Više od godinu dana od početka pandemije korone uveliko se vide posledice koje ostaju po naše mentalno zdravlje. Među njima je i socijalna izolacija kod mladih, isprva nametnuta zbog širenja bolesti, ali nažalost i dalje prisutna. Koliko je ozbiljno kad se tinejdžer sasvim otuđi, za Zadovoljnu priča Nikolina Milosavljević, dječja psihološkinja.
Zatvaranja, karantini, orgraničenja, ali i onlajn nastava – sve je to doprinijelo da se tinejdžeri više povuku u svoj digitalni svijet, da se otuđe i izoluju od onog stvarnog oko sebe. Nikolina Milosavljević kaže da je to očigledno jedna od najozbiljnih posledica pandemije po mentalno zdravlje adolescenata i mladih.
„Nerijetko se dešavalo da djeca prilikom odvajanja u dvije grupe u odjeljenju budu u različitim grupama u odnosu na one drugare i drugarice sa kojima su se družili. Onda zbog socijalne distance i rijetkog fizičkog viđanja može doći do međusobnog udaljavanja, pa čak i gubitka kontakta, što na jednu mladu osobu djeluje vrlo nepovoljno“, kaže Milosavljević.
Moguće i misli o samoubistvu
Ona priča i šta sve zapravo predstavlja ta izolovanost i otuđenost.
„Današnji tinejdžeri svoje kontakte najčešće održavaju digitalno. Sa svojim prijateljima vole da se dopisuju i da su na društvenim mrežama. Međutim, većina njih smatra da ta vrsta komunikacije nije dovoljna da bi se kvalitetno povezali sa svojim prijateljima, što znači da im je potrebno da se vide oči u oči sa njima.“
Ipak, kad nema te fizičke povezanosti sa prijateljima, najprije jer ju je narušila pandemija, dijete se može osjećati usamljeno i odbačeno.
„Takva osjećanja se dodatno pojačavaju ukoliko su oni svom prijatelju poslali poruku, a on im nije odmah odgovorio. Tad tinejdžer često može doći do zaključka da taj prijatelj ne želi više da se druži sa njim. Zbog nedostatka kontakta uživo, takvi nesporazumi ne budu razriješeni i objašnjeni i dijete se može dodatno osjećati odbačeno. Takođe, može razviti osjećanje neprihvaćenosti, a sve to može uticati na to da se razviju određeni simptomi depresivnosti, čak do ideja o suicidu.“
Znak za uzbunu – apetit i san
Zato je vrlo važno znati kako da prepoznamo ovaj problem i koji to alarmi ukazuju da se dijete otuđilo od drugih.
„Kada se tinejdžer osjeća izolovano i odbačeno, može se dodatno povući u sebe. Roditelji mogu primijetiti da se adolescent ne druži sa istim osobama kao ranije ili čak da mnogo slabije izlazi sa bilo kim. Takođe, može biti razdražljiviji i svadljiviji sa ukućanima. Ukoliko dođe do razvoja određenih depresivnih osjećanja (s tim što ne mora da znači da će kod svakog doći do toga), treba obratiti pažnju na apetit i na kvalitet sna. Ukoliko dijete slabije ili previše jede, previše kasno legne da spava (ima poteškoća da se uspava), ujutru je neispavano, ima problem sa koncentracijom, učenjem i pamćenjem, i sve to traje više od dvije nedjelje, treba razmotriti angažovanje profesionalne osobe koja će pomoći adolscentu“, napominje dječja psihološkinja Nikolina Milosavljević.
Za roditelje dupli izazov
A ako se ovi znaci pojave, roditelji ih primijete, pa logično krenu da pomognu djetetu, kako da to najbolje izvedu? Kako da probiju tu barijeru kad to može da bude dupli izazov – ako znamo da tinejdžeri inače umiju da budu distancirani i u svom svijetu?„Vrlo je važno da porodica ima naviku da redovno organizuje određene porodične aktivnosti kako bi se tinejdžer osjećao povezano sa ukućanima. To porodično vrijeme može biti usmjereno na zajedničko gledanje filmova koji su zanimljivi i tinejdžerima, i roditeljima, ili da se organizuje veče društvenih igara. To može pomoći djetetu da se osjeća bolje“, kaže Nikolina Milosavljević.
Ona navodi i da roditelji često žele što prije da saznaju šta se dešava djetetu, ali neće dijete biti uvijek spremno da podijeli to sa roditeljima i stvaraće otpor.
„Ako je dijete bliskije sa nekim drugim iz šire porodice, treba zamoliti tu osobu da spontano priđe djetetu i opipa šta ga muči i da li ga uopšte nešto muči ili samo prolazi kroz određenu pubertetsku fazu. Takođe, ne treba uvijek lično shvatati djetetovu svadljivost i ne treba ulaziti u svađu sa njim, već čekati trenutak kada se dijete umiri, pa da se tada porazgovara sa njim o osjećanjima i izazovima“, zaključuje dječja psihološkinja Nikolina Milosavljević.
(Zadovoljna.rs)
