Pjesma i spot “Breathe” sa kojom će Vladana Vučinić predstavljati Crnu Goru na ovogodišnjem Eurosongu u Torinu, posvjećena je svim onim ljudima koji su ostali bez najdražih tokom pandemije korona virusa.
Dugo vas nije bilo u muzici, koja vam je u posljednje vrijeme reklo bi se više hobi. No, kako ste kazali, životna okolnost koja vam se desila odlučila je da vas pokrene i da emocije prenesete kroz glas, pjesmu. Koliko vam je bilo teško da otpjevate ovu pjesmu?
-Kada govorimo o tehničkom dijelu , meni pjesma leži i nije mi teška za izvođenje, iako će se publici činiti kao izuzetno zahtjevna. S obzirom da sam ja školovala glas i da sam je napisala u skladu sa mojim glasovnim mogućnostima, nije mi tesko. Kada govorimo sa druge strane o emotivnom momentu iz koga je pjesma i nastala, teško je misliti o tome i pjevati, vrlo se ranjivo osjećam u pojedinim djelovima pjesme, ali na sceni ne smijem dozvoliti da me ta ranjivost prepalavi, iako je djelimično poželjna, jer muzika je emocija.
Da li ste plakali pjevajuci ovu pjesmu? Jesu li suze zaista lijek za dušu?
– Priznajem da jesam i da dalje plačem, i da moja porodica plače dok je sluša. Mislim da će izmamiti suze i mnogima koji su prošli kroz ono što sam i ja. Muzika je lijek za moju dušu, suze su nešto što je van naše kontrole.
Gubeći roditelja, odlazi jedan dio vas, vaše duše, srca? Na čemu ste zahvalni roditeljima?
– Najteže mi je što vise nisam ničije dijete i vrijeme je da se pomirim sa činjenicom da zaista moram da odrastem, da sam izgubila onaj nevidljivi “zaštitni oklop” skrojen od roditeljske ljubavi, pažnje i brige. Roditeljima sam zahvalna što me nikada nisu sputali da budem svoja i slobodna. Tati na “piperskom” duhu, mami posebno na talentu zbog koga i sada razgovaramo…
I sami ste roditelj. Koliko je odgovornost danas biti roditelj?
– Velika odgovornost i izazov je pred nama današnjim roditeljima da usmjerimo našu djecu da izrastu u normalna, savjesna i zahvalna bića koja će znati da cijene svaki naš trud, a ja se trudim oko svake sitnice, vjerovatno i pretjerujem.
Čemu Vi učite sina?
– Da bude uvijek svoj i da se ničega po čemu je drugačiji ne stidi, već ponosi. Da se ne upoređuje sa drugima. Da poštuje sve razlićitosti. Da ima cilj, ali ne po svaku cijenu. Da dijeli. Da bude vrijedan, jer se trud na kraju uvijek isplati.
Dosta se polemike diglo oko vašeg učešća. Mnogi su na društvenim mrežama tražili teorije zavjere. Koliko vas to pogađa?
– Iskreno-jedino što me može još pogoditi u životu je da ostanem opet bez nekog bližnjeg. Trač partije i teorije zavjere dijela dokone dojč-kafe crnogorske zajednice me ama baš ni malo ne pogađaju, jer ja znam ko sam i šta je istina.
Da li je izbor predstavnika Crne Gore na Eurosongu jedini naš nacionalni problem?
– Dva dana, bez trećeg. Eurosong bi trebalo da je zabava, i trebalo bi da smo srećni da nam se bar na dva dana skrenu misli sa politike, jer su u crnogroskom društvu posljednjih godina političari jedine ličnosti oko kojih se sve vrti. Ali mi moramo politiku baš u sve da upletemo. Imam osjećaj da smo jedina zemlja na Balkanu koja je izgubila i muzičku i dramsku i filmsku scenu.
Da li možete da se nasmijete ovih dana? Šta vas pokreće?
– Najiskrenije teško. Iz ove perspektive mi se čini da se više nikada neću radovati. To je valjda iluzija koja će proći vremenom. Pokreće me moj sin koji je veoma duhovit i zanimljiv, zbog njega i dišem.
Kada pogledate unazad, za čim žalite?
– Što nisam ranije sjela za klavir i pokrenula se da bar neko od mojih roditelja doživi da pjevam ispred svoje zemlje. Ali, muzika se ne stvara na silu.
Šta očekujete od Evrovizije?
-Ono zbog čega sam se isključivo i prijavila- da moju poruku raširi do veceg auditorijuma nego što je Crna Gora i Balkan.
Rajka Novaković
