja riječ, a odlučnost da se vratiš sebi onakva kakva si bila prije nego što su te razni ljudi i događaji velikim dijelom potrošili ogromna. Ne postoji žena koja nije ponekad izgubila sebe stavljajući se u situaciju koja joj ne odgovara jer su joj roditelji, narod ili srce rekli da je tako pametno i da se mora. Mi smo vaspitavane u kulturi žrtvovanja pa se mnoga od nas osjećala vrednije ako se žrtvuje. Roman upravo poručuje da ako izgubiš vezu sa sobom kakva si bila kada si oduvala 18 svjećica na torti, nećeš biti u srećnoj vezi ni sa onim koga si zavoljela.
Kroz ljubavnu priču uključili ste i socijalni, društveni i istorijski kontekst, događaje koji su oblikovali i usmjeravali naše živote.
– Pišem romane koji su melodrame, porodične sage i društvene hronike. Kada neko kaže da su to “ljubići” znam da nije pročitao ni jedan moj roman, da je žrtva predrasuda ili da ima neki lični animozitet prema meni. Kao i u svakoj melodrami ključna radnja se dešava oko ljubavi dvoje ljudi koja u određenim okolnostima postaje nemoguća ili ih potroši. U svakom romanu je obrađena i cijela lepeza ključnih porodičnih i prijateljskih odnosa, kao i velike teme kao što su karijera, tranzicija, sterilitet, seksualnost, roditeljstvo, emigracija, samoća, brak, usvajanje djece, izbjeglištvo, građanski rat, siromaštvo, tranzicija… U ovom pišem o odrastanju tokom devedesetih i situaciji kada ljubav spoji dvoje mladih ljudi koji su odrasli u različitim kućama i na potpuno drugačiji način. Život često pokaže da su svi naši konflikti u vezama i braku posljedica različitosti koje su nastale zbog načina na koji smo vaspitavani i koliko ljubavi smo dobili prije nego što smo tog nekog upoznali.
(Gracija)
