Iza svega što publika vidi postoji jedna mnogo intimnija Senidah. Ona koja se vraća svojim korijenima, odlazi kod nane u Crnu Goru, ona kojoj je porodica i dalje mjesto gdje nije zvijezda, već “beba”. Koja voli da bude sama, da kuva, ćuti, gleda film i ne javlja se na telefon. I ona koja, kada je nešto zaboli, ne mora nužno da govori o tome, dovoljno je da uđe u studio.
Pojavom na regionalnoj sceni Senidah je napravila prostor koji je teško smjestiti u jednu kategoriju. Ne pristaje na ladice, žanrove ni unaprijed zadatu sliku zvijezde. Njena autentičnost ne djeluje kao strategija, već kao prirodna posljedica toga što nikada nije imala potrebu da bude neko drugi, da svoj život uljepša za javnost, da od sebe napravi nepogrešivu heroinu ili da na svako pitanje ima veliku životnu mudrost kao odgovor. Iza imena koje puni arene je žena koja zna da bude snažna, ali i da se povuče. Koja ne krije emocije, već bira kome ih pokazuje. Možda je zato njena autentičnost toliko uvjerljiva. Ne zato što uvijek zna ko je i gdje ide, već zato što nema potrebu da se pretvara da sve zna. A između svega toga: porodice, muzike, velikih bina, samoće, ljubavi i novih izazova ostaje ono najvažnije: pravo da bude svoja.
U Crnoj Gori volimo da “svojatamo” ljude. Kada je neko naš i uspješan, onda je odmah naš. Kako to doživljavate?
– Mogu da budem svačija. Gdje god dođem, neko mi kaže: “Ja sam ti tetka”, a ja kažem: “Dobro, nema veze, što više, to bolje”, (smijeh). U početku me možda malo nerviralo, u fazonu: “A ko si sad ti?”, ali sada mi je simpatično. Bolje je da nas ima što više.
A kada govorite o svojim korijenima, koliko Vam je važna Crna Gora?
– Oba moja roditelja su iz Crne Gore, ali imam veze i sa Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom, Hrvatskom i Srbijom, jer imam rodbinu svuda. Kao mala sam provodila vrijeme u svim tim krajevima. Rođena sam u Jugoslaviji i mislim da ću se uvijek osjećati kao Jugoslovenka. Volim sav narod, dobre ljude. Ne volim te podjele.
U Podgorici ste prvi put održali veliki koncert. Da li je taj susret sa publikom bio drugačiji upravo zbog tih korijena?
– Naravno da jeste. To je ipak mjesto koje nosim kroz porodicu i odrastanje, kroz svoje ljude. A opet, kad izađeš na scenu, muzika sve spoji. Tu više nema puno objašnjavanja. Samo osjetiš ljude.
Posebno ste vezani za nanu koja živi u Crnoj Gori i koja je zakoračila u stotu godinu života. Kakvi ste kada ste kod nje?
– Tamo nisam nikakva zvijezda, ja sam njihova beba (smijeh). Moji nadimci su beba, bebi, bebče, bebavac… Kod nje sam jednostavno beba. Volim da idem kod nje. Lijepo mi je tamo, osjećam se mirno i nekako zaboravim na sve obaveze. Nekad se čak i uspavam pored nje dok ona čita ili rješava ukrštenice.
Čini se da se odnos prema Vama u porodici potpuno promijeni čim pređete kućni prag.
– Pa da. Tamo nema Senidah. I to mi prija. Čovjeku nekad baš treba mjesto gdje nije ništa od onoga što je pred svima drugima.
(Gracija)
