Uloga Tome Zdravkovića u istoimenom filmu pripala je mladom glumcu Milanu Mariću.
Film pokriva skoro cio život Tome Zdravkovića, njegovo djetinjstvo, trenutak kada ga Silvana 1958. godine izvlači iz Leskovca i odvodi u Tuzlu, gde zapravo i počinje njegova karijera. Obuhvaćen je čitav proces postajanja onog Tome Zdravkovića koga znamo, jedne od najvećih zvijezda jugoslovenske muzike, sve do njegove smrti na VMA. Tako da tu ima mnogo epoha i mnogo se svijet promijenio od njegovog djetinjstva do 1991. Ono što je simbolično u čitavom filmu i što je nekako nedodirljivo, jeste da su potpuno paralelno rasli, ali i umrli Jugoslavija i Toma Zdravković. On je vrhunac svoje karijere postigao 70-ih godina, u trenutku kada je Jugoslavija išla ka svom vrhuncu, a umro je 1991. kada suštinski počinje i raspad Jugoslavije“.
Tomine pjesme nezaobilazni su dio kafanskih izlazaka pa Milan naručuje “Tužno leto”, “Danku”, “Ostao sam sam”,” Dotak’o sam dno života”.
Prema amilanovim riječima jednu isyorijsku ličnost bi rado glumio.
„Voli bih da na platnu možda vidim život Danila Kiša“
Međutim, kaže da svaki glumac ima baš onu jednu ulogu koja predstavlja prekretnicu u njegovoj karijeri.
„Uloga Dovlatova je moja prekretnica iz milion i jednog razloga. Prvenstveno zbog toga što je to bila prva glavna, najveća uloga, najkompleksnija, za koju sam morao fizički da se transformišem, da naučim strani jezik i da je odigram cijelu na tom jeziku na kome se nisam osjećao ni najmanje sigurno. Tada sam shvatio da ulogama treba da prilaziš potpuno univerzalno, jer ako počneš da im prilaziš stalno iz istog ključa, to postaje rutina, a to ubija strast, želju, igru i to onda postaje samo odrađivanje. Koliko god to bilo dobro ili ne, ti više nisi zadovoljan, više te posao ne radi i stalno moraš da tražiš neko parče sebe koje ima veze sa tom ulogom koju igraš. Tražiš nešto da bi bio zadovoljan, da te dovoljno radi, da te loži i pokreće, da se osjećaš nesigurno, te da kroz proces stvaranja osvajaš ulogu lagano i postaješ dominantan“, kaže Milan.
Glumci otkrivaju u kojoj garderobi se najbolje osjeća.
„To stvarno zavisi od raspoloženja. Suštinski se najbolje osjećam kada nosim neke jednostavne farmerke, bijelu majicu i Reebok patike. To mi je idealna kombinacija za svaki dan, međutim kad bih mogao baš da biram, vratio bih se u 30-te i nosio odijela, cipele i neki dobar sat“, rekao je Milan Marić.
Milan Marić je prošle godine proglašen za „Zvijezdu u usponu“ na Berlinskom filmskom festivalu, zahvaljujući ulozi u ruskom filmu „Dovlatov“, a pored tako značajnog priznanja, mladi glumac ipak nije pustio da ga to ponese.
„Nikada ništa nisam planirao, kao što nisam planirao ni tu ulogu. Kada bih vam rekao da je reditelj tražio među 10 000 ljudi u Rusiji, Izraelu, bivšim republikama SSSR-a, Americi i našao mene, zahvaljujući jednoj našoj divnoj glumici koja živi i radi u Peterburgu koja mu je rekla da u Srbiji ima sjajnih glumaca. Ja stvarno to nisam planirao, tako da ne planiram ni dalje. Bavim se ovim poslom u ovom trenutku. Ima polja na kojima još želim da radim, na kojima želim da napredujem, imam stalno posla sam sa sobom jer takav je posao“, priča Milan.
Pznato je da među glumcima postoje dobra prijateljstva pa su tako Andrija Kuzmanović i on dobri drugovi i van seta, što često umije da se prenese i na poslovni segment.
„U radu sa Andrijom nema mane. Eventualno propust može da se desi zato što podrazumijevaš stvari kada radiš sa nekim koga poznaješ i onda ne obratiš pažnju na sitnice, ali je lakše zato što si sigurniji i možeš da se pustiš u sve to, u istraživanje, u nesigurnosti, u sopstveni mrak, u lutanje. Kada kreneš u proces pravljenja uloge ti moraš da izađeš iz zone komfora i moraš nekad, makar malo, da uđeš u polje koje se zove nesigurnost. Samim tim sebe dovodiš u pomalo nelagodno stanje, a onda ti olakšava to kada da znaš da je tu neko koga poznaješ i ko će te vratiti ako se izgubiš“, kaže Milan.
N.V.
