Koliko čovjek može izdržati da bude okružen sa ovoliko informacija a da se ne zarazi lošim pelcerima koje nam ove informacije nude? Da li je dovoljno samo ignorisati ih?
Među prvima ili prva,u ovom slučaju to nije presudno, smo zemlja u svijetu po broju oboljelih od koronavirusa i po broju smrtnosti od tog istog virusa. Ali nas, kao društvo izgleda da to ne brine previše. Opušteni smo i to spada u onaj dio „šarma“ koji svi koji dođu sa strane primjećuju. Možda je simpatično ali za nas nije dobro.
Mjere koje vlasti donose su svakodnevno predmet prepucavanja i političkih aktera na crnogorskoj sceni. I dok se oni spore ko je pametniji, ko je donosio bolje odluke, sadašnja ili bivša vlast, broj zaraženih ne opada a oni koji su inficirani virusom korone šetaju gradom, najčešće bez maske. Nekažnjeno.
Eto, prije nekoliko dana vozila sam se gradskim prevozom. Ušao je mladić bez maske i tokom cijele vožnje pričao telefonom. Što ga briga što je možda tako zarazio nekog od putnika?
Drugi slučaj: Na dječjem igralištu, dok se mališani zabavljaju, dvije mlađe žene pričaju
„Pa što ako mi je test pozitivan? Ja ne osjećam nikakve simptome… naravno bez maske su jer jače su one od virusa. A, jesu li jači ostali sa kojima će one imati kontakt ne brine ih.
Umjesto da se svi stisnemo u pesnicu i pokušamo ovo zajedno riješiti i smanjiti broj naših sugrađana koji svakodnevno umiru do posljednjeg daha raspiruju se nacionalne strasti: Ko je Crnogorac, Srbin, Albanac, Hrvat, Bošnjak…Jer, koronavirusu je to jako bitno kako bi broj oboljelih bio ravnopravno zastupljen!
Lokalne vlasti uzimaju stvar u svoje ruke i krše propise države u kojoj žive! Niko ne kaže da je odluka o zatvaranju kafića u Tuzima bila dobra, da je trebalo ranije obavijestiti lokalnu samoupravu…Ali gdje je solidarnost prema komšijama? Je li umjesto uzimanja stvari u svoje ruke trebalo dijalogom to riješiti pokazujući tako da su ljudski životi nisu preči od svega?
Mjere koje vlada donosi mogu i treba da budu podložne kritici ali svijest građana da svojim ponašanjem čuvaju živote jedni drugima moraju imati sami građani. Tu im ni jedna vlada ne može pomoći.
Ambasadori koji javno pominju što bi pokojni Đole rekao „prošlost i bitke daleke“promovišući tako neki „novi diplomatski riječnik“ ne šalju dobru sliku o Crnoj Gori. O ekonomiji malo se priča. Sve se svelo na neprestanu priči o nacionalnom, a sve je to alibi za nedostataak želje da se radi za opšte dobro svih građana naše zemlje. A, manje nas je od 700.000 i svi se zaklinjemo u ljubav prema Crnoj Gori.
Nikakva vlada, i niko sem nas, građana ne može ovo društvo učiniti boljim i kućom svih građana. Ko istinski voli svoju zemlju sopstveni interes neće staviti ispred opšteg, partijski ispred državnog. I tek tada -Vječna Crana Gora –biće zaista vječna. Ovakva Crnoj Gori ljubav ne treba!
A proljeće tako lijepo miriše…
