Branka Otašević: “Svakodnevno me povređuju ljudi, njihovi potezi iz dokolice”

Branka Otašević: “Svakodnevno me povređuju ljudi, njihovi potezi iz dokolice”

Poznata glumica, dobitnica godišnje nagrade Crnogorskog narodnog pozorišta za izuzetne umjetničke rezultate u 2021. godini za uloge u predstavama Đokonda i Omladina bez boga, otkriva da li živi za aplauz, zašto nije bila dovoljna hrabra, o čemu sanja…

FOTO: Instagram

Ostvarili ste zapaženu ulogu u novoj predstavi CNP-a Omladina bez boga, rađenoj prema tekstu Edena fon Horvata, u režiji Tare Manić, koja pokreće mnoge važne i aktuelne teme posebno vezane za mlade ljude, i koja je zavrijedila pažnju publike i kritike. Šta je Vama lično donio rad na predstavi?

– Punoću izraza, duše i ponos. Rad sa Tarom Manić učinio je da se osjećam živom. Uslijedio je u fazi kad znaš da možeš dalje i više, a nemaš baš veliki prostor. Tara saradnike uvede u ples sa njom, lagano i neometano. Iako smo svi imali mnogo posla, ansambl čine 22 glumca, svima je dala sebe u potpunosti. Naše je bilo da uživamo i rastemo. Divan proces. Ponosna sam na sve nas koji smo mijenjali više uloga, najviše na svog prijatelja Slavka Kalezića, koji je zaista spektakularan i poseban. Ponosna sam što dijelim scenu sa prvakom CNP-a Mirkom Vlahovićem. Rad sa Milošem Pejovićem, koji je divan glumac, zatim sa studentima koji su nam dali energiju i nove boje. Izdvajam malu Unu Lučić o kojoj će se tek pričati kao o čudu od glumice.

Šta za Vas znači gluma?

– Naš posao je privilegija i posebnost, upravo jer toliko toga proživimo i stvorimo. To je rapsodija boja svih emocija. Igra, mašta, osmijeh, stvaranje, jedan cijeli život izvan ovog trenutka, a u ovom trenutku.

Da li pripadate onim glumcima koji žive za apaluz?

– Svi vole aplauz, ali on nije mjerodavan. Dese se i nama užasna igranja, koja mi osjetimo, a publika to ne zna. Trudim se da uvijek zadržim tu samokritičnost. Aplauz je naša hrana i voda, mjera i stranputica. Ipak, iznad aplauza je naša igra na sceni, kada sve funkcioniše besprijekorno, kada se mi povežemo i publika osjeti moć naše igre. Onda bude veličanstveno.

I vaši sinovi Vuk i Luka su imali uloge u novom crnogorskom filmu Poslije zime. Jeste li ih gledali kao majka ili kao glumica? Da li ste bili ponosni?

– Bila sam veoma ponosna i srećna. To veče pamte. Uživali su. Nažalost, ja nisam mogla biti na premijeri, vodila ih je baba Zorica i bili su glavne face večeri. I ovom prilikom zahvaljujem svojim kolegama i reditelju što su ih tako čuvali i bodrili. Bili su divni, a ja sam bila ponosna mama.

Ukoliko bi odlučili da se bave ovom profesijom, koji biste im savjet uputili?

– Da budu svjesni sebe čime god se bavili, a naročito glumom. Da budu svjesni svojih mogućnosti, da rade na sebi, da budu svoji sa svim manama i vrlinama. Gluma, kao ni život, ne trpi davanje na mjeru, ili jesi ili nisi…

Žalite li zbog nečega? Za šta niste bili dovoljno hrabri?

– Nisam bila dovoljno hrabra da naučim da kažem ne! Ako žalim za nečim, to su momenti, situacije, potezi u kojima sam ćutala i nisam znala da kažem. Birala sam ćutanje umjesto stava. I tako onda dođete u godine kada je smiješno da činite prve korake nove svijesti u kojima se borite za svoju poziciju, prvo kod djece, pa dalje… Zamjeram sebi ćutanje u tolikoj mjeri.

Vode li Vas kroz život emocije ili racio?

– Uvijek i samo srce. I kada srce vodi, racio biva tu negdje…

Šta Vam je najveća pokretačka snaga?

– Ljubav. Svi oblici, ljubav prema djeci, porodici, prijateljima, glumi, životu…

Da li ste zaljubljeni?

– O, daaa, skroz. Volim najdivniju osobu koja samo zora života može biti.

Koja književna djela su doprinijela oblikovanju Vaše ličnosti?

– Andrićevi Znakovi pored puta, Tagoreov Gradinar, Najnormalniji čovjek na svijetu Ivana Tokina, zatim djela od Puškina do Lorke, poezija Matije Bećkovića, poezija mog prijatelja i kolege Aleksandra Gavranića, poezija moje Nine Đonović, Darije Stanković… Uvijek izvučem i podebljam sve što čitam i što udahnem, a da me zagrebe bilo srećom ili tugom. Volim te pečate koje ostavljaju književna djela.

Kakve filmove možete da gledate više puta?

– Uživam da gledam komedije i drame. Najviše volim domaće filmove, uvijek im se radujem. Volim francuske filmove, iako su nekada veoma teški i bolni, istiniti su i ne pakuju realnost u prostotu nego u bol. Nekada sam znala da gledam više puta filmove kao Slatki novembar i plakala bih uvijek, kao vid neke terapije. Svaki dobar film mogu da gledam više puta sa jednakom pažnjom i uživanjem.

Šta Vas može povrijediti?

– Svakodnevno me povređuju ljudi, njihovi potezi iz dokolice, nesvijesti, ili jako svjesni. Povređuje me nemarnost, gluvoća na riječi i poteze. Vječna potreba za osudom, prevrtanjem očiju i buka od neizgovorenih riječi onih najbližih i onih dalekih. Buka od sustezanja da svi živimo istinu. Nažalost, laž i dokolica stišavaju i ubijaju sve tonove muzike duše.

Koji su Vaši najveći strahovi?

– Ništa me više ne može iznenaditi, tako da straha, sem prolaznosti, nemam. Kad hitaš sam, pa uz sebe ljubav nađeš, razumijevanje i sijaset podrške, pa imaš najdivniju majku, oca, brata i djecu, nema straha. Ne bojim se ja budućih dana, radujem im se. Samo mi fali dan od 32h (smijeh).

Koje navike želite da se oslobodite?

– Da nešto moram.

Šta ste sebi poželjeli za Novu godinu?

– Sad maštam da imam restoran i budem kuvar. Sanjala sam to mjesto, po mjeri moje duše. Obožavam da okupljam ljude i da ih ugostim. Restoran, to je moj neostvareni san.

V.K. Gracija. Foto: Vukica Čabarkapa

Slični članci

Ostavi komentar