Verica Rakočević, već decanijama unazad uspješno je ime u modnom svijetu. Svojim načinom života i pogledom na isti nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Godine su za nju broj, a krštenica samo papir koji mora da ima kao dokument. Živi punim plućima i uživa u svakom trenutku. Ne mari šta će reći čaršija, jer život kreira onako kako želi. Bez opeterećenja. Broji dane koji su okupani srećom i spokojstvom.
Revija “Eskapizam” predstavlja reviju održive mode, da li ona predstavlja i Vašu ličnu ekološku borbu?
-“Eskapizam” kolekcija prikazana u septembru je bio moj odgovor na sve ono što je donijelo “novo vrijeme” a što se nikako ne uklapa u moje estetske i moralne kriterijume. Daleko od toga da sam zarobljena u godinama moje mladosti. Naprotiv, svjesna sam da život ide dalje, da se promjene događaju ali ne pristajem na nakaradnost, prostu i vulgarnu erotičnost koja degradira ženu. Putujući dosta po svijetu nigde nisam videla toliko naružene mladosti kao kod nas i u još nekim istočnim zemljama. Da se razumijemo, ima toga globalno ali u mnogo manjoj količini nego kod nas. U tom smislu je i moja “Održiva moda” bila zastupljena ne samo u ovoj kolekciji nego u mom cjelokupnom radu. Svijest o održanju prirode, uređenom i čistom prostoru koji nas okružuje govori o nama kao naciji.
Rekli ste da ste mnogo naučili od vaše ćerke Elene, da li je ona uticala da pored organizacija u kojima ste djelovali sada ulažete velike napore u ekološko prosvećivanje i kroz vaš posao?
-Intuitivno bez mnogo znanja, počela sam da razmišljam o zdravom životu i ishrani još kada su moja djeca bila mala. Sjećam se kako su se bunili dok sam im spremala obroke koje nisu jeli njihovi drugari. Kasnije Elena je izabrala taj put prosvjetljenja kao životni imperativ, posvetila se tome u toj mjeri da je na neki način ona postala moja učiteljica dajući mi smjernice kako da zdravije i ljepše živim. Ljubav prema lijepom, prirodi i snazi koja leži u njoj nosimo svi u porodici.
Kada možemo da očekujemo vašu novu reviju?
Tradicionalno moja godišnja revija je u septembru. U međuvremenu, spremam kolekcije za četiri događaja. Jedan u Beogradu, jedan u Sloveniji, u Firenci u aprilu i u Njujorku u maju. Nisu to nikakva “osvajanja” ovih prostora već poslovni angažmani koji zahtijevaju veliku profesionalnost i o kojima nema potrebe da se ispredaju bajke. To je moj posao kao i svaki drugi bez ikakve pretenzije da se predstavi javnosti.
Isticali ste kako inspiraciju pronalazite u srpskoj istoriji, a naglasili ste i da ste mnogo toga što je dio vaše ličnosti naslijedili, pa da li možda smatrate da i nasleđeni arhetip srpstva sada djeluje kroz vašu kreativnost?
-Sigurno. Ono što nosimo nasleđem, nadogradnja koju stičemo vremenom kao i kreativni potencijal koji se snažno aktivira ljubavlju prema poslu koji radim. Smatram da u našem bogatom kulturnom nasleđu, koje je neiscrpan izvor inspiracije, nismo samo iz komleksa niže vrijednosti iskoristili sav potencijal koji bi nas pozicionirao na svjetskoj modnoj mapi. Na suprot tome, masovno se trudimo da budemo isiti, kopirajući druge dok nam oni pametniji od nas “kradu” ideje. Imali smo primjere svjetskih dizajnera koji su u našoj tradiciji tražili inspiraciju. U prilog ovome o čemu pričam ide činjenica da je o Slobodi Mićalović na festivalu u Veneciji pisala svjetska štampa diveći se jeleku koji je ponijela preko crne haljine.
A od koga ste nasledili mladolikost, ili imate neki tajni eliksir?
-Od dede Radisava, maminog tate koji je umro u 96-oj godini bez i jedne bore na licu kao da je uradio pet fejs liftinga. Kosovski gen, koji je učinio da iz najtežih životnih bitaka izađem neozleđena, zdrav život, ishrana, fizička aktivnost i ljubav prema svima i svemu što me okružuje.
Uvijek ste bili van vremena i okvira i u poslu i u ljubavi, hoćete nam odati tajnu kako se tako dobro snalazite na nepoznatom terenu?
-Rodite se sa snagom i predodređenošcu da budete drugačiji. Kada još svim snagama njegujete tu predodređenost onda tu nema velike tajne. Snaga uma, doslednost i istrajnost da budete to što jeste, bez obzira što se ne uklapate u kliše.
Uvijek ste se nosili hrabro sa svim vjetrovima što su vas lomili. Koliko vas je to ojačalo da ne brinete šta će drugi reći?
-Lagala bih ako bi rekla da me ne dotiče. Često sam tiho plakala, ne zbog toga što su me pogađale te oluje, nego zbog snage i količine ljudskih nesreća. Samo nesreće sa kojima ljudi ne umiju da se nose, izazivaju tu količinu mržnje koju poput najstrašnijih oluja šalju na ljude koji se ne uklapaju u njihov šablon. Na moju sreću, meni su te situacije bile pogonsko gorivo da idem napred.
Mnoge dame su se u posljednje vrijeme, kroz #nisamprijavila digle i otvoreno pričale o ranama iz prošlosti, o nasilnicima i nasilju koje su doživjele. Vi ste taj glas davno pokrenuli i bilo je hrabro. Mnogi se drznu pa govore zašto su neke žene ćutale. Šta im vi kažete?
-To je jako škakljiva tema. Privatno imam svoj stav o tome i ne bih ga javno iznosila. Ja sam svoje traumatično iskustvo ispričala u emisiji “Ključ” kod Nataše Miljković na RTS-u da bih pomogla savjetima i ličnom životnom pričom jednoj šesnaestogodišnjoj devojčici koju su silovali drugari. Bila sam jako mlada (18 godina), imala stroge roditelje, i nisam prijavila počinioca tog djela. Kasnije sam smatrala besmislenim da poslije deset godina pokrećem priču koja ništa dobro ne bi promijenila u mom životu. Ono što sada mogu da kažem je, prijavite odmah, istog trenutka i bez obzira kakav odnos imate sa roditeljima, oni su ti koji će uvek biti vaš zid odbrane.
Koja je Vaša poruka ženama koji su prijavile nasilje, a koja onima koje još to nisu učinile?
-Onima koje su prijavile, nemam šta da poručim, one koje nisu neka to učine odmah bez dana čekanja.
Na pitanje “šta žena treba da ima u ormaru” često odgovarate sa “sloboda”, a šta to žena treba da ima u duši?
,Slobodu takođe i osećaj empatije i ljubavi prema sebi i svemu što je okružuje. Moramo biti pravedne i prema muškarcima zato što mislim da su u velikoj meri muškarci postali ženstveni, a žene muškobanjaste upravo zbog poremećene ravnoteže među polovima.
Milica Milanović
