Branka Katić: Trudim se da uvijek vidim najbolje u čovjeku

Svoja, neponovljiva, sa osmijehom na licu i pozitivnim duhom glumica, Branka Katić, odlučila je da ponovo bude dio Beograda i da uživa u njegovim čarima. Uskoro, kako kaže, spakovaće kofere i definitivno se vraća rodnom gradu, a domaća publika sa nestrpljenjem očekuje njene filmske i pozorišne uloge.

Da li se to osmijeh vratio u grad sa vama?

– O, pa to je divno. Beograd mi toliko nedostaje. Mislim da je bio avgust kada sam došla. A onda sam se na mjesec dana vratila u London da zagrlim djecu. Ali, evo, tu sam i radim. Lijepo mi je i zapravo planiram da se potpuno vratim u Beograd.

Zbog čega?

– Zato što je ovo moj grad i zato što ovde imam priliku da se bavim onim stvarima koje želim profesionalno. Ovdje imam publiku koja me voli, a i djeca su velika, uskoro će na fakultete…

Kako će oni to podnijeti?

– Oni vole Beograd. Sada mi je stariji sin bio tu i uživao je. Cio svoj život dolaze u Beograd tako da nećemo imati problem.

Rekli ste i sami da su Lusi i Džo odrasli momci. Kako je njima bilo odrastati uz poznate roditelje? Šta su vam ogovorili?

– Koliko god da smo posvećeni svojim poslovima, ne mislimo da smo nekako posebni, ne ponašamo se dugačije od ostalih. Mi smo najbolji roditelji što umIJemo, ali nikada nismo potencirali to da smo uspješni u tome što radimo ili poznati. Prosto, meni to nije najvažnije. Ne bavim se zbog toga glumom. Tako da su djeca odrasla u normalne mlade ljude koji poštuju svaku drugu profesiju. I prosto, lijepo su vaspitani.

Mlađe kolege komentarišu, ali i obični ljudi, da širite blagost, da vaša pozitivna energija pleni. Koliko vas je to pokretalo u životu?

– Ono što mene hrani i što me čini ovakvom je ljubav koja osjećam prema svakom ljudskom stvoru. I trudim se da vidim najbolje u čovjeku. Trudim se da na nekim raskrsnicama života ili kada ima pravo mogućnost izbora da uvIJek izaberm nešto što možda nije neminovno lakše, ali je bolje za mene i ljude oko mene. Kada bi svi pokušavali da nađemo lijepo u svakodnevnom životu i dobre strane svojih prijatelja, porodica, onda bi sve probleme koje život nosi lakše preboljeli. Tako da mislim da je to stvarno izbor. Probudiš se ujutro i ako si živ treba da budeš zahvalan, što imaš još jedan dan da možda nešto bolje uradiš, da nekog zagrliš, da nekom pomogneš, da nasmiješ, pomiluješ, mislim da je to neka blagost na koju moramo biti zahvalni.

Prevedeno, nije loše biti čovjek?

– Tako je. (smijeh) Kako glasi i film gdje glumim. Uskoro u bioskopima. Nadamo se.

Šta nas tu očekuje?

– Očekuje vas jedna sasvim neobična priča iz pera našeg najvećeg dramskog pisca Dušana Kovačevića, koji je režirao film. Odlična glumačka ekipa. S nestrpljenjem očekujem premijeru. Nisam imala prilike da pogledam film, ali mu se radujem.

S nestrpljenjnjem očekujemo i “Ubice mog oca”, gdje u novoj sezoni glumite jednu od glavnih junakinja?

– O, da. (smijeh) Ali ništa ne smijem da kažem.

Kakvi su vaši planovi za dalje?

– Kada si u ovom pozorištu, znaš da si u svijetu velikih mogućnosti. Zato što Jug i njegov tim imaju prosto ideje i mogućnosti da ih realizuju. Tako da imamo raznih planova. Kada budemo konkretnije znali to ćemo i reći.

Da li vas je situacija sa pandemijom psihički poremetila, glumci su se brinuli za svoju egzistenciju?

– Prvi udar korone sam provela u Londonu i dezinfikovala sam sve što je ušlo u kuću, a onda sam shvatila da mi moja intuicija kaže da neću umrijeti od korone. Mislim da sam je čak i preležala. Sada sam se i vakcinisala. Bitno je poštovati sve zahtjeve da bismo bili sigurni, da jedne druge ne bismo ugrozili. Ali razne pandemije dolaze i odlaze, razni gripovi. Ne kažem da ovo nije ozbiljan problem, već da je strah još veći problem nego korona. Znamo da su je preležali ljudi i u nekim poznim godinama. Tragično je što je toliko ljudi izgubilo život. Ali šta da kažem. Sve je to nekako život. U stvari, strah je nekako još i gori od svake bolesti.

Branka Katić postala je član Beogradskog dramskog pozorišta (BDP) i sa ushićenjem govorila je o toj instituciji.

– Beogradskom dramsko je pozorište u koje sam još davne 1991. godine prvi put dobila šansu da zaigram pred beogradskom publikom. Isto se desilo i prošle godine kada me Jagoš Marković poslije duge pauze, mog odsustva iz Beograda, pozvao da u toj divnoj predstavi “Sumrak bogova” ponovo postanem dio beogradske pozorišne scene i na tome sam beskrajno zahvalna. Volim atmosferu ovog pozorišta, volim energiju koju ovdje osjećam. Jug Radivojević i njegov tim imaju fantastičnu viziju. Imaju velike planove, koje uprkos svemu uspevaju da ostvare. Radujem se što sam postala član jednog ansambla koji je zaigran, talentovan, raskošan. I osjećam se kao da postajem član jedne srećne porodice.

(blic)

Slični članci

Ostavi komentar