Otkrivamo: Evo kako izgleda Milan Marić kao Žarko Laušević, pojavljuje se i Dubravka Drakić

Uoči premijernog predstavljanja TV serije “Pad” u okviru ovogodišnjeg Sarajevo film festivala izašao je prvi tizer za ovaj dugoočekivan serijal.  

Serija “Pad”, koju čini osam epizoda, rađena je po motivima knjige Žarka Lauševića, opisuje tragičan događaj iz avgusta 1993, u kojem je učestvovao poznati jugoslovenski glumac.

Preuzimajući samo osnovne motive iz autobiografske knjige „Godina prođe dan nikad“, serija „Pad“ prati život glumca Ivana Maslaća od trenutka kada on i njegov brat stižu do stana svog ujaka, nedaleko od mjesta na kojem se u Podgorici upravo desio sukob sa tragičnim posljedicama. Priča se nastavlja u istražnom zatvoru Spuž , gdje se glavni junak susreće sa galerijom živopisnih likova od sitnih lopova, kriminalca i ubica, pa do političkih zatvorenika.

Paralelno, upoznajemo odnos Ivana i njegovog oca Nikole, ozbiljnog i racionalnog čovjeka, sa kojim Ivan od djetinjstva ima komplikovan odnos. Ove dvije priče se usložnjavaju i proširuju, osvetljavajući s jedne strane zavodljiv život jedne od najvećih glumačkih zvijezda Jugoslavije.

„Serija „Pad“ nije klasična adaptacija književnog djela, već predstavlja slobodnu interpretaciju kako knjige, tako i jednog tragičnog događaja koji je ustvari metafora tragičnog vremena koje je obelježilo devedeste godine prošlog vijeka, na ovim podnebljima.  I kada jedan glumac, umjetnik čiji je poziv da širi humane vrijednosti, oplemenjuje druge ljude, postane slučajni akter tragičnog događaja i pređe na drugu, tamnu, stranu – to otvara sva moralna i etička pitanja. Koliko duboko treba da padneš da bi se iskupio? Da li poslije pada možeš ustati i nastaviti dalje? Šta je adekvatna kazna? – su samo neka pitanja na koja naš glavni junak traži odgovor.

Autorsku ekipu čine i scenaristi Bojan Vuletić i Petar Mihajlović, direktor fotografije Dušan Joksimović, scenograf Aljoša Spajić i kostimograf Dragica Laušević. Izuzetne uloge su, pored Milana Marića u glavnoj ulozi, ostvarili i Krešimir Mikić, Izudin Bajrović, Dubravka Drakić, Slavko Sobin, Dragan Marinković, Milica Janevski, Anđela Jovanović, Kemal Rizvanović i mnogi drugi.

Televizijsko prikazivanje očekuje se na zimu 2023.

pročitaj više

Milan Marić: Moram da izrazim veliko poštovanje prema snazi karaktera i mudrosti Crnogorki, koje su stubovi temeljci svojih porodica

Mlad, talentovan, harizmatičan i kako većina glumačkih znalaca znaju da kažu umjetnik koji obećava i koji će svojim raskošnim znanjem da dostigne velike visine u svom poslu. Skromnost ga krasi i uprkos brojim uspjesima, Milan je ostao onaj momak iz kraja sa kulturnim i vaspitanim manirima, a popularnost ga nije uzdrmala da svoje postulate na kojima je odrastao prekrši.

Crnogorska publika ima prilike da vas gleda u seriji “Državni službenik” na Superstar TV. Koliko vam je ova serija izazov i koliko ste se pronašli u liku Lazara?

Državni službenik je jako lijepo prihvaćen od publike, dobijamo zaista mnogo pohvala i pozitivnih kritika. Serija je nastala kombinacijom dobrog scenarija, režije, produkcije, glume. Ni jedan segment nije podbacio, i onda je, naravno, krajnji proizvod bolji od prostog zbira ovih činilaca. Lazar mi je blizak, ima puno osobina koje i sam posjedujem, generacijski se poklapamo, tako da sam ga razumeo bez velike muke. Volim što smo u drugoj sezoni ušli dublje u njegova emotivna stanja, što razumijemo posljedice trauma koje je doživio u prvoj sezoni i dileme koje ima dok donosi važne odluke od kojih mu zavisi budućnost. Na ovaj način je akcioni junak Lazar zaličio na stvarnog čovjeka i postao još bliskiji svima.

Djelujete vrlo skromno, vaspitano i sa manirima. Reklo bi se da se sve od kuće nosi. Danas bi mnogi rekli da je u vremenu u kom živimo to mana. A šta vi kažete?

Hvala na lijepim riječima. Slažem se da se vaspitanje nosi iz kuće, ali ne mislim da je to mana. U svakom vremenu, pa i danas, treba težiti lijepom vaspitanju, kulturnom ophođenju prema drugim ljudima, posebno prema neistomišljenicima. Bez obzira što to može izgledati kao slabost, sačuvati druge od sebe zapravo je čojstvo, a to vi u Crnoj Gori najbolje znate.

Da li svoje odluke, profesionalne i životne preispitujete?

Da. Preispitujem sebe, više nego odluke same po sebi. I to radim stalno. Razmišljam o svojim motivima, ponašanju, izborima… Težim da razumijem i upoznam sebe, što je ponekad težak, čak i bolan proces. Ali nagrada je velika, jer se tako život oslobađa potisnutog, skrivenog, nesvesnog. Zapravo se tako život preuzima u svoje ruke.

Da li ste ponosni na svoju dosadašnju karijeru. Da li bi nešto promijenili?

Zadovoljan sam svime što sam do sada uradio i svojom karijerom, kako pozorišnom tako i filmskom. Zahvalan sam na svim pruženim prilikama i ukazanom povjerenju, koje, nadam se, nisam iznevjerio. Posebno sam srećan što moj rad prati, uvažava i voli veoma raznovrsna publika. Na kraju, za naš rad postoji samo jedan konačni sud, a to je sud publike.

Kako reagujete kada vam se djevojka prva udvara. Da li se zbunite ili ipak više volite da ste vi inicijator?

Nemam predrasude u pogledu toga ko treba da inicira komunikaciju. Ali, naravno, ovdje isključujem preterivanje, napadnost i agresiju, koje mnogi brkaju sa malim signalima i laganim flertom u kome obje strane učestvuju i gdje nebitno, pa čak i nemoguće razaznati ko je inicirao.

Imali ste što privatno što poslovno da posjetite Crnu Goru. Kako bi opisali karakter Crnogorki?

Rizikovaću da upadnem u zamku generalizacije i stereotipije, jer moram da izrazim veliko poštovanje prema snazi karaktera i mudrosti Crnogorki, koje su, u naoko patrijarhalnoj sredini, stubovi temeljci svojih porodica. Mislim da nije slučajno što se ovdje tako brižljivo njeguje kult majke. Crnogorke su poznate i po svojoj stasitosti i ljepoti, i to mogu da potvrdim da je sa realnim pokrićem.

Rajka Novaković foto: promo

pročitaj više

Milan Marić: Nekada moraš da izađeš iz zone komfora i makar malo, da uđeš u polje koje se zove nesigurnost

Uloga Tome Zdravkovića u istoimenom filmu pripala je mladom glumcu Milanu Mariću.

Film pokriva skoro cio život Tome Zdravkovića, njegovo djetinjstvo, trenutak kada ga Silvana 1958. godine izvlači iz Leskovca i odvodi u Tuzlu, gde zapravo i počinje njegova karijera. Obuhvaćen je čitav proces postajanja onog Tome Zdravkovića koga znamo, jedne od najvećih zvijezda jugoslovenske muzike, sve do njegove smrti na VMA. Tako da tu ima mnogo epoha i mnogo se svijet promijenio od njegovog djetinjstva do 1991. Ono što je simbolično u čitavom filmu i što je nekako nedodirljivo, jeste da su potpuno paralelno rasli, ali i umrli Jugoslavija i Toma Zdravković. On je vrhunac svoje karijere postigao 70-ih godina, u trenutku kada je Jugoslavija išla ka svom vrhuncu, a umro je 1991. kada suštinski počinje i raspad Jugoslavije“.

Tomine pjesme nezaobilazni su dio kafanskih izlazaka pa  Milan naručuje “Tužno leto”, “Danku”, “Ostao sam sam”,” Dotak’o sam dno života”.

Prema amilanovim riječima jednu isyorijsku ličnost bi rado glumio.

„Voli bih da na platnu možda vidim život Danila Kiša“

Međutim, kaže da svaki glumac ima baš onu jednu ulogu koja predstavlja prekretnicu u njegovoj karijeri.

„Uloga Dovlatova je moja prekretnica iz milion i jednog razloga. Prvenstveno zbog toga što je to bila prva glavna, najveća uloga, najkompleksnija, za koju sam morao fizički da se transformišem, da naučim strani jezik i da je odigram cijelu na tom jeziku na kome se nisam osjećao ni najmanje sigurno. Tada sam shvatio da ulogama treba da prilaziš potpuno univerzalno, jer ako počneš da im prilaziš stalno iz istog ključa, to postaje rutina, a to ubija strast, želju, igru i to onda postaje samo odrađivanje. Koliko god to bilo dobro ili ne, ti više nisi zadovoljan, više te posao ne radi i stalno moraš da tražiš neko parče sebe koje ima veze sa tom ulogom koju igraš. Tražiš nešto da bi bio zadovoljan, da te dovoljno radi, da te loži i pokreće, da se osjećaš nesigurno, te da kroz proces stvaranja osvajaš ulogu lagano i postaješ dominantan“, kaže Milan.

Glumci otkrivaju u kojoj garderobi se najbolje osjeća.

„To stvarno zavisi od raspoloženja. Suštinski se najbolje osjećam kada nosim neke jednostavne farmerke, bijelu majicu i Reebok patike. To mi je idealna kombinacija za svaki dan, međutim kad bih mogao baš da biram, vratio bih se u 30-te i nosio odijela, cipele i neki dobar sat“, rekao je Milan Marić.

Milan Marić je prošle godine proglašen za „Zvijezdu u usponu“ na Berlinskom filmskom festivalu, zahvaljujući ulozi u ruskom filmu „Dovlatov“, a pored tako značajnog priznanja, mladi glumac ipak nije pustio da ga to ponese.

„Nikada ništa nisam planirao, kao što nisam planirao ni tu ulogu. Kada bih vam rekao da je reditelj tražio među 10 000 ljudi u Rusiji, Izraelu, bivšim republikama SSSR-a, Americi i našao mene, zahvaljujući jednoj našoj divnoj glumici koja živi i radi u Peterburgu koja mu je rekla da u Srbiji ima sjajnih glumaca. Ja stvarno to nisam planirao, tako da ne planiram ni dalje. Bavim se ovim poslom u ovom trenutku. Ima polja na kojima još želim da radim, na kojima želim da napredujem, imam stalno posla sam sa sobom jer takav je posao“, priča Milan.

Pznato je da među glumcima postoje dobra prijateljstva pa su tako Andrija Kuzmanović i on dobri drugovi i van seta, što često umije da se prenese i na poslovni segment.

„U radu sa Andrijom nema mane. Eventualno propust može da se desi zato što podrazumijevaš stvari kada radiš sa nekim koga poznaješ i onda ne obratiš pažnju na sitnice, ali je lakše zato što si sigurniji i možeš da se pustiš u sve to, u istraživanje, u nesigurnosti, u sopstveni mrak, u lutanje. Kada kreneš u proces pravljenja uloge ti moraš da izađeš iz zone komfora i moraš nekad, makar malo, da uđeš u polje koje se zove nesigurnost. Samim tim sebe dovodiš u pomalo nelagodno stanje, a onda ti olakšava to kada da znaš da je tu neko koga poznaješ i ko će te vratiti ako se izgubiš“, kaže Milan.

N.V.

pročitaj više