Zoran Kalezić preminuo je u 73. godini: Tajno se vjenčao, a Irena je bila njegov životni oslonac

Zoran Kalezić preminuo jr u 73.godini živoya.

Inače, malo je kome poznato da je prije smrti Zoran Kalezić stao na ludi kamen u sedmoj deceniji života. Njegova izabranica je Irena Milonjić (53), inženjerka sa kojom je bio tri godne u skladnoj vezi.

I Zoran i Irena imaju iza sebe po jedan brak i dvoje odrasle djece. Njih dvoje su se tada vjenčali u prisustvu kumova, matičara i gosta iznenađenja, Zoranovog kolege i prijatelja Žutog Serhatlića, koji je za mladence pjevao uz harmoniku.

Koliko je Zoran volio svoju suprugu govori i činjenica da joj je za života, dok je bio teško bolestan napisao i posvetio pjesmu.

-Ovo nije samo priča o mojoj Ireni koja mi sada daje najveću snagu. To je jedna poštena, iskrena, ljudska, opšta priča o suštini, a to je ljubav. Nije tu bilo ni trunke želje da se Ona impresionira, niti bilo koji drugi čovjek. Ispalo je, međutim, da je to jedna od najljpših interpretacija u mojoj karijeri. Ja to osjećam duboko, nosim u sebi, to je deo mene. Naša ljubav koja je rasla i još uvijek raste i u ovom iskušenju, naše priče pored kamina uz čašu vina, to je naše najveće bogatstvo. Djeca su na drugim stranama svijeta, svako dođe i ode… Šta bih ja sada radio da nemam nju, moju Irenu? – ispričao je Kalezić prije nekoliko mjeseci za eKlinika portala.

Irena je Zorana čuvala do posljednjeg dana, a koliko joj je i sam bio zahvalan otkrio je takođe u intervju za eKliniku, prije šest mjeseci.

 Nije lako brinuti o čoveku koji boluje. Sve se to preživljava, trči i juri, birokratija je kod nas komplikovana i naporna, ljekari, papiri… Nema kraja. Ako se nekome desi da ga partner napusti u bolesti, oni, u stvari nikada nisu ni bili pravi partneri. Ne može se ljubav, ako je prava, zaboraviti. Niti na neko dugme isključiti. Kako možete da prestanete da volite nekoga samo ako više ne može tako brzo da potrči na sto metara? Ljubav ili postoji, ili ne postoji. Došlo je neko vrijeme da pokažemo koliko valjamo, a koliko ne valjamo i kao pojedinci i kao narod. Ne treba nam niko drugi za to. Lažni moral vlada, on kod nas ne treba da se „zaliva“, uspijeva i bez truda. Ljubav je jedina istina koja nas može održati ljudima – ispričao je u razgovoru za eKlinika portal Zoran Kalezić.

pročitaj više

Zoran Kalezić: Bježanje je završeno, neka kancer radi svoj posao, a ja ću svoj

U karijeri dužoj od pola vijeka Zoran Kalezić otpjevao je pjesme koji se i danas slušaju, prodao više od 15 miliona ploča, stekao status estradnog umjetnika, ali i brojna priznanja. Posljednje u nizu, za izuzetan doprinos diskografiji, uručeno mu je krajem juna na svečanosti u prostorijama “Jugotona”. Tom prilikom predstavljen je i album “Spomenar” sa 15 numera, među kojima se izdvaja balada “Za Irenu”. Posvećena je njegovoj supruzi, za koju kaže da mu je životni oslonac i dar od Boga.

“Možemo da pričamo o svemu, ali o bolesti ne bih, iako znam da to pitanje ne mogu da izbjegnem. Na kancer gledam s prezrenjem, ignorišem ga kao pojavu. To je nešto što čovjeku naruži život, ospori mu ostvarenje želje. O tome ne volim da govorim. Neka kancer radi svoj posao, a ja ću svoj. Slušam medicinu i ljekare, borim se, a muzikom ću se baviti do posljednjeg dana”, kazao je legendarni pjevač na početku intervjua, pa nastavio o muzici koja se prepliće sa pričom o Ireni.

“Posljednja pjesma koju sam snimio posvećena je mojoj supruzi. Tekst je napisala divna Natalija Preočanin-Samardžić, koja je autor i mog velikog hita “Šta će meni vino”. Kad sam se razbolio, došla je kod mene kući, sa našim kumom, sveštenikom Gojkom Perovićem. Na poklon su mi donijeli veliku svetinju, nektariju. Na tom jastučetu spavao sam dva i po mjeseca, uvažavajući njihovu želju da ozdravim, da mi bude bolje. Rekla mi je da bi voljela da napiše tekst o Ireninoj i mojoj ljubavi. Pristao sam, pod uslovom da i sam dodam neke riječi. Tako je i bilo. Pjesma govori o tome kako smo se upoznali i zavoljeli. I danas smo jedna duša. Znate, svako ima svoj život, i djeca, i rodbina, a ja imam Irenu koja prosto diše za mene”.

(Hello)

pročitaj više

Zoran Kalezić: Povukao sam se u miran život, danas živim tamo gdje sam rođen

Zoran Kalezić koji je važio za jednog od najpopularnijih pjevača, povukao se sa javne scene, a sada je otrkio zbog čega mu estrada postala “gorka” i šta je razlog njegovog povlačenja.

“Svuda u svijetu postoje privilegovane stvari, pa tako i kod nas. A, muzika je upravo to. Poput mene, Halida Bešlića i još nekoliko njih, muziku, estradu tako i danas doživljavaju, pa tu je i Tozovac, ali i Lepa Lukić, mada je Lepa u zadnjih par godina svoj kompletan život nekako izobličila. Naravno, ima pravo na to, ali nije za mene. Mi smo svi teško došli do naših uspjeha, a kada smo počinjali učili smo od najboljih, kojih više nema, a tu mislim na pokojnog Safeta, Zaima, Himze, Arsena Dedića, Dragana Stojnića, Tomu Zdravkovića… Danas sve to ne vidite na estradi i to je užasno”, ispričao je Kalezić.

Osvrnuo se i na trenutnu pandemiju:

“U mom životu dosta me toga pratilo i dobrog i ružnog, ali sam uvijek znao ko su mi prijatelji ili neprijatelji. Uvijek sam znao protiv koga se borim, a ovako neprijatelja ne vidim. Neki možda znaju protiv koga se bore, pa su možda zbog toga i privilegovani. Uglavnom, sve to sam prihvatio onako kako jeste. Ja sam se već duži period odrekao tih nekih slatkih kolača, a koji su postali gorki, i koje nudi estrada. Povukao sam se u miran život. Danas živim tamo gdje sam rođen. Svojevremeno me dragi Bog prosvijetlio da napravim svojim roditeljima kuću, a to sam uradio na njihov nagovor. Sada sam srećan što sam ih svojevremeno poslušao”.

On se potom osvrnuo na smrt kolege Džeja Ramadanovskog koji je preminuo 6. decembra u 57. godini u svom stanu na Dorćolu u Beogradu.

“Upravo ću se nadovezati na ono što sam rekao o estradi. Ma, koliko mi ga žao bilo, on je umro na vrijeme. Svi smo rođeni da bi umrli, neko prije, a neko ranije. Niko nikada neće više snimiti takve balade koje je Džej snimao. On je bio jedna vesela ljudska veličina, svakog uveseljavala. Imao je sve, dok je bio popularan oko njega je uvijek i u svakom momentu bilo oko dvadesetak ljudi, živio je punim plućima. Kada je sve to nestalo, kada su ga obuzeli neki poroci, svi su nestali oko njega, osim članova njegove uže porodice. To je užas i to je Balkan. Zbog toga mislim da je otišao na vrijeme, otišao je kao veliki Džej, a ne da ode totalno poražen od života. Ja zavidim ljudima koji tako na vrijeme umru”, rekao je Zoran.

Na pitanje novinara kako komentariše to što kolege koje nisu pomogle Džeju sada oplakuju njegovu smrt, kaže:

“Pa zbog toga da se od njega mrtvog, od tog velikog umjetnika i čovjeka malo očešu. Da uzmu malo njegove slave, a to je jedan balkanski primitivizam bez imalo dostojanstva. To je grozno da mnogi idu na sahrane, plaču da ih drugi vide. To je ispod svake ljudskosti i dostojanstva”, bio je direktan pjevač.

pročitaj više