Glumica Branka Otašević gostujući na RTCG iskreno je govorila o liječenju i procesu zračenja. Branka se suočila sa dijagnozom da ima tumor dojke, a onda je krenula u liječenje.
Ona je opislala kakav je bio prvi trenutak kada je saznala za dijagnozu.
-Radila se predstava “Naličje” u režiji Borisa Liješevića i baš sam bila ispred vrata inspicijenta da kaže da uđem jer je po scenariju da ja prekidam jednu scenu. Čekala sam nalaze biopsije koji je stigao na mejlu. Čitam i vidim da piše da je maligno. Da tri fibroadrenal što smo mislili da jeste ili da je nešto benigno, nego da su sva tri maligna i da vidim da sva tri imaju svoje ime i prezime. Da su svi različiti. Jedna fina porodica se tu nastanila. Odložila sam telefon. Inače telefon nikada ne koristim, inmedija stres. Ova priča ima još jedan početak. Isto sam opipala kvržicu na sceni- kaže ona
Ona dodaje kako je prošla proces zračenja. -Sama sa sobom sam mantrala pjesme, brzalice. Set brzalica je tačno jedan krug tih neobičnih planeta oko mene koje su me zračile. A onda kad mi dosade brzalice slušala sam pjesme Nikolije i Relje. To je bio dobar ritam i meni je bilo fantastično. Moramo da riješimo to sami sa sobom. Ako nekom prija da plače neka ga- rekla je ona gostujući na RTCG.
Neke žene žive tako da ih je nemoguće svesti samo na njihovo umjetničko djelo. Vasilisa Radojević bila je jedna od njih – slikarka neobične imaginacije, žena raskošne ljepote i nemirnog duha, čiji je život bio jednako intrigantan kao i svjetovi koje je stvarala na platnu. U 71. godini preminula je u Nikšiću, ostavljajući iza sebe umjetnost, ali i priču o sudbini koja je decenijama intrigirala javnost.
O njenom životu govorilo se kroz prizmu velikih ljubavi, burnih brakova, porodičnih tragedija i susreta s ljudima koji su obilježili svjetsku umjetničku scenu. Od nestašnog djetinjstva i bijelih soknica do rimskih aristokratskih dvoraca i priča o Federiku Feliniju, biografija Vasilise Radojević kao da je izmakla granicama običnog života. Vijest o njenoj smrti i sahrani na Starom groblju u Nikšiću zato nije samo oproštaj od slikarke, već i podsjećanje na ženu čija je ličnost ostala obavijena aurom misterije.
Da će izrasti u ženu nesvakidašnje energije i temperamenta, bilo je jasno još kada je imala samo četiri godine. Ime je dobila po Vasilisi Prekrasnoj, junakinji ruske bajke, a nestašlucima je odmalena zadavala glavobolje roditeljima.
– Prvu izložbu napravila sam sa četiri godine, kada sam maminom jarkocrvenom šminkom išarala sve svježe okrečene zidove u kući! Dobila sam najveće batine u životu, majka me je podizala za glavu od sloma živaca – ispričala je slikarka u jednom od intervjua.
Ni otac nije prolazio bolje kada bi pokušao da joj nešto zabrani:
– Uzmem ekser i čekić, uđem u garažu i probušim sve četiri gume na njegovom autu! Kad otac krene napolje, samo se čuje vrisak i šištanje. Znao je odmah da sam ja to uradila!
Najveća rana na Vasilisinom srcu ostala je poslije gubitka rođenog brata Jovana, izuzetno talentovanog slikara i sportiste, koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći u dvadesetim godinama.
– Istrčala sam iz kola u štiklama i došla do mjesta gdje mi je brat poginuo… Nastala je najnesrećnija porodica. Utrčala sam u kuću, uvukla slomljene roditelje u kupatilo, zagrlila ih i rekla: “Imate mene, nastavljamo!” – prisjećala se slikarka u razgovoru za RTCG.
Iz tog bola nastala je potresna slika na kojoj je sebe i roditelje prikazala kao figure bez lica i duše, iz kojih izlazi slama. U stanju potpune rastrojenosti udala se za bratovog najboljeg druga, ali je ubrzo shvatila da je to bila fiks-ideja.
– Uveče, poslije vjenčanja, dođemo kod njega kući i, dok se on tuširao, ja pobjegnem – priznala je Vasilisa.
Iako je u životu pretrpjela udarce koji bi mnoge slomili, Vasilisa nije dopuštala da je bilo ko sažalijeva ili doživljava kao žrtvu.
– Više volim da mi kažu da sam luda slikarka nego da me sažalijevaju i da kažu: “Greote, šta joj se sve izdešavalo u životu.” Zato se isplačem u sobi, stavim jastuk preko glave da me niko ne čuje i ujutro izađem nasmijana. Kao vuk sama ližem svoje rane, a onda izađem i ujedam! – govorila je bez zadrške.
Decenijama je Crnom Gorom kružila priča da ju je bivši muž zatekao s ljubavnikom i da je ona pucala u njega. Vasilisa je odlučila da stane na kraj čaršijskim pričama i iznese svoju verziju događaja.
– Tačno je da sam pucala, ali iz pištolja na gas, zato što je pratio tog čovjeka koji mi je bio komšija i živio u kući do moje. Bio mi je kao brat, ali je moj muž bio zaslijepljen ljubomorom i shvatila sam da će nas oboje ubiti. Na sreću, svi smo preživjeli! – ispričala je Vasilisa u jednom od intervjua za Novosti.
O njenoj ljepoti i ljubavnom životu ispređane su legende. Drugi put se udala u tajnosti, za bogatog grčkog biznismena crnogorskog porijekla. Taj brak je, prema njenim riječima, kratko trajao zbog njegove pretjerane ljubomore.
– Kada je postao užasno ljubomoran i počeo da me smara, nokautirala sam ga dok je vozio, zamalo smo poginuli! – ispričala je.
Ipak, jedina prava, “ludačka” ljubav njenog života bio je italijanski grof Masimo. Kada je otišla u Rim na specijalizaciju i doktorske studije, svi su joj govorili da nema šanse da osvoji lijepog aristokratu.
– Gdje ja, koja sam otišla iz Nikšića sa 15 godina u bijelim soknama, da dobijem grofa!? Tada mi je proradio nikšićki inat i rekla sam sebi: “E, udaću se za njega!” Zaprosio me je na italijanskom riječima “Vuoi sposarmi?”. Bio je lijep kao Apolon i zbog mene se distancirao od svoje plemićke porodice – prisjećala se slikarka.
Njihov brak bio je pun strasti. Prema njenim riječima, kada bi je obuzeo stvaralački zanos, u kuhinji bi pustila sirtaki i lomila tanjire Masimove majke, dok joj je on oduševljeno aplaudirao. Njihovu ljubav prekinula je tragedija – Masimo je obolio od leukemije i preminuo joj na rukama.
Gdje god bi se pojavila, Vasilisa je privlačila pažnju. Prema priči koju je prepričavala, slavni reditelj Federiko Felini vidio ju je u Rimu dok je bio na samrtnoj postelji i poželio da se još jednom zaljubi:
– Ma da mi je samo makar pet minuta još da se zaljubim!
Njen izuzetan talenat cijenio je i čuveni, ekscentrični slikar Uroš Tošković. Jednom prilikom došao je na njenu izložbu u Beogradu i pred okupljenima izvadio 500 dolara u gotovini, kupivši njen crtež na licu mjesta.
Uprkos svjetskoj slavi, priznanjima i reputaciji fatalne žene, Vasilisa nije voljela lažni glamur. Na jednoj od svojih izložbi štikle i pripijenu odjeću zamijenila je patikama i mantilom do peta, želeći da pažnju posjetilaca usmjeri na svoje slike, a ne na svoj izgled.
Vasilisa Radojević ostavila je trag i izvan slikarstva, radeći godinama kao scenografkinja na televiziji.
– Slikarstvo i umjetnost traže cio život, bez kompromisa i bez foliranja. Rad na televiziji bio je divno iskustvo, ali platno i crtež su moja najveća strast i jedina istina – rekla je Vasilisa u izjavi za RTCG.
Njenim odlaskom kulturna scena izgubila je autentičnu umjetnicu, čije će slike, neukrotivi duh i životna priča ostati upamćeni.
